Dani iza nas odnijele su još jedno drago lice – preminuo je Petar Pero Blažević, legandarni trener barske košarke, čovjek koji je svojim radom postavio Bar i “Mornar” na mapu sportske Jugoslavije. Umjesto “In memoriama” omiljenom strategu pod obručima, objavljujemo tekst njegovog učenika – pomoćnika na parketu iz perioda 1982 – 1988, košarkaškog trenera Predraga Peđe Milovića.

PROFESIONALIZAM  (Posvećeno Petru Blaževiću)

U sezoni 80/81. iz Titograda u Bar se pre­selio Petar Blažević, tada ubjedljivo najbolji trener u Crnoj Gori. Njegovim dolaskom počeo je pravi razvoj i procvat košarke u gradu pod Rumijom.

Prije dolaska u Bar, osam godina je kao trener vodio KK “Budućnost”. Istovremeno je, sa bratom Jakovom, bio savezni košarkaški sudija. Veoma uspješno se bavio i atletikom. Bilo nam je nevjerovatno da tako kvalitetan trener dolazi u Bar i preuzima treniranje našeg kluba. Mnogo smo se obradovali tom potezu uprave, a Pero je, osjetivši potencijal, zasukao rukave.

U toj sezoni barski košarkaši su na kraju prvenstva imali isti broj bodova sa ekipom “MZT Skopje”. O prvaku Druge lige – grupa Jug odlučivala je majstorica. Utakmica se igrala u Beogradu i na tom prvom koraku “Mornar” nije uspio. Pobijedili su Makedonci 72:68. Ipak, za poče­tak Perovog rada u Baru to je bio odličan rezultat, koji je učvrstio temelje pravog organizovanog kluba.

Sljedeće sezone 81/82. ponovo je malo falilo da se košarkaši “Mornara” domognu Prve B lige. U viši rang je otišla “Iskra” iz Kumanova. Poslije te sezone, nekoli­ko igrača je napustilo klub. Mihailo Pavićević je otišao u “Budućnost”, a Rajko Čarapić, Mišo Nedić i Đorđi­je Pavićević u vojsku. U sljedeću sezonu ušla je sasvim mlada ekipa. Ipak…

U sezoni 82/83. postao sam pomoćnik Petru Blaže­viću. U našoj saradnji koja je trajala šest godina, od nje­ga sam naučio puno košarke. Za to sam mu zahvalan!

Pero je uvijek imao specifičan humor, koji je donio iz čuvene Hercegovačke ulice u Titogradu. Redovno smo na treninzima čekali neku njegovu provalu i kasni­je je prepričavali po barskim kafićima.

Jednostavno, bio je naš uzor.

U toj sezoni košarkaši “Mornara” zabilježili su nesvakidašnji kuriozitet. Bili su jedina ekipa u bivšoj Jugoslaviji koja je prvi dio prvenstva u saveznom ran­gu takmičenja završila bez poraza. Svih dvanaest uta­kmica! Svoje pratioce, “Prištinu” i “Slogu” iz Skoplja ostavili smo na osam bodova razlike. U drugom dijelu prvenstva, od 12 utakmica izgubili smo samo tri i to od “Primorja” u Herceg Novom, “Prištine” i od “Sloge” u Skoplju. Tri kola pred kraj prvenstva, košarkaši “Mor­nara” postali su prvaci Druge lige – grupa Jug. Prvi muš­ki klub iz Bara u saveznom rangu takmičenja!

U timu je bila fenomenalna atmosfera. Pravo dru­garstvo koje je pomoglo suverenom osvajanju prvog mjesta. Najbolji strijelac tog tima i čitave Druge lige bio je kapiten Dušan Pavlović sa 561 košem, 27 koševa po utakmici, za njim Miomir Dodo Peličić (478), Milan Rondović (464), Slavko Lekić (219), Bogdan Ljutica (149), Dragan Rondović (102), Milan Nikolić (28), Nenad Vujanović (10), Darko Knežević (8), Igor Ojdanić (4), Drago Krivokapić (4). Jedino se u listu strijelaca u toj sezoni nisu upisali mladi Goran Gašo Radonjić i Blažo Popović.

Bio bih nepravedan kad ne bih pomenuo i velikog sportskog entuzijastu, tadašnjeg i kasnijeg dugogodišnjeg predsjednika kluba, Velimira Velja Vlahovića. On je svojim radom i pronalaženjem sredstava omogućio da košarkaški klub “Mornar” postane jedan od vodećih klubova u našoj republici, a i izvan repu­bličkih granica.

Sve utakmice u tadašnjoj Drugoj ligi igrali smo u sali Poljoprivredne škole, koja je mogla primiti najviše 600 gledalaca i uvijek je bila puna do posljednjeg mje­sta. Poslije te sezone, izgrađena je dvorana OŠ “Jugosla­vija”, đe smo, 8. oktobra, započeli prvenstvo u Prvoj B jugoslovenskoj ligi. Igrali smo protiv bivšeg prvoligaša “Kvarnera” iz Rijeke.

Zahvaljujući Petru Blaževiću, poslije samo dese­tak godina postojanja, barska košarka se našla na karti tadašnje Jugoslavije i ostala do današnjih dana. Kad o košarci u Crnoj Gori razgovaram sa ljudima iz krajeva koji su nekad bili jugoslovenski, poslije “Budućnosti” svi se sjećaju jednog od najluđih i najvrelijih terena – u Baru.

Poslije mog odlaska u Kranj, 1989. godine, poslao sam mu pismo zahvalnosti. Te godine sam postao prvak Slovenačke lige i mislio sam kako je red da mu se zahvalim za sve što je učinio za mene i barsku košarku.

A učinio je mnogo.