Sarabela Drljan mlada je dama koja plijeni dobrom energijom, blagošću i osmjehom u očima. Svestrana, emotivna, ambiciozna, elokventna, obrazovana, bila je odličan sagovornik u emisiji „Sunčanom stranom ulice“ na talasima Radio Bara.
RB/BI: Ono po čemu ste poštovaocima umjetnosti i kulture najprepoznatljiviji su priče koje gradite vrlo zanimljivim narativom. Od kada pišete i zbog čega ste se, od svih književnih formi, opredijelili za kratku priču?
Drljan: Pisanjem se bavim od 2018. godine. Procijenila sam da se u kratkoj formi mogu dobro izraziti. Barem tako mislim… Bliže mi je da na takav način obradim temu, zato što danas ljudi i nemaju nešto puno vremena da čitaju.
RB/BI: Gdje su do sada objavljivane Vaše priče i na šta se najviše fokusirate kada sjednete i počnete da stvarate?
Drljan: Prvi je moje priče objavio srbijanski časopis „Eckermann“. Nakon toga je sve počelo da se odvija vrlo brzo – počeli su da me objavljuju u Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori… Pisala sam priče za zbirke, a trenutno očekujem da moja nova priča bude objavljena u sklopu zbirke na temu povodom Svjetskog dana učitelja. Želim da se zahvalim Gordanu Čamparu na prilici i što me je pozvao da pišem o tome. Moje priče su vezane za ljude, za ono što čovjek osjeća, doživljava… Veoma volim mitove, filozofiju, istoriju…, a Bar je grad u kome svaki stanovnik ima nešto zanimljivo da vam kaže.
RB/BI: Kakve su dosadašnje reakcije čitalaca?
Drljan: Dopalo im se. U razgovoru uvijek potenciraju da je to što pišem veoma neobično… Nije svakodnevno „pričati“ iz ugla drveta, mosta, ali i, recimo, rahmetli Zuka Džumhura…
RB/BI: Osim priča, pišete i kolumne, autorske tekstove, osvrte na književna djela…
Drljan: Smatram da se kroz kolumne možete dobro izraziti. S druge strane, i za osvrt na književna djela treba imati ličnu preferencu. Književnost jako volim, za šta mislim da i genetika igra ulogu – majka je završila književnost, otac je bio novinar, dugogodišnji producent, organizator na RTS-u. Tu ljubav nosim iz kuće, jer sam čitav život okružena knjigama. Kolumne sam počela da pišem za portal pozorište.me. Radila sam to na svoj način i jako važno mi je bilo što sam imala slobodu kroz koju sam napisala zanimljive tekstove. Jedan od njih je bio povećen osam veličanstvenih žena po mom izboru. Tekst je objavljen za Osmi mart. Potrudila sam se da pronađem žene koje nijesu baš toliko poznate široj javnosti (osim Simon de Bovoar, koja je bila i filozof i spisateljica). Tu se našla i Hedi Lamar, koja je najviše poznata kao glumica. Međutim, osim fizičke ljepote, Hedi je krasila i nevjerovatna inteligencija, pa je upravo ona zaslužna što danas koristimo telefon. Izuzetno mi je zanimljiva i Amelija Ekhart, koja je bila pilot. Bila je čuvena po nevjerovatnoj hrabrosti i smjelosti koje su dovele i do toga da u to vrijeme preleti okean. Za Fatimu el Fihri, ženu koja je inicirala otvaranje prvog univerziteta, jedva sam pronašla podatke. To je bilo na prostoru tadašnje Arabije, gdje je izbjegla iz Španije. Kako je bila veoma bogata, odlučila je da nešto učini za tamošnje stanovnike. Prvo je napravila malu školu, koja je vremenom prerasla u univerzitet. Interesantan podatak je da kape koje nose diplomci na Zapadu, potiču zapravo odatle. Nosili su ih u to doba pripadnici islamske vjeroispovjesti koji poštuju K’uran. Pisala sam i o Hipatiji iz Aleksandrije, jedinoj poznatoj ženi filozofa tog doba. Dio teksta posvetila sam i Kseniji Tanasijević, takođe ženi filozofu, kojoj je, i pored toga što je imala toliko toga da kaže i ponudi, dato vrlo malo prostora… Mi i dalje trpimo balast patrijarhata i uvriježenog mišljenja da ženama negdje nije mjesto… Poručujem da ćemo svoje mjesto ćemo zaslužiti inteligencijom, pameću, prilagodljivošću… Pisanjem o njima željela sam da se na neki način odužim znamenitim, pametnim, razboritim ženama koje su postojale prije, ali i onima koje će tek da dođu.
