Gost emisije „Priče talasa“ je bio Dušan Varda, poznati režiser dokumentarnih filmova o podmorju i ekološki aktivista. Mnoge su teme o kojima bi Duško pričati, ali ovog puta smo se fokusirali na dvije – morsku medvjedicu i morsku biljku posidoniju. U sklopu NVO MedCEM, on se upravo bavi tim mediteranskim endemima.
PT: Zašto nam se vraća morska medvjedica? Da li smo mi nešto konkretno uradili pa se to dešava, ili to samo slučajno?
DV: Ljudi su uradili sve da ta vrsta nestane. Ona je u srednjem vijeku bila vrlo zahvalna i pristupačna kao lak plijen. Ljudi su je koristili zbog krzna, hrane i masti. A ona se inače ne boji čovjeka, pošto je vrsta koja je na vrhu lance ishrane i nema prirodnih neprijatelja. One su generalno druželjubive i ne plaše se ljudi. Ali, nisu bezopasne i mogle bi da povrijede nekoga, ali se to u principu ne dešava. Nažalost, zahvaljujući toj naravi, bile su žrtve od davnina. Praktično su već negdje početkom 20. vijeka u velikoj mjeri istrijebljene na cijelom Mediteranu, gdje su bile prisutne apsolutno na svim plažama.
Kroz konstantno ugrožavanje vrste došlo je do zaista nekih kritičnih granica, kad je bilo ostalo svega par stotina primjeraka u cijelom Sredozemlju. Ta brojka se ranije procjenjivala na nekih 400 – 500 jedinki, ali se 1997. godine desio veliki pomor u najvećoj koloniji, koja se nalazi na Kabo Blanku, sa spoljne strane Mediterana, na Atlanskom okeanu. U toj najzdravijoj koloniji, gdje je bilo blizu 200 jedinki, dvije trećine je pomrlo od nekog virusa. I onda se shvatilo da je to zaista postala kritično ugrožena vrsta, jer ovi pojedinačni primjerci koji su lutali Mediteranom nisu imali kapaciteta za opstanak vrste. Mora da ima mnogo jedinki u jednoj vrsti koje mogu da se međusobno ukrštaju. To je pokrenulo razne stroge mjere zaštite, koje su dale rezultate, zato mislim da ih i sada ima.
PT: Ali, zapravo tih mjera i nema kod nas?
DV: Kod nas, u Crnoj Gori, je takođe strogo zaštićena. To je najrjeđi sisar Mediterana. Sada se procjenjuje, po nekim najnovijim istraživanja, odnosno objavljenim naučnih radovima, je da je ta populacija dostigla negdje blizu 900 jedinki. Tako da joj je smanjen stepen ugroženosti, zato da je sada samo „ugrožena“, nije više „kritični ugrožena vrsta“. Ali u Jadranu, mi možemo da pričamo o jedinkama koje ovih posljednjih deset godina vjerovatno samo zalutaju i tako dođu u goste. Ona je životinja koja ima veliki areal, može da prepliva desetina kilometra na dan, tako da njoj granice ne znače ništa. Desi se da iz Grčke, gdje ih ima najviše, Grčka i Turska – tu je najveća koncentracija u Mediteranu, poneka jedinka, ili neki par, ili majka sa mladunčetom, krene uz albansku obalu i stigne do Crne Gore, ili do Hrvatske.
Mi smo imali jedan slučaj u Hrvatskoj, prije više od deset godina, kada se jedna medvjedica bila nastanila gore. Našla je dom na sjeveru, u okolini Krka i čak je ulazila u venecijanske kanale. Dali su joj ime Adriana. Deset godina su oni nju pratili, čak je osnovano nekoliko društva za njenu zaštitu u Hrvatskoj. Uživala je punu zaštitu, i na kraju je umrla prirodnom smrću, od upale pluća ili tako nešto, u već poodmakloj starosti.
Mi smo prvi put pretprošle godine uspjeli da dokumentujemo da postoje i ovdje. Snimili smo je pretprošle, pa zatim prošle godine i tako da možemo da pričamo da neke jedinke sada već učestalo dolaze ovdje. Ne znamo da li je to ista jedinka, nemoguće je identifikovati. Oni prvi snimci koje smo napravili su bili u vrlo lošim svjetlosnim uslovima tako da se ne prepoznaju karakteristike te životinje koja bila relativno mala. Ona bi sada mogla da bude ova što smo vidjeli prošle godine, jer je prije dvije godine bila mala. Nismo sigurni da li imamo jednu ili dvije medvjedice pošto imamo neke očevice iz Risna koji tvrde da su u isto vrijeme vidjeli dvije u zalivu. Tako da mi sada ne možemo da pričamo o tome da je to neka stabilna populacija, da se radi o velikom povratku medvjedice, ali činjenica je da su te mjere zaštite koje su na mediteranskom nivou sprovođene, omogućile da se populacija koliko – toliko oporavi. One sada mogu da se šire izvan tog najužeg areala u kome žive.
