Predavanjem Borisa Pozdera, diplomiranog defektologa i profesora fizičke kulture, osnivača „Centra za motoriku Pozder“ u Beogradu, na temu „Važnost motorike za aktivnosti svakodnevnog života“, završen je trodnevni Simpozijum „Nove prakse za roditelje djece sa posebnim potrebama“, u organizaciji NVO „Plava planeta“.
Više od sat je trajalo izlaganje praćeno izvrsnom prezentacijom prikazanom na video bimu u sali Doma kulture. Roditelji, staratelji, vaspitači, učitelji, asistenti, ali i ostala zainteresovana javnost, imali su priliku da sunčano nedjeljno jutro u Baru posvete edukaciji, stručnoj, ali i toploj ljudskoj priči energičnog, a empatičnog, visokoobrazovanog, a krajnje spontanog i prirodnog oca dvojice dječaka, Borisa Pozdera. A, koliko je predavanje bilo učinkovito, postalo je jasno čim su uslijedila pitanja publike, koja su se nastavila i kasnije, kada su Pozderu roditelji prilazili pojedinačno i u poluglasu govorili o svojim problemima, izazovima, pitajući za savjete, smernice. Sa mnogo strpljenja je odgovorio na svako od njih.
Na kraju, dok su zaposleni u Kulturnom centru obavljali posljednje pripreme da do ponedjeljka ujutro zaključaju vrata ustanove, sa zadovoljstvom je dao intervju za Radio Bar i Bar Info.
RB/BI: Koliko je motorika važna za sveukupan razvoj djece?
Pozder: Hvala Vam na ovom pitanju. Motorika je, prema mom mišljenju, najbitnija i najvažnija od rođenja do sedme godine i to zbog doživljaja tjelesne cjelovitosti, zbog tjelesne šeme, razvijanja grube motorne aktivnosti i radnje, da bi došli do razvoja fine motorike. Sve su to preduslovi potrebni za polazak u školu, akademske i kognitivne radnje, kao što je pisanje, klasifikacija predmeta, diferenciranje oblika… Tako da psihičko funkicionisanje, ne može da prolazi bez motornog funkionisanja.
RB/BI: Kada Centar kojim rukovodite počinje sa ranom stimulacijom djece sa autizmom, ali i onih sa ostalim razvojnim smetnjama?
Pozder: Kao i svaki defektolog, ni mi nemamo tu mogućnost da možemo da „vučemo za rukav“ svakog od roditelja da dođe što prije, jer nemamo uvid u privatne situacije i okolnosti u porodici. Kada nam se jave roditelji, članovi neke od grupa roditelja djece sa psihičkim kašnjenjima, ili iz spektra autizma, to obično bude u dobu od dvije i po godine, jer tada primijete neka odstupanja. U pitanju je uglavnom nepostojanje govora, nedostatak riječi… Znaju svi – pedijatri, logopedi, defektolozi, koliko riječi dijete treba da izgovara sa dvije godine. Ako nema fond od oko stotinu riječi, treba se javiti terapeutu, logopedu. Uz to, ako dijete nema socijalni kontakt, ne odaziva se na ime, nije motrički slobodno, ako mu smeta da boravi sa drugom djecom na igralištu, ako ne zna da skače spontano – sve su to razlozi zbog kojih roditelj treba da dođe terapeutu koji će prvo napraviti procjenu, a potom krenuti u rad.
RB/BI: Jesu li roditelji, generalno, spremni na saradnju i gdje najviše griješe?
Pozder: Ja sam i roditelj i terapeut. Imam dvojicu sinova. Kada gledam sa aspekta roditelja, jako je teško da roditelj prihvati da sa djetetom postoje određene poteškoće, da njegovo dijete nešto ne može. To posebno kada roditelji dobiju prvo dijete, a kod njega se vide određeni problemi. Svi tada peričaju „neka, doći će do toga do treće godine“, „neka, razviće se“, „neka, još je mali“. U tom „neka, neka – čeka, čeka“, dođe do toga da kasnije moramo aktivnije da radimo nego što bi se, možda, radilo da se roditelj javio kada je dijete imalo godinu i po i da se krenulo u ranu stimulaciju. Ipak, mislim i da terapeuti treba da imaju razumijevanje za roditelje, jer to nisu neke „lake stvari“ za shvatiti, već su jako osjetljive, emotivne, koje svaki roditelj mora da prođe, prvenstveno sam sa sobom. Da li može do treće djetetove godine da prihvati da ono ima problem? Ne može. Iz moje prakse sam shvatio da roditelj prihvati da problem postoji tek oko pete do sedme godine, kada već treba da se krene u predškolski program, počinju pripreme za školu, pa mora biti u komunikaciji sa ostalom djecom tipičnog razvoja. Tada roditelj spozna koliko njegovo dijete odudara u tim svakodnevnim stvarima, postane svjestan, pa onda krene to i da prihvata.
RB/BI: Tada je, pretpostavljam, možda ne nepovratno kasno, ali ipak prilično kasno da se uhvati ritam i da se postignu dobri rezultati.
