Gost emisije „Priče talasa“ bio je Branko Ilić, glumac, profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti i pozorišni reditelj.

PT: Branko, u biografiji piše da si rođen u Tuzli, a u tvojim venama teče more! Kako si se obreo u Baru?

BI: Pa to je pola-pola, ne teče samo more, nego ima i pola smoga (smijeh)! Iz Tuzle smo došli u tim ratnim dešavanja devedesetih godina. Imao sam tu sreću da mi je majčina svojta iz ovih krajeva, tačnije sa Dubova, sa Cetinja. A moj đed je, goneći četnike i ustaše kao mlad partizan, nakon Travnika, gdje je upoznao moju babu, na kraju završio u Baru. Đed imao tu perspektivu i računao je na to da ćemo mi sa ljubavlju dolaziti na more. I upravo je, zbog nas i zbog naše porodice, zasnovao svoj samački život u Baru, jer je baba već bila uveliko pokojna, računajući da ćemo mi biti ljeti biti njegovo najvjernije i najbolje društvo. I tako je bilo. Svaki odlazak na more je bio doživljaj za sebe. Mi nismo spavali noć prije polaska ovamo. To je bilo nešto nevjerovatno za nas i tome smo se stvarno neizmjerno radovali i iščekivali to. Išlo je do toga da je otac često zbijao šale sa nama i govorio – „Šta ako ako nam neko sjutra ukrade točkove, pa ne možemo da krenemo?“. U to vrijeme je bilo popularno da skidaju i kradu točkove sa automobila. Onda bi mi smo se kao djeca „ložili“ da dežuramo. Naravno, majka je bila balans.

Mi smo cijela ljeta provodili ovdje, tako da ja Bar zaista smatram svojim drugim gradom, mog drugog djetinjstva. Koliko god da je bio dug taj ljetnji raspust, on bi se provodio ovdje!

Imam dosta rodbine u Baru i ponosan sam na to što sam sestrić mojih ujaka Budimira Jovetića, koji je bio i direktor „Radio Bara“, i Aleksandra Jovetića, kao i njihovoga oca Špira i majke Dese. Jako sam ponosan na taj dio Jovetića koji žive u Baru. Oni su nas tada primili i dočekali i učinili su da Bar smatramo da je naš i da smo došli na svoje.

PT: Koje su plaže bile popularne, gdje ste kupali?

BI: Išli smo na Gradsku plažu. A najviše u Dobru Vodu, odnosno na Veliki Pijesak, gdje je moj đed kupio malo zemlje i započeo vikendicu koju smo mi kasnije dovršili i u kojoj sada najčešće i obitavam. To je neko moje skrovito mjesto gdje odlazim, i zimi i ljeti. Tamo stalno bježim iz Podgorice.

PT: Reci mi kako je taj prelazak sa kontinenta na obalu, i na ovu širinu mora, uticao na tvoje životne poglede? Da li si bio već adaptiran?

BI: Pa prelazak je desio dosta naglo. Ja jesam dolazio na more, ali sam to posmatrao kao turista. Pravi život na moru je nešto sasvim drugo. More nosi neku nevjerovatnu energiju, voda generalno, ali more ima nešto posebno što utiče na blagostanje uma. Mislim da su ljudi koji žive na moru opušteniji, nekako rasterećeniji. Klima je blaga, a more je sastavni dio naših molekula, naših organizama i mislim da to djeluje ljekovito na srce i dušu. To je na mene uticalo fantastično. Srećan sam što se mogu zvati Mediterancem i primorcem. I zaista želim sebe da doživljavam tako – „Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin“. A na dobro se lako navići. Ja sam se zbilja navikao. Prije dolaska na more, nisam jeo ribu, jer je moja majka bila stravljena od kostiju. Da se ko ne zadavi, da se nešto ne desi. I onda smo je vrlo rijetko imali na meniju. A sad bih potpisao, da mogu da biram, i da imam malo veći izbor ribe, ne samo ove tovljene orade i brancina, da jedem samo ribu.

PT: Djelimično si mi odgovorio, ali malo mi produbi, šta ti znači more lično? Da li je to neki izvor inspiracije, da li je to mir, da li je to neki poziv za avanturu? Šta je to?

BI: Sve to! I sve zavisi od onoga šta se u čovjeku trenutno dešava. Kad mi treba inspiracija, dođem i osamim se. Recimo zimi, naložim, imam tamo neki mali kamin, pustim ploče i samo dišem na terasi, razmišljam, kujem planove… A opet, kad je vrijeme odmora, onda ne razmišljam ni o čemu, gledam da sam što više na barci i da ne radim ništa. U današnjem vremenu, kad te pitaju – „Kako si?“, odmah krene čovjek da nabraja šta sve radi. A nisam te pitao „šta radiš?“, nego „kako si?“. I onda ja ljeti tako samo odmaram. Ništa posebno ne radim, trudim se da uživam u moru.

