Gost emisije „Priče talasa je bio predsjednik ribarskog sportskog kluba „Rumija“ Branko Pržica.
PT: Dva su povoda za ovo gostovanje. Prije svega, nagrada za najbolji juniorski klub prošle godine u Crnoj Gori, a zatim i pojedinačna priznanja koje je za najboljeg juniora osvojio Luka Pekić, dok je drugi je bio Filip Junković, takođe iz vašeg kluba.
BP: Ta dva momka, pričamo o najmlađim kategorijama, su za nepune tri godine, napravili što drugi nisu napravili, makar što tiče našeg kluba „Rumija“. Filip Junković je već od prošle godine poznat, postao je i reprezentativac, proglašen je za najboljeg sportistu itd. Luka Pekić se prošle godine, od Kupa mimoze do posljednjeg Kupa, kvalifikovao za najboljeg sportistu Saveza za sportski ribolov i za člana reprezentacije.
PT: Oni su imali velike uspjehe kada su se takmičili i u seniorskoj kategoriji.
BP: Jesu. Imali su velike uspjehe, i to ne samo njih dvojica. Neki su ribolovci odustali u međuvremenu, drugi su nastavili. Ova starija ekipa Žarko Đinović, Vaso Đurnić, Vanja Vitić, Mitar Jovović, Saša Kovač – oni su imali dosta uspjeha isto. Od mlađe generacije, pored već pomenutih Junkovića i Pekića, tu su i Uroš Vukčević, mala Lucija Baković. Imamo i dvije takmičarke, što je i rijetkost, Anu Miljanić i gospođu Rajku Stević.
PT: Kažite mi nešto više o samom klubu. Kad je
klub osnovan, koliko članova ima, ko su osnivači? Od koga je potekla ta ideja?
BP: Ideja o formiranju o formiranju RSK „Rumija“ potekla 2016. godine od
mog dobrog prijatelja i ženinog školskog druga Zorana Đuričića. Mi
smo stalno kupali dozvole kod Mira Ciganovića u „Pristanu“. Nismo
se mnogo bakćali sa klubovima, ni sa dozvolama. Te godine dozvole nismo mogli
da dobijemo, nije ih bilo. I mi smo je tada kupili od Slavka Petrovića
iz „Lampuge“. I Zoki kaže, ajde Branko da formiramo klub. Tako smo i uradili. Formirali
smo klub i iz početka smo imali možda nekih tridesetak dozvola. Ništa više
preko toga. Za ovih sedam godina došli smo na preko 220 članova, a među njima oko
60 ljudi koji su aktivno takmiče u raznim kategorijama. I tako da smo za to vrijeme,
postigli veliki uspjeh.
Prvi takmičari koji su branili boja Rumije, bili su Miloš Nikolić, koji je uspješni privredni ribolovac i Zoran Petrović, koji se i dalje amaterski bavi ribolovom. Sa njima smo počeli. Na kraju su se pojavili Filip Junković, Luka Pekić, Žarko Đinović, Mitar Jovović, Vanja Vitić i Saša Kovač. Sa tim momcima smo krenuli naprijed.
Pored svega toga mi imamo i školu ribolova, koju vodi upravo Saša Kovač. Tu dolaze od 12 godine pa na dalje da nauče za što se koristi baš takav štap, ta mašinica, zašto nekad deblji, nekad tanji najlon. Tu je sve besplatno. Obezbijeđeni su štapovi, mašinice, mamci… sve što treba, bukvalno djeca treba samo se pojave. Ko se pokaže kako treba, idu da brane boje kluba na takmičenjima. Uspješnu školu ribolova vodi i „Pristan“ pod vođstvom Nebojše Tomaševića.
U jednom kratkom vremenu, u Baru su se stvorila dva jaka kluba, tako da smo prošle godine na državnom takmičenju juniora imali pet prvih mjesta, svi iz Bara, iz „Rumije“ i „Pristana“.
To su sve dobri i kulturni momci, dobri đaci, dobro uče.
PT: Dakle, ovo nije sport koji ima samo taj momenat približavanja prirodi, već i izgrađuje karakter.
BP: Apsolutno. Mi od njih ne tražimo samo da zabacuju štapove, već se prihvataju i druga znanja. Nama je bitno da ta djeca provode vrijeme pored mora, a na ulici. Tu ponekad imamo problem, jer jedino gdje ta djeca mogu da love je na barskoj marini. Tu je ribolov zabranjen, jer je lučki akvatorijum, ali nam ipak dozvole. Tako da uspijemo da nađemo vremena da ih naučimo osnovne stvari, a oni sami ostalo nadograde.
