Čuveni crmnički, barski i crnogorski slikar Nikola Gvozdenović Gvozdo preminuo je u 88. godini života.
Rođen je u Gluhom Dolu, u Crmnici, maja 1934. godine, i ta je činjenica čitavog radnog i životnog vijeka dominirala u njegovom stvaralaštvu, prepoznaljivom po specifičnoj tehnici.
Srednju umjetničku školu u Herceg Novom završio je 1955. godine, kada upisuje vajarski odsjek Likovne akademije u Beogradu, u klasi profesora Sretena Stojanovića. Tokom 1957. boravi tri mjeseca u Parizu, a po povratku prelazi na slikarski odsjek, u klasu Đorđa Andrejevića Kuna. Postdiplomske studije na odsjeku za mozaik i fresko slikarstvo kod profesora Mila Milunovića završava 1963. godine i zapošljava se u Višoj pedagoškoj školi u Prištini. Školske 1966/67. prelazi na Pedagošku akademiju u Nikšiću, na kojoj dvadeset godina radi kao profesor crtanja. Od 1987. je vanredni profesor na Kulturološkom fakultetu na Cetinju.
Bio je inicijator, jedan od osnivača i prvi dekan Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje je i radio kao redovni profesor sve do penzionisanja. Na prijedlog Fakulteta likovnih umjetnosti 2005. dobio je zvanje Profesor Emeritus. Od 1988. godine je živio u Sutomoru.
Boravio je na studijskim putovanjima u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Švajcarskoj, Velikoj Britaniji, Turskoj, Grčkoj, SAD… Uz kontinuirani pedagoški rad, imao je tridesetak samostalnih izložbi, a izlagao je na preko 130 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Bio je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
Dobitnik je najznačajnijeg crnogorskog priznanja – Trinaestojulske nagrade, zatim nagrade Oslobođenja Bara, nagrade Salona “13. novembar” Cetinje, Zimskog salona Herceg Novi, Memorijala “Nadežda Petrović”… Odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem. Bio je izuzetno ponosan na svoj pedagoški rad, jer su 48 njegovih studenata postali profesori na raznim državnim i privatnim fakultetima.
“U svom višedecenijskom umjetničkom radu ostao je dosljedan suštini svog slikarstva, svojih poruka. Njegov komunikacijski kod/hod kroz vrijeme ostajao je i opstajao sa istim intezitetom želje da se približi i predstavi ‘običnog’, ‘malog’ čovjeka, težaka, seljaka, koji je u ovim turbulentnimi burnim vremenima zaboravljen. Gvozdo je mijenjao svoj likovni rukopis i kolorit, naročito ako se osvrnemo na njegove rane radove u poređenju sa savremenim, ali je temom uvijek bio vezan za rodnu grudu, Crmnicu, Crnu Goru i čovjeka, gorštaka i kada su sadržaji njegovih slika bili isključivo animalni – koze, kokoti, orlovi i sl. U njegovom slučaju to je uvijek bila priča o ljudskim karakterima, osobinama, osjećanjima…
Gvozdo je pripadao onim umjetnicima čiji rad prepoznate i kada vidite samo par santimetara njegovog oslikanog platna. Na ovim prostorima i u ovim umjetničkim okvirima, on je neuporediv. Gvozda su pokušali oponašati mnogi, a on je ostajao dosljedan sebi i svom umjetničkom ‘Vjerujem’. Ni jednog ozbiljnog pregleda, studije crnogorske likovne umjetnosti ne može biti bez imena i djela Nikole Gvozdenovića – Gvozda”, zapisala je povodom njegove smrti dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti.
A u intervjuu za “Nove barske novine” pričao je i sam Gvozdo o sopstvenom odnosu prema rodnom kraju i slikarstvu uopšte: “Ove međe u Crmnici su gradili moj đed i prađed, i slike sam stavio u ovaj prostor. Pa i oni su slikali, ali kršima, izgledaju isto kao tačke, ali velike. Htio sam da vidim kako se u ovaj prostor uklapaju moje slike. A to potiče od Mila Milunovića, mog profesora. On je govorio: ako sliku izneseš u prirodu i ako stoji dobro, onda je to ono pravo. Drugi sud vam nije potreban.
Kad se samo sjetim kako je izgledala moja Crmnica koju ja nosim u sebi – to su sve kamene, lijepe kuće sa voltovima. Bio sam sretan kada sam vidio Ameriku, ali mi je drago što je moja Crmnica ljepša i životnija. Ne dao Bog da njih dovedete u ove bubulje, ne bi oni umijeli u ovu divlju ljepotu. Zato smatram da me je ljubav prema Crmnici dovela do toga, da, slikajući je, postajem prepoznatljiv i da mi baš zbog toga ne treba potpis na slici.
Jako dugo sam bio vajar, od Srednje umjetničke škole, pa sam to napustio i prešao na slikarstvo, a zatim sam nastavio mozaik i fresku. Vjerovatno su te četiri likovne discipline odredile ovo što danas radim i bile presudne za način izrade mojih sadašnjih slika. Normalno, bavio sam se i grafikom, tako da je logičan ishod moja slika, ovakva kakva jeste. Ne mogu da kažem da pripadam pointilizmu. On postoji, jer radim sa tačkama, ali u tom pravcu se nanosi čista boja, dok je kod mene cio postupak sasvim drugačiji. Prvo radim jednom bojom, koloritom na vlažnom papiru, onda se to miješa i na neki način razbijam ga bijelom bojom, i ponovo kada se osuši razbijam bijelom bojom ili nekom sivom. Zadovoljan sam svojim cjelokupnim radom, jer mi se čini da sve što ja slikam je jedna slika”.
Iza profesora emeritusa Nikole Gvozdenovića ostali su supruga Slavica, sin Božidar, kćerke Marijana i Milica, te unučad. Porodica Gvozdenović će primati saučešće u ponedjeljak od 11 do 14 sati u Gluhom Dolu, nakon čega će biti i sahrana na seoskom groblju.