PT: Poznat si da okupljaš i umiješ da povučeš ljude. Veliki si inspirator. Umoriš li se od svega toga?

BI: Milo mi je ako je tako. Ne umorim se, nešto čovjeka povuče u neku vrstu akcije, avanture. Meni je strašno dosadno kad ne radim ništa i onda stalno sebi tražim neke poslove… Evo i sad planiram. Uplatio sam aranžman u Grčkoj za jedrenje. Od skoro sam položio za skipera, tj. upravitelja broda do 100 BRT. Išao sam na nekoliko tura u Hrvatsku i Grčku da steknem neko iskustvo. I sad idem prvi put kao, što bi se reklo, kapetan broda. Dosta teško ide da okupim ekipu, jer niko ne vjeruje da će to moći (smijeh), ali ja mislim da će uz staloženost i pribranost, uz neke male korake, to ići glatko.

PT: Svi koji su se oprobali u jedrenju kažu da je to nevjerovatan osjećaj…

BI: Ma to ne može da se opiše, to je stvarno nešto nevjerovatno. Ja sam prvi put imao tu privilegiju da to osjetim kad sam bio u vojsci na „Jadranu“. Nisam htio da idem na turu po Francuskoj, jer sam imao mogućnost da iz vojske odsustvujem i da igram predstave. To su mi dozvolili. Onda sam bio prebačen na jednu barkasu. I tu je došao neki vodnik i kaže: “Biće regata u Tivtu, mi smo prijavljeni sa Elan 43, treba nam posada da se takmičimo”. Prvi put sam došao na brod te veličine, od nekih 12 metara. Kad se na njemu podignu jedra i kad ga pokrenu, kad se sajle one nategnu…. Čuje samo njihov zvuk, brod koji pucketa i vjetar koji huči kroz ta jedra. To je nešto stvarno što prosto ne može riječima da se objasni. Mogu samo da kažem da je nestvaran osjećaj, nešto što neizostavno treba probati. A kad jednom to jednom probate, onda postanete zaluđenik za tim.

PI: Tim prije što nema motora, a ti si poznat kao veliki uništivač motora.

BI: (Smijeh) Nisam! Ja sam popravljač motora i poznati kupac loših motora, ali sam dosta i naučio zahvaljujući tome. Nisam imućan čovjek, sve te svoje snove zadovoljavam tako što gledam da što više stvari sam uradim. Eto, recimo, imam barku, to jeste privilegija i skupo je dosta – vez i održavanje i sve, ali nekako sam uradim što mogu: ofarbam, uradim servis motora… Sve sam to naučio. Zato što volim da to znam, a i zato da bih mogao da da uštedim. Tako da kad god se pokvari, ja popravljam.

PT: Imaš dosta anegdota vezanih za more, a umiješ lijepo da ih ispričaš.

BI: Mogao bih jednu ribolovačku zgodu. Radi se o najvećoj riba koju sam ulovio. Nisam nešto preponosan na nju, jer je gruj bio u pitanju, ali je zanimljivo jer sam ga ulovio na dah, puškom. Zaronio sam tamo kod Starog Ulcinja, na lijevoj strani, gdje je dubina otprilike desetak metara. Vidio sam u rupi nešto bijelo i pomislio sam da je tabinja. Opalio sam iz puške i krenuo da izvučem ribu, nije moglo. Onda sam povukao malo jače, opet nije moglo. U narednom zaronu sam se opirao nogama o kamen, koliko sam mogao, i iščupa mi se harpun jer je imao one uske leptiriće.  Zaronim ponovo, zavirim u tu istu rupu, a sa druge strane izlazi ogroman gruj! Ogroman, ogroman! Ne znam jesam li se uplašio, nisam bio siguran da li uopšte smijem da ga gađam, jer je velika riba. On je krenuo lagano, kao da nije ranjen, da traži drugo skrovište. Doplivao sam iznad njega, pogodio ga direktno u glavu i to je bio moj najveći ulov koji sam ikada ulovio. Sedam kila je imao! Odrao sam ga i samljeo, jer sam znao da ima puno kostiju, i pravio polpete.

A druga priča je vezana za ono tvoje „uništivač motora“. Tek sam kupio bio gliser koji sad vozim – Elan 17, koji je tu u marini. I onako sav srećan i entuzijastičan, zbog novog čamca, krenuo sam sa familijom na kupanje na plažu i bio sam vrlo oprezan. Dođem na jednu od onih plaža koje su prema Čanju, poslije Maljevika. Mislim da nema tog pomorca i vlasnika barke koji ne zna da onamo ima nekoliko stijena koje su baš blizu površini vode. E, sad znam i ja. Bio sam dao gas, da izglisiram. Uhvatio sam taman toliko brzine da sam u zadnjem trenutku vidio ispod sebe tu stijenu, ploču, i skršio propelu potpuno. Sreća pa nisam napravio neku veću štetu. Zamijenio sam je i guramo dalje.

