Luc, ili kako ga često kod nas pogrešno nazivaju – trupac, je značajan član porodice tuna i skuša (Scombridae) u bogatom morskom ekosistemu Sredozemnog mora. U ovo doba godine velika jata luceva prilaze obali. Na južnom Jadranu je pravu ekspanziju doživio u posljednjoj deceniji, kad je skoro potpuno potisnuo palamidu. Iako ga bije glas da nema ukusno meso, primorska izreka čak kaže – „prvo jelo poslije onoga što se ne jede“, uz malo truda se može i gastronomski valorizovati.
Ova riba posjeduje kompaktan i aerodinamičan oblik tijela, nalik torpedu, koji mu omogućuje snažno i brzo plivanje, što je ključno za njegov način života kao predatora i za izbjegavanje opasnosti. Ima šiljati nos koja smanjuje otpor vode i snažno repno peraje u obliku polumjeseca, koja osigurava moćan potisak za brze pokrete. Boja tijela je prepoznatljiva: gornja strana je tamnoplavo, siva ili metalno plava do plavo-zelena, postupno prelazeći u srebrnasto bijelu na donjoj strani. Jedna od ključnih oznaka za identifikaciju su isprekidane, tamne, talasaste linije, na gornjem dijelu tijela, koje se ne protežu ispod bočne linije. Dodatno, prisutno je tri do sedam tamnih mrlja nalik otiscima prstiju između prsne i trbušne peraje, a karakteristično je da nemaju tamne pruge na trbuhu. Važno je napomenuti da, poput većine drugih sličnih vrsta, luc nema mjehur, pa mora da neprestano pliva da bi održao položaj u vodenom stubu.
Najteži ulovljeni primjerak je imao 17 kila. Polnu zrelost obično dostižu pri dužini oko 42 cm, pri čemu ženke sazrijevaju ranije od mužjaka.
Luc je visoko migratorna vrsta, čija kretanja su često povezana sa sezonskim promjenama temperature vode i reproduktivnim ciklusima. Unutar Sredozemlja, te migracije uključuju kretanje prema jugu tokom zimskih i jesenjih mjeseci, nakon čega slijedi povratak prema sjeveru u proljeće i ljeto. Temperatura vode ima ključnu ulogu u pokretanju ovih migracija, pri čemu vrsta preferira toplije vode – u rasponu od 24 do 30°C.
Radi se o nevjerovatno sposobnom predatoru, koji se hrani svime što je dostupno u njegovom staništu. Njihova prehrana obično uključuje račiće, razne vrste riba (uključujući kanibalizam) i lignje.
Trenutno je status očuvanosti ove vrste na Crvenom popisu IUCN-a naveden kao „najmanja briga“ (Least Concern). Procjena posljednji put je ažurirana 2023. godine, što ukazuje da se vrsta trenutno ne suočava s neposrednom prijetnjom izumiranja na globalnom nivou. Međutim, uprkos tom statusu, luc je izložen značajnom ribolovnom pritisku u Sredozemnom moru.
Luc je riba koja živi u jatima, često formirajući velike skupine koje se obično sastoje od jedinki slične dobi, a ponekad pokrivaju područja dugačka i do tri kilometra i brojeći više od 5000 riba. Takođe, nekad se mogu udruživati u jata s drugim vrstama iz porodice Scombridae, poput palamide i nedoraslih plavorepih tuna. Kada se hrani sitnom ribom blizu površine, poput sardelama ili inćunima, luc može stvoriti pravo ključanje mora, koje karakteriše intenzivna aktivnost na površini vode, često privlačeći galebove koji love isti plijen.
Ova riba je savršena za sportske ribolovce. Cijenjena je zbog svoje izvanredne brzine i snage kada se uhvati na udicu, često se upuštajući u brze, iscrpljujuće bijegove. Sportski ribolovci je love na pendulu, spiningom, vertical jiggingom, a u posljednje vrijeme je sve popularnija tehnika shore jigginga.
Brzina povlačenje pendule ne treba biti ispod 4-5 čvorova. Luc je brza riba, i okidač za udarac na varalicu je brzo povlačenje. Varalice su razne, od „pera“, voblera, dugih metalnih kašika i oktopusa. Stavljanje takozvanog „tizera“ ispred varalice povećava prilike za ulov.
Spining je vrlo popularna tehnike za ribolovce koji posjeduju brze čamce. Treba imati dobar vid i pregledati horizont za jatima galebova koji „padaju na more“. Tu se hrani luc. Ribolovci zastanu plovilom malo dalje od jata, tek koliko mogu da zabace preko. Često se lucevi hrane vrlo malim ribama, pa bi valjalo i uskladiti veličinu varalice sa tim.
Vertical i shore jigging su dvije srodne tehnike ribolova. U objema se za mamac stavljaju metalne izdužene varalice kojima ribolovac potezanjem (džigovanjem) unosi život. Vertical se odnosi na ribolov iz barke, dok se shore jigging odvija sa stjenovitih obala, gdje su veće dubine.
Meso luca se konzumira sušeno, konzervirano, dimljeno, pa čak i „živo“. Iako neki smatraju da je njegovo tamnije meso jačeg okusa manje poželjno od mesa drugih vrsta tuna, ono ostaje komercijalno važno zbog velikih količina koje se ulove. Bitno je da ga ribolovci odmah, dok je još riba živa, otkrve. Takva riba će imati mnogo manje tamnocrvenog mesa i biće ukusnija.
Vjerovatni najbolji način da se luc spremi je „sott’olio“ – pod uljem. Očistite nekoliko većih luceva i uklonite im glavu. Nađite dovoljno veliku šerpu da stanu cijeli, ulijte vode i dodajte soli. Kuvajte oko sat i po, te pustite da se ohlade u istoj vodi. Zatim odvojite kosti i tamnije meso koje je puno krvi. Takođe, obavezno im ogulite kožu. Ako ste dobro odradili posao dobićete duge komade čistog mesa luca. Poređajte ih na čistu krpu i pokrijte dobro zbog muva. Tako treba da odstoje nekoliko sati da bi se dobro prosušili.
Za to vrijeme kuvanjem sterilišite teglice i poklopce, okrenite ih i poređajte na čisti peškir ili krpu.
U teglice uspravno ređajte filete luca, jedan do drugog. To je momenat kada ćete odlučiti koji ćete začin dodati: lovor, biber u zrnu, majčinu dušicu, ljutu papričicu… Kada dobro napunite teglu ribom ulijte maslinovo ulje, da pređe preko ribe. Ne zatvarajte ih odmah, sačekajte sat vremena jer će riba upiti dio ulja i dolijte gdje treba. Zatim poklopite dobro, poređajte teglice u šerpu punu vode. Kad sve provri, kuvajte još pola sata, a onda ugasite vatru i sačekajte da se tegle ohlade. Riba se može jesti odmah, ali je bolje da prođe makar mjesec dana da svi ukusi prožmu.
Tako spremljeni luc je ukusniji od bilo koje konzervirane tune i potpuno pobija onu primorsku izreku.