PT: Pomenuli smo klub „Pristan“. Kakva je doza konkurentnosti između klubova?
BP: Ja tu ljubomoru ili konkurenciju nisam osjetio. A ne vjerujem da su i oni, kao ni Slavko Petrović, ni Marko Krivokapić, a ni Ivan Lukšić.
Prije nego što smo počeli da se se takmičimo, organizovali smo jedno međuklupsko nadmetanje između „Rumije“ i „Pristana“, da bi se upoznali sa propozicijama. Zvonko Radević, predsjednik KSR „Pristan“, nas je zvao da održimo to takmičenje. Tu smo se lijepo družili, naučili ponešto i razmijenili iskustva.
Mi se jednostavno sa svima dogovaramo. Kad je Kup Bara koja mi organizujemo, ja sam inicijator toga, što su prihvatili svi ostali, mi zajedno nastupamo. I tu imamo nesebičnu pomoći Opštine Bar, Turističke organizacije, pojedinaca, Luke Bar, Komunalnih djelatnosti… To se dosta fino organizuje. Radi se o međunarodnom Kupu u ribolovu, koji je vezan za Dan Bara. Dogovaramo se oko svega. Moramo biti dobri domaćini.
Prvi koji nam je pomogao u finansiranju toga takmičenja je bio Radomir Novaković Cakan, kome sam zahvalan zbog toga.
PT: Odakle vi u sportskom ribolovu? Kad je počela ta ljubav?
BP: Ja sam rođen u Kotoru. I kao dijete sam gledao starije ribolovce kako pecaju ribu, tamo gdje je Lučka kapetanija. Nisam umio napraviti bilo kakav vez, pa sam vezao neki svoj čvor, vidio sam da na mamac stavljaju hljeb, te plovak. Sve sam ja to napravio, malo improvizovano. Ali sam uhvatio odmah dva cipola, kako se tamo zove skakavica, i moja ljubav je tu počela. Imao sam sedam godina.
Kad sam 79. godine došao u Bar, tu sam se oženio, te se i moja ljubav prema ribolovu samo prirodno nastavila. Na starijeg sina nijesam uspio da prenesem tu strast, ali na mlađeg jesam. Tako da je on učio uz mene da peca.
PT: Koji vam je omiljeni način ribolova?
BP: Najčešće idem sa Mitrom Jovovićem, mojim komšijom, da lovimo iz barke. Kad sam sam, idem da pecam sa obale. Najviše sam volio da idem sa mojim dobrim drugom, bivšim članom vašeg kolektiva, pokojnim Viktorom Dedajem. Velike uspomene imam na te lijepe dane pune šale. On je bio i jedan od osnivača kluba „Rumija“.
Pođemo jednom zajedno na pecanje. On ne voli da vezuje udice, a zna da ih ja uvijek unaprijed vežem. Kaže, Branko, daj mi koju udicu. Ja mu dam jednu, dam drugu, dam treću…Nisam više napravio. Sve mu dam, on fino stavi mamce, zabaci štapove u more. I posle par minuta me gleda, i progovara: „Da ti kažem nešto. Kada se dođe na more, dođe se spreman kao ja, a ne kao ti da na licu mjesta vezuješ udice!“. To je bio Viktor, pun duha, pun šale… Mnogo nedostaje!
PT: Koji su planovi kluba ove godine?
BP: Imamo dva člana reprezentacije Junkovića i Pekića, a ove godine se u Boki organizuje Svjetsko prvenstvo. Cilj nam je da ih spremimo za to takmičenje. Polako ih snabdijevamo sa priborom. Moram se zahvaliti Marku Drakiću, koji je im je donirao dvije skupe mašinice. Eto, kad pođu na takmičenje, da se ne stide. Moraćemo tražiti još neku donaciju, da se što bolje opremimo, da bi se i oni plasirali što bolje. Tako da ove godine planiramo najviše rad sa njima, sa mladim ljudima. Pokazali su uspjeh, rezultate, i znanje. Mnogo su fini, kulturni momci. Svi smo ponosi na njih.
Na kraju svaku godine imamo i lijepu tradiciju da nagradimo najbolje takmičare kluba. Suština priče je druženje, da se nešto nauči. Od tih mladih ljudi i naučim dosta, volim da pričam sa njima. Puni su ideja.
PT: U ovoj emisiji imamo običaj da pitamo gosta da nam kažu neki svoj recept, tj. omiljeni način spremanja ribe.
BP: Najukusnije mi je kad je spremi moja žena, na bilo koji način, ja je samo očistim. Kako god da je ona spremi ja volim (smijeh).