RB/BI: Pratite savremene tokove, pa imate i svoje Instagram i Facebook stranice, pišete i blog, te osvrte na književnost i fotografiju…
Drljan: Volim umjetnost, a fotografija je često zapostaljena i malo „skrajnuta“ umjetnost. Uz poštovanje prema slikama kao umjetničkom djelu, ne smijemo zaboraviti da slikar ima vremena da prepravi, ispravi, doda…, a fotograf dobije jedan momenat. Gledajući neke fotografije na Instagramu, pažnju su mi privukle fotografije mladića iz Crne Gore Miroslava i Borisa. Bile su to slike konja, Crnogorke, planina… Izuzetan utisak na mene je ostavila i fotografija Gagija Boričića, koji je fotografisao Vražje jezero. Počela sam da istražujem i pronašla sam dobru priču o tom lokaliteteu. Tako je nastala priča „Helejeva srdžba“, jer tamo postoji tzv. rimsko groblje. Priču sam poslala na konkurs, nakon čega su počneliu da me objavljuju i u Crnoj Gori. Potrudila sam se da priču utemeljim na činjenicama. Osim toga, radila sam i osvrte na umjetnička djela i predstavljala ih na Instagramu. Došla sam do našeg čuvenog slikara Miomira Miša Vemića, pa sam uradila tekst o njegovim djelima. Moj osvrt se našao u katalogu urađenom za Vemićevu izložbu u Budvi prošle godine. Bila sam iznenađena. Objasnio mi je da je taj tekst izabrao jer, kako je rekao „niko ne može tako lirski da predstavi to što sam htio da poručim“.
RB/BI: Po obrazovanju ste ekonomista, a prošle godine ste upisali Filozofiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Kako nepredujete na tom polju?
Drljan: Filofozija je moja ljubav. Dok pričam o tome, ja se smijem. Filozofija je dio svake nauke, jer obrađuje teme o kojima se ne razmišlja svakog dana. Kada idete na posao i radite od osam do pet, ne razmišljate o egzistenciji, teško da vam padne na pamet promišljanje o bitku bitka, Hajdegeru, Ničeu, Fihteu… Ipak, ja nađem vremena za filozofiju jer je volim, smatram da je primjenljiva i vjerujem da ću kroz nju svoje pero izoštriti, a moje štivo dobiti na težini.
RB/BI: Ni na ovome se nijeste zaustavili, pa se možete pohvaliti i intervjuima sa poznatim muzičarima. Sa kim ste razgovarali i ko je od sagovornika na Vas ostavio najjači utisak?
Drljan: Prvo sam razgovarala sa Momčilom Zekovićem Zekom iz „Perpera“, koji mi je vrlo srdačno izašao u susret. U to vrijeme je on počeo rad na najnovijoj knjizi… Uslijedio je razgovor sa Marinkom Pavićevićem, koji nije isključivo pisac pjesama, nego i filozof. Uradila sam i intervju sa Šukrijom Žutim Serhatlićem. Pokazalo se da mi je kolumna, napisana neposredno prije susreta sa njim, a u vezi sa sevdahom i starogradskom muzikom, u kojoj sam obradila opus te muzike na našem podneblju, izvrsna preporuka. U tolikoj mjeri se Žutom dopala, da je kazao da bi taj moj tekst trebao da se nađe u udžbeniku. Volim starogradsku muziku jer se kroz riječi, koje izazivaju uglavnom tužne emocije, toliko toga kaže… Kroz tu formu postaje jasno koliko smo mi emotivan narod.
RB/BI: Na kraju, otkrijte našim slušaocima – koji su Vam planovi, na šta ćete se fokusirati ubuduće i koji će biti dobar povod da se ponovo sretnemo u studiju Radio Bara?
Drljan: Nadam se da ću i budućnosti raditi tekstove u formi osvrta na likovna djela. Ja sam amater u tom smislu, ali smatram da umjetnost treba da bude svakome dostupna. Često smo u prilici da pročitamo osvrte likovnih kritičara koji su nerazumljivi… Radujem se što sam zavrijedila povjerenje g- dina Čampara, pa ću sa 20 književnika i deset slikara i ja biti u zbirci povodom Dana učitelja. Voljela bih da u skorijoj budućnosti objavim svoju zbirku priča. Biću iskrena – dok god težim da nešto ispravim, smatram da može bolje, pa u ovom momentu mislim da nijesam spremna i da zaista može bolje.
