Groteska, satira, ironija i crni humor naglašeni izvanrednom muzikom, koji poput eha potvrđuju sivilo svakodnevice i teret staropatrijahalnog nasleđa, ispričane kroz vizuru donkihotovskih vjetrenjača, osnovni su elementi predstave, ovogodišnje produkcije Barskog ljetopisa, rađene u koprodukciji sa Gradskim pozorištem Podgorica, koja je sinoć premijerno izvedena na Ljetnjoj sceni Doma kulture.
Scena prepuna mikrofona, klavir i bubnjevi, još prije početka izvedbe, publici su nagovijestili neobičnost i odsustvo klasične interpretacije. A onda je, jedna jedina riječ, ime ženskog polnog organa, izgovorena nebrojeno puta, publiku prvo zasmijala, pa počela da nervira i na kraju navela na razmišljanje o bitisanju i stvarnosti u kojoj živimo.
Nizale su se scene, tokom kojih su sedam žena, sedam glumica, pričale o mučnom statusu svojih profesija, naših profesija… i digle glas protiv društvenih zala… ne oružjem, ni oruđem, već pjesmom, angažovanom interpretacijom, koja je na momente ledila žile prisutnih, čije su se misli, sasvim je sigurno, poistovjećivale sa riječima izgovorenim na sceni.
Poremećene vrijednosti uvijene u zakonske paragrafe, lažni moral, čovjek čija je egzistencija uslovljena krotkošću poslodavcima, institucijama sistema, vazduhu…
Reditelj Andraš Urban vješto osmišljenom ekspozicijom je najvjerovatnije sa namjerom naveo publiku da je pred njom predstava o ugroženim ženama, feministkinjama koje dižu glas zbog potlačenosti u porodici i društvu. I taman kada ste pomislili da je to još jedan u nizu toliko čestih performanasa, nametnutih regionu Balkana raznim paragrafima i poglavljima, kada ste pomislili da će predstava teći u pravcu afirmacije svega nam propisanog, bez prava na lični stav, racio… sa scene je zagrmio bunt protiv svih onih nemorala kojima se itekako suprostavljamo unutar sopstvenog Ja, a prema kojima smo unutar društva i institucija strašljivi, malodušni, čak i ravnodušni. Bio je to prikaz bunta crnogorske žene, čovjeka, društva, kroz istoriju, do današnjih dana, sa svim onim manama i vrlinama koje su krasile patrijahalnu zajednicu.
Snažan dramaturški tekst, intoniran reskim ženskim glasovima efektirao je emocijom publike koja se morala potresti nad zbiljom onakvom kakva jeste, bez uvijanja, bez šarenila, bez snage da je nešto lako promijeniti. To je onaj očaj koji racionalne i razumne stigne nakon spoznaje da ne postoje uslovi za normalno bavljenje profesijama, časnim obavljanjem dužnosti, otklanjanje neizvjesnosti… Nemoć koja se pretvara u beznađe, pa egzistencijalni strah, pa tugu i mirenje sa sudbinom i na kraju prihvatanje gorke spoznaje da si tu, takav, da od tebe ništa ne zavisi. I sve to, kako otpjevaše glumice, u “Najljepšoj zemlji na svijet”, koja na žalost nije jedina usamljena i tranziciono pometena, prepuštena vjetrovima i vjetrenjačama.
Taj bunt koji se u Servantesovoj ideji stopio sa Sartrovom mučninom, pa proširio do pozornice barske Scene, uprljan mrljama nevinih i nedužnih i neukih, dovoljan je razlog da pogledate odličnu predstavu, nakon koje ćete konstatovati da u turbo dizajniranom svijetu niste jedinka, ni usamljeni, niti da samo vas dotiče teška zbilja. Sa pozornice angažovana poruka, a na publici kakvim će barjacima mahati.
