Jedan od najpoznatijih crnogorskih vajara Mijo Mijušković (Nikšić, 1931) preminuo je jutros. Posljednjih dvadesetak godina živio je u tišini sutomorskog naselja Suvi potok, visoko u brdima, podno Sozine, gdje mu je bio i atelje i izložbeni prostor na otvorenom.
Njegova fascinacija kamenom i drvetom ostala je prepoznatljiv, zaštitni znak umjetnika, a djela koja su stvarana, kako je govorio, “u sadejstvu sa prirodom” krase mnoge galerije širom Evrope i svijeta.
Rođen je 1931. u Nikšiću, gdje je završio osnovnu školu. Tokom Drugog svjetskog rata, kao veoma mlad postao je partizanski kurir, a nakon NOB-a poslat je u Bugarsku, zajedno sa drugom djecom iz raznih krajeva Jugoslavije. U zemlju se vratio 1946. godine, najprije u Vrnjačku Banju, a potom u Beograd, gdje je upisao Srednju meteorološku školu. Nakon nje, upisao je Višu pomorsku školu u Splitu, koju je ubrzo napustio i 1950. godine nastanio se na Cetinju. Sa 19 godina počeo je da radi u hidrometeorološkoj službi na Cetinju, a kasnije u Podgorici i Nikšiću. Kao meteorolog, posebno je isticao i rad na premještanju manastira Piva, tokom izgradnje hidrocentrale kod Mratinja.
Prvu samostalnu izložbu imao je 1964. godine na Cetinju, a Posljednja JE organizovana 2020. u Galeriji modernih umjetnosti “Fora” u Berlinu, kada je izloženo tridesetak radova, od kojih su neki otkupljeni za stalnu postavku.
Ostvario je 41 samostalnu izložbu u zemlji i inostranstvu. Izlagao je i na više od 150 grupnih predstavljanja. O njegovom djelu snimljeno je 18 dokumentaraca i na desetine TV emisija u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, ali i brojnih drugih prestižnih strukovnih priznanja.
”Duga je moja istorija dok nisam počeo da vajam u kamenu. Osnovni i glavni postupak u sadašnjoj fazi oblikovanja jeste proučavanje svake pojedinačne skupine kamenova. Kada me kamen privuče, onda izabrani kamen odmah nosim sa sobom. Ako je to nemoguće, onda organizujem njegovo prenošenje u moj atelje. Ako je svjež utisak, istog momenta pristupam obradi. Kamen djeluje na mene i ja započinjem da djelujem na njega… Skulptorsko stvaranje je u suštini pretvaranje mrtvog materijala u ‘živi’ svijet oblika. Čini mi se da u prirodi ništa ne umire, već se ponovo javlja kao novi oblik u novoj transformaciji”, govorio je svojevremeno Mijušković, objašnjavajući svoj stvaralački kredo.
Sahrana velikog umjetnika će biti upriličena sjutra, na groblju Povija kod manastira Ostrog, u prisustvu porodice.