Pozder: Pa, jeste. Nekako mi se čini da je u današnje vrijeme puno stvari poljuljano, treba se da se priča ne samo o kognitivnim smetnjama i o djeci koja su iz spektra autizma, već i o djeci koja imaju motoričkih problema, sa cerebralama, ili određenim sindromima. To su stvari kada dijete ranije ili od samog rođenja čak, pokazuje određene nedostake ili kašnjenja, pa i roditelj počne ranije da djeluje. Sa djecom koja su iz spektra, rad kreće kasnije, pa time i razumijevanje i roditelja i stručnjaka. Poblem je što terapeuti danas, čini mi se, imaju pogrešno prezentovanje samog tog rada, pričajući roditeljima da se dijete koje ima autizam može izliječiti. Autizam nije bolest, to je stanje koje traje, koje će osobu pratiti tokom cijelog života, ukoliko je dijagnoza, recimo f84.9 ili f83 mješoviti poremećaj razvoja, pa se onda može raditi kroz godine i popravljati djetetovo funkiconisanje. Autizam nije nešto što može da se riješi kroz tri-četiri godine, on neće nestati. Svaka funkcionalost je kod svakog djeteta drugačija.
RB/BI: Iako je kratak period, svega ste tri dana u Crnoj Gori, ipak, da li ste stekli makar neku sliku kakva je situacija u našoj zemlji ili, konkretno, u Baru?
Pozder: Imam sliku kakva je situacija i u Crnoj Gori, i u Bosni i Hercegovini, i u Hrvatskoj, zato što iz svih tih država roditelji dolaze u Beograd, kod nas u Centar. Mi ih upućujemo na institute u Beogradu, zato što isključivo tamo mogu da postignu, neću da kažem kvalitetnije liječenje, kvalitetniji rad i kvalitetniju rehabilitaciju, nego će rad biti intenzivniji, jer ima više terapeuta skoncentrisanih u jednom gradu. Ima dosta djece koja dolaze iz Crne Gore, doktor Krgović mi je kazao da trenutno ima 500 djece sa dijagnozom autizam i 600 onih sa dijagnozom disharmnonični rast i razvoj.
RB/BI: Možemo li očekivati da ćete otvoriti centar sličnog tipa i u Crnoj Gori?
Pozder: Škakljivo pitanje. Voljan sam i radan, otvorio bih Centar, samo pod uslovom ako može da se zadrži isti kvalitet rada kao što je u Beogradu. U suprotnom ne. Mogao bih, recimo, da budem konsultant nekome, stručni saradnik, ali ne bih preuzeo rizik da otvorim centar, a da se sa djetetom ne radi kako treba, a da ja stojim iza toga.
Bar nije bio daleko jednoj razboritoj, obrazovanoj, nasmijanoj, lijepoj Novopazarki, željnoj znanja i novih iskustava. Muhterema Čuljković, po struci defektolog, oligofrenolog, koja je obrazovanje stekla u Turskoj, radi u Psihološko – razvojnom centru „Haja“. Simpozijumu je prisustvovala sva tri dana, a u razgovoru za Radio Bar i Bar Info bila je iskrena da je „bez mnogo razmišljanja krenula na put, čim je vidjela ko će biti predavači“.
„Svi predavači su vodeći stručnjaci koji godinama rade na poljima podržavanja dječjeg razvoja, pa je ovo za mene bilo fascinantno iskustvo. Ostvarila sam jako dobre veze i kontakte, upoznala sam stručnjake koji su, prije svega, dobri ljudi“, nije krila oduševljenje Čuljković, izražavajući veliku zahvalnost NVO „Plava planeta“. Raduje se, kaže ponovnom dolasku u sunčani Bar.
Magistar predškolske pedagogije Maja Bujić, radi u JPU „Vukosava Ivanović Mašanović“, trenutno na mjestu vaspitača.
„Veoma mi je važno što je pokrenuto pitanje autizma i problema koji prate ovaj razvojni poremećaj. Jako je bitno da nastavimo sa akcijama i susretima ovog tipa na kojima ćemo se još podrobnije upoznati sa teškoćama sa kojima se suočavaju i roditelji i djeca. Neophodno je da tim skupovima prisusutvuju i stručni ljudi – vaspitači, pedagozi, svi koji rade sa djecom. Žao mi je što nije bilo mnogo više publike, zato što je problem autizma nešto sa čime se sve više susrećemo. Kao osoba koja je na toj problematici i magistrirala, insistiram na širenju znanja, kako bih bila u mogućnosti da im adekvatno pomognem. Svakodnevno treba da im pokazujemo, prvenstveno, ljubav, jer su oni djeca kao i sva druga. Neophodni su im i pažnja i razumijevanje. Sve to je potrebno i njihovim roditeljima“, poručila je Bujić.
Organizator Simpozijuma „ Nove prakse za roditelje djece sa posebnim potrebama“, predsjednik NVO „Plava planeta“ Predrag Perak se zahvalio svim predavačima, svom timu, Kulturnom centru Bar, školama, vrtićima, izražavajući žaljenje što je izostalo prisustvo ostalih medijskih kuća iz Bara.
„Zahvalnost i uvažavanje dugujem Radio Baru i Bar Infu koji su, kao i uvijek do sada, profesionalno izvještavali i o najnovijoj aktivnosti ‘Plave planete’, Organizacija Simpozijuma je bio veliki, složen poduhvat, ali sam danas, kada su se isključili mikrofoni, sala ispraznila, zaista srećan”, kazao je Perak.