PT: Da li te mjere monitoringa i dalje traju, da li snimate i dalje te lokacije?
DV: Kako da ne. Mi smo sa tom pričom počeli, prije više od deset godina i tada su mi se uglavnom smijali pošto 99% ljudi nije ni vidjelo, ni čulo, ni ti znalo za medvjedicu. Onda su čak ljudi iz Ministarstva, pa i Instituta za biologiju mora pričali – Ti tražiš neku životinju koja ne postoji! To je sada kao da jurimo Big Foota, nekoga je vidio negdje…
A mi smo imali, u prethodnih 20 -30 godina, stalna viđanja u Crnoj Gori. To smo zaključili nakon brojnih intervjua sa ribarima, sa turistima, uopšte sa ljudima koji su prijavljivali da su je vidjeli. Tako da je bilo očevidaca, ali niko nije to zabilježio fotografijom prije nas. Tako da mi sad imamo potvrdu da je ta vrsta tu.
Kad smo počinjali, prije više od deset godina, uradili smo prvi projekat – katastar svih morskih pećina na Crnogorskom primorju. Mogu ponosno da kažem da smo mi to inicirali kao NVO, u saradnji sa Institutom za biologiju mora i grčkom NVO Archipelagos, koji se baš bavi morskim medvjedicama. To se odvijalo u tri etape, za tri godine. Prošli smo prvo teren od Arze do Platamuna, onda sljedeće godine do Platamuna do Volujice i treće godine od Volujice do Ulcinja, do Đerana. Zahvaljujući tome, Crna Gora je dobila prvi katastar morskih pećina, gdje smo se zavlačili u svaku polu-potopljenu rupu u obali. Imamo tačne definicije, šta jeste, šta nije pećina, koliko mora da bude velika, itd… I tu se našlo preko 30 pećina koje su bile jako dobre stanište za medvjedicu, po stručnjacima koji su bili tu iz Italije i Grčke.
To je sve na kraju rezultiralo projektom koji se zove „Adriatic Monk Seal Alliance“. Na nivou Mediterana su se skupile razne fondacije, Fondacija Princ Albert od Monaka, MAVA itd, i riješile da naprave krovnu organizaciju za zaštitu ove vrste u Mediteranu. Našu NVO MEDcem i Centar za zaštitu i istraživanje ptica, koji su se isto djelimično bavili time, pod okriljem njemačke Fondacije Euronatura, su prepoznali kao aktere u Crnoj Gori koji imaju najviše iskustva u vezi toga. Tako smo su uključili u prvi trogodišnji projekat koji se sada realizuje već više od godinu dana. Radimo taj monitoring, uz odobrenje Agencije za zaštitu životne sredine da instaliramo kamere u pojedinim pećinama, koje bi mogli biti pogodne za pojavljivanje ili nastanjivanje medvjedice. Evo već godinu dana imamo konstantan nadzor u nekoliko pećina na crnogorskom primorju i to uglavnom ovdje, na južnom dijelu, gdje je i najčešće viđana. Ove godine smo, za sad bez uspjeha, trebali smo da obiđemo pećine ovog vikenda. To su trap kamere, foto-zamke koje reaguju na pokret. One mogu mjesecima da stoje u stand by režimu i da čekaju da se nešto pojavi, da bi napravile fotografiju. Sada čekamo da vidimo šta se desilo u prethodnim, zimski mjesecima, da li je neka životinja posjećivala pećinu…
PT: Koje uputstvo da damo ribarima, kupačima, roniocima kad dođu u kontakt sa medvjedicom?