PT: Da li ima neko skriveno mjesto na koje najviše voliš da pođeš čamcem, da se kupaš?

BI: Volim taj potez od Krša od Đerana i poslije Starog Ulcinja na lijevu stranu. Ima nekoliko plaža fantastičnih. Ima jedna, mislim da se zove Bijela plaža. E, malo dalje od nje, imaju dvije jako male plaže ispod smetlišta. Ponekad se usidrim tamo i uživam, jer nema gužve. S obale može da se priđe samo preko smetlišta i to kozjom stazom. Tamo ima nekih vikendica, ali su sve baš improvizovane  – na divlje.

PT: Pomenuo si da uspijevaš da se baviš ribolovom…

BI: Pa, ja sam dosta neuspješan ribolovac na dah, to moram priznati, jer nisam imao nikad dovoljno snage, ni dovoljno daha da ostanem da lovim ribu na čeku. Uvijek sam lovio tako po rupama. E vidiš, sad sam se sjetio, još jedne, za mene stvarno velike ribe. To je bila krnja od kilo i po koju sam spremio na roštilju. Ništa bolje u životu pojeo nisam! Ne postoji bolje. Od tad mi je krnja nešto najljepše na svijetu.

Sad ronim sa sinom, ovo rekreativno ronjenje – scuba diving, ali sve više volim pecanje. Pecanje iz barke.

PT: Da li uspio na sina da preneseš makar neku od tih strasti?

BI: Vidim da je baš zavolio ronjenje. Pecanje ne baš. To mi je bilo veliko razočarenje. Rekoh – „Lule, hoćemo da idemo na pecanje?” „A, znaš“ – ali, onako tužan da mene ne povrijedi – „Ne, ne sviđa mi se baš pecanje.“. „Šta ne valja?”. Pa kaže: „Znaš, tamo, tamo sjedimo i onda dosadno mi.“. „Pa, dobro, majku mu, ti tamo čekaš ribu, ali tamo imamo vrijeme koje provodimo zajedno…“ Džabe, ništa.

PT: Smatraš li da mediteranski duh i mentalitet imaju uticaj na glumačku ekspresiju i stvaralaštvo, ili je i to samo maska i gluma?

BI: Pa, nije. Prvo, ne sviđa mi se što si „fasada“ i „gluma“ upotrijebio u tom terminu. Gluma nije fasada. To je uvriježeno mišljenje. Ljudi misle da kad neko glumi da se on pretvara i da na sebe stavlja nekakvu masku i da laže. To nije tako! Gluma je, u stvari, duboko razumijevanje drugih ljudi. I ti kad razumiješ druge ljude, ti se onda staviš u njegovu poziciju i na taj način ga odlično razumiješ. I ništa ne glumiš, nego jednim dijelom postaneš njegova ličnost. Mi to imamo u sebi, samo budimo u sebi ono što nam je tog trenutka potrebno.

Mislim da svaki grad koji ima more jeste mediteranski. To vjerovatno misliš na ekspanziju divlje gradnje i sve to što kvari Mediteran i mediteranski duh, ali mislim da u Baru to još uvijek nije nepopravljivo. Recimo, kao što je Budva pošla po zlu, kao što je Petrovac pošao po zlu, mislim da u Baru još može da se to zaustavi, ako bude neke pameti.

PT: Za kraj, imamo jednu stalnu rubriku gdje gost emisije predstavlja svoj omiljeni recept. Da li spremaš ribu sam i da li bi taj recept podijelio sa nama?

BI: Ne da bih ga podijelio, nego ću vas zvati da probate. Davno sam naučio da je jedini recept za ribu: so i gradele. I najbolja je riba, po mome mišljenju, kad se samo tako sprema. Bilo koja riba što se recepta tiče – koju god hoćete ribu, samo da je svježa. Posolite krupnom solju, prethodno namažete rešetku uljem i isto posolite. Nema lepljenja, riba bude fantastična i svi uživaju.

A uskoro ću da probam nešto novo. Kupio sam jedan baš veliki sač glineni u Zlakusi, kod Zlatibora. Oni ih proizvode. I hoću da ga probam, a nisam nikad pravio hobotnicu ispod peke. Raspitao sam se i kažu da hobotnica mora da se zaledi prije spremanja i da se dobro istuče, da bi bila mekša. I da se kuva bez vode, jer ona pusti veliku tečnost. Kad ta voda potpuno uvri, kad pusti onu ljubičastu boju, e onda se takva hobotnica stavlja u peku, jedno dvadesetak minuta dok ne bude maltene skoro gotova. Zatim se doda krtola, još jedno 40 minuta i bijelo vino i marinada. I ja sam siguran da će biti top!