DV: Pa najbolje bi bilo da uopšte ne dolaze u kontakt sa njom, iako je ona ljubopitljiva. Imamo svjedočanstvo ronioca koji nam je pričao kako se davno susreo sa njom na Valdanosu. Bila je na pola metra od njega, dok je on ronio sa bocama. Gledala ga je i igrala se s njim. One su neotporne, čest uzrok njihovog umiranja su virusi i bolesti koje ljudi mogu da im prenesu. Tako da, kao strogo zaštićenu vrstu, ne bi trebalo ni da je hranimo, ni da je diramo. U Hrvatskoj, sjećam se da ju je neki poljski turista udario nogom, pa su ga protjerali iz na deset godina, uz ogromnu kaznu. Ona je i u Crnoj Gori strogo zaštićena. Nagib Kurti, čovjek koji nas je doveo do te prve foke, nam je pričao da mu je malo falilo da puca na nju podvodnom puškom jer je u trenutku pomislio da je neka veća riba. Tren ga je dijelio da opali, što bi bila tragedija. Na sreću nije i mi smo poslije par dana došli na to mjesto i zatekli medvjedicu kako veselo pliva.
Dakle, nemojte se primicati, gledajte, snimajte, napravite fotografije. Strašno nam znače fotografije. Svake godine je u Albaniji redovno snime. Mi osim ovih snimaka koje smo sami napravili proteklih godina, nemamo nikoga ko je još snimio medvjedicu, a imamo dosta očevidaca. Samo prošle godine, mislim da ih je bilo 10 ili 15 koji su prijavili da su je sreli što roneći, što sa čamca ili sa obale… Svi koji je vide, ili snime, neka jave, nama, vama ili Institutu za biologiju mora. Podaci su jako dragocjeni, jer možete da im pratite kretanje. Mi smo sigurni da je ta koja je prije dvije godine bila ovdje otplivala do Mljeta, pa do Lastova, pa se izgleda vratila nazad, sudeći po očevicima koji su je viđali. Tačno kada se poređa po datumima gdje je ko vidio, možete da pratite njeno kretanje, što je sve zanimljivo i značajno za zaštitu vrste i za biologiju uopšte.
PT: Da napomenemo, da je to nije vrsta kao što su polarne foke koja živi u ogromnim kolonijama po više hiljada primjerka, već da je to solitarna vrsta.
DV: Da, ona spada u taj rijetki red toplovodnih foka. Postojale su samo tri vrste toplovodnih foka. Najbrojnija je havajska foka kojih ima dvije – tri hiljade primjeraka. One žive na sjeveru Havaja, na jednom ostrvu i to je jedna zdrava populacija. Postojala je karipska foka, koja je živjela u Karipskom moru, koju je čovjek istrijebio negdje 50-ih godina prošlog vijeka. Smatra se izumrlom vrstom. Naša, sredozemna foka, je treća iz tog reda toplovodnih. Za nju se ulažu veliki napori da se očuva. Ona ima jaku veliku smrtnost. Jako je slična ljudskom rodu, u Hrvatskoj je zovu morski čovik – sisari su, svaštojedi su, nose mladunce devet mjeseci, postaju dosta kasno samostalne. Po raznim životnim karakteristikama imaju dosta sličnosti sa ljudima…
PT: Okrenimo se sada drugoj temi koju u koju si takođe prilično upućen, radi se o Posidonia oceanica, pravoj biljki cvjetnici koja živi u moru.
DV: Jeste, riječ je o muravi, kako je zovu u Crnoj Gori, ili lažina u Hrvatskoj. Zovemo je morska trava, mada je u stvari biljka cvjetnica. To je zanimljiva, neobična priča, jer se radi o biljci koja se razvila na kopnu. Ona se u nekom svom istorijskom periodu od prije nekoliko stotina miliona godina vratila u more. Evolutivno je imala sličan put kao što su imali delfini i kitovi. To su sve bića koja su živjela na kopnu i koja su se nastanila u moru. Posidonija ima cvet plod, sjeme, sve! Spada u skrivenosjemenice i zbog toga zaista posebna. Mi je zovemo trava, a to što mi nazivamo travom to je njeno lišće – ono što često more izbaci na obalu.
Njena dugovječnost se mjeri desetinama, stotinama i hiljadama godina i odlika je zdravog ekosistema. Na svu sreću, Crna Gora ima zaista izuzetne livade te morske trave koje po nekim karakteristikama, koje smo mi prethodnih godina ustanovili, spadaju ne samo u zdrave livade, već i u najstarije u Jadranu, a vjerovatno i u Mediteranu. Njihova starost se može mjeriti hiljadama godina, na osnovu nekih parametara, prije svega korijenja, odnosno tih rizoma.
Kolege iz Hrvatske su bile zaprepašćene kad su vidjele te livade. Za mene koji sam tu odrastao i ronio, to je bilo skroz normalno. Recimo u Sloveniji postoji jedna „fleka“ posidonije, 20 puta 30 metara, koji oni tamo čuvaju i paze. To je ipak sjeverni Jadran i tamo je nema toliko. U Hrvatskoj je ima po ostrvima, ali ovdje su te livade vanserijske i one su jako dobar ekološki parametar za zdravlje cijelog ekosistema. Nažalost, mi smo ustanovili postavljajući markere, da se te livade povlače, kao što se povlače u cijelom Mediteranu. Zahvaljujući najčešće antropogenim faktorima, one imaju regresiju koja je veća od one koju bi mogla biljka da nadoknadi svojim prirodnim putem. Ona je dugoživuća i spororastuća biljka, a sad se povlači takvim tempom da ne može da se obnovi.
Njeni programi zaštite se postavljaju na neke duge periode. Mi isto radimo neke razne pokušaje probne i sada kroz ova zaštićena područja na moru bi trebala da se posebno posvete zaštiti od sidrenja, koja je jedno do opasnosti, zatim od nasipanju obale i raznih drugih stvari.
PT: Da li je na njih uticala pojava algi iz reda caulerpa, koje su predstavljene kao organizmi koje donose kraj posidonije?
DV: Prije dvadesetak godina, kada se pojavila caulerpa, zavladala je velika panika o algi ubici, sve je bilo dramatično. Međutim, zdrava livada posidonije je suviše jaka da bi caulerpa njoj mogla da nešto uradi. Ona je uglavnom napadala gole površine, i zato je bolje da su te površine bile pod posidonijom nego da su ogoljene, gdje su ježevi pojeli sve. Gdje nema više ničega, ni trave, ni alge… Ničega! To je zapravo najsiromašnije dno, a ljudi kažu – Ima puno ježeva, to je divno i čisto! Sa ekološke strane to uopšte nije dobro, jer je jedna vrsta prevladala i taj ekosistem se ne obnavlja normalno. Posidonija ima bitnu ulogu u proizvodnji kiseonika i zbog svoje sposobnosti da vezuje CO2 koji je najveći problem globalnog zagrijevanja. Ona je endem Mediterana, samo je ima u našem moru i zato se moramo pokušati da je zaštitimo na svaki način.
PT: Glavno uporište njene zaštite su morske zaštićene zone. Koliko ih ima?
DV: Za sad imamo pet zaštićenih područja u Crnoj Gori. U Boki imamo dva manja zaštićena područja Sopot i Dražin vrt. Zatim, tu su Platamuni, koji se prostiru od rta Platamuni do zaliva Žukovica, praktično do Bigova. Zaštićeno područje je i od ostrva Stari Ulcinj do Valdanosa. I imamo Katič, od ostrva Katič do Maljevika i tu je najbogatije područje životom, i posidonijom. Jedan dio toga područja pripada i Opštini Bar. Tu se baš mora voditi računa, između ostalog tu imamo zabranu sidrenja. Prošlog ljeta su počele priče da su već počeli da pišu kazne zbog sidrenja u tim zaštićenim područjima. Ali, zapravo Morsko dobro bi trebalo da obezbijedi ekološke vezove na tim mjestima. Obično brodovi dolaze da se sidre na zaklonjenim mjestima gdje jako dobro raste trava. Zapravo nije poenta da se ljudima brani da dolaze tu, ali treba da im se obezbjedi stalni način sidrenja. Da to budu konstantni vezovi, koji ne stružu lancem po dnu, a da opet budu sigurni. Očekujemo da će Morsko dobro to sprovesti, jer je to bila ideja pri samom osnivanju zaštićenih područja, ali se malo kasni sa tim.
U nekim istraživanjima sam naišao na podatke pokojnog ronioca Mikovića, poznatog i kao Mika Munja, koji je bio glavni inženjer za podvodne radove prilikom izgradnje luke. On je stalno pričao, sjećam se kad sam bio mali, o nekoj ogromnoj količini organske materije na kojoj leži barska luka. To nisam shvatao dok nisam poslije njegove smrti, u njegovoj zaostavštini u biblioteci, našao te fantastične podatke da su oni u stvari bušili šipove kroz 14 metara debeo sloj posidonije, što je jedinstveno u cijelom Mediteranu! Tu gdje je lučki gat “2” je bila možda najstarija livada u Mediteranu. Na Korzici su našli slojeve od 13 metara, a kod nas je bilo metar više. Što znači da se radilo o biljci staroj više desetina hiljada godina!
