Gost emisije “Priče talasa” je bio Marko Krivokapić, ronilac i predsjednik kluba sportskih ribolovaca „Free Divers“.
PT: Kao što svjedoči ime kluba, on većinom okuplja podvodne ribolovce. Radi se o vrlo napornom sportu. Posebno ti se divim jer tebi sa godinama ide sve bolje i bolje. Koliko dugo već klub postoji, koliko članova imate i da li taj broj poraste tokom ljetnjih meseci, pošto se zna da je ovo sezonski sport?
MK: Klub „Free Divers“ postoji od 2014. godine, i broj članova je konstantno rastao. Pored podvodnih ribolovaca, članovi našeg kluba su i sportski ribolovci. Broj podvodnih ribolovaca tokom sezone poraste zbog toga što se pojavi veliki broj ljudi koji dolaze sa strane i svi žele da se okuse u tom sportu.
PT: U vezi sa tim, imamo jedan pravni apsurd da strani državljani, turisti, ne mogu da legalno obavljaju podvodni ribolov. Šta se radi po tom pitanju?
MK: Još uvijek je na snazi stari zakon u kojem stoji da stranci ne mogu da se bave podvodnim ribolovom u našim teritorijalnim vodama. Međutim, urađen je Nacrt novog zakona gdje se ta stavka promijenila, te će i stranci moći da obavljaju sportski ribolov.
PT: Pošto se radi o fizički vrlo zahtijevnom sportu, kojim se ne može svako baviti, i koji nosi nemalu dozu rizika, da li organizujete neke škole, obuke i slično tome?
MK: Jeste, ovaj sport je vrlo zahtijevan, zavisi od samog pojedinca, od organizma i psihofizičke sposobnosti, i da li može da podnose razliku pritiska koji se dešava u podvodnom ribolovu tokom zarona. Što se tiče škola, mi se trudimo da dovedemo nove, mlađe članove, da ih koliko-toliko obučimo i pravilima disanja i zarona da bi mogli uspješno i bez problema obavljati podvodni ribolov. Kad su kursevi u pitanju, pošto kod nas nema još uvijek nemamo instruktora sa CMAS međunarodnom licencom, dolaze uglavnom instruktori iz Hrvatske da bi odradili te kurseve.
PT: Znam, čak i iz ličnog iskustva, da ste pogotovo u turističkoj sezoni izloženi raznim opasnostima od nesavjesnih nautičara, a to se znalo često završiti i tragično. Reci mi gdje griješimo pa nam se događaju takve stvari – u obuci, kaznenoj politici, kontroli? Da li si imao slična iskustva, pretpostavljam da jesi?
MK: Pa ne samo tokom ljetnjih mjeseci, tokom čitave godine imamo takve probleme. Imamo čak i naše sugrađane koji nesavjesno voze čamce, koji i ne poznaju određene oznake koje podvodni ribolovci nose sa sobom kada obavljaju sportski ribolov. Imali smo prije dvije godine nemili događaj gdje je nastradao jedan naš kolega ronilac u Ulcinju. Pregazio ga je čamac i usmrtio ga na licu mjesta. To se završilo tragično po njega, a izvršilac je pobjegao. Kasnije je pronađen i još uvijek traje sudski sporo oko toga događaja.
PT: I ti si imao sličnih iskustava?
MK: Pa, jesam. Stalno nam se to dešava – brodovi koji prolaze blizu, pogotovo na pontama, gdje prilaze kapitalne ribe i gdje ih ronioci čekaju. Tu smo posebno izloženi, zato što čamci skraćuju putanju prema marini i ne obraćaju pažnju na oznake koje nosimo sa sobom. Bukvalno se dešavalo da nam ti čamci da prelaze iznad glave ili tako neke opasne situacije. Ja sam jednom imao sreće da me je veliki katamaran „samo“ očešao o leđa, da nijesam udario u trup broda!
PT: Hajde da podsjetimo naše slušaoce koja su pravila kad vidite ronilačku bovu na moru što treba da se uradi?
MK: Najgore stvar je što dobar dio vlasnika čamaca, kad vide tu bovu, pošto je ona drečavih boja, umjesto da se odalje što dalje, oni prilaze da vide o čemu se radi. Ta bova dođe kao magnet za vlasnike čamaca.
PT: U prošloj emisiji je bilo govora u vezi sa novim dozvolama, tačnije sa njihovim poskupljenjem. Za sportske ribolovce cijena je 40 eura, a za podvodne ribolovce, dosta skuplja, 60 eura. To je dosta veliki skok…
MK: Pa jeste, pretprošle godine je isto bio sličan skok kao i ove godine. Po meni, poznajući cijene dozvola iz okruženja, još smo dosta povoljniji nego tamo.
PT: Godinama su podvodni ribolovci imali veliki problem sa dinamitašima. Ta opasnost vam je uvijek visila nad glavom. Čini mi se da se to prilično smanjilo?
MK: Pa jeste, intenzivno dinamitašenje se dešavalo do prije četiri godine. Mi smo imali nemili događaj kada se na takmičenju „Diving kupu“ u Budvi desila situacija da su dinamitaši na Platamunima gađali ribu, a ronioci su bili u blizini. Zahvaljujući toj situaciji, našim svjedočenjem, priči, medijima, sve se uzdiglo na veći nivo. Tako je Ministarstvo unutrašnjih poslova napravilo posebne jedinice koje su vršile nadzor i kontrolisale određena mjesta gdje su se dinamitaši pojavljivali. Od tada se broj dinamitaša uveliko smanjio. Još uvijek ima toga sporadično, ali ne u mjeri koliko je bilo ranije.
PT: Makar ste od toga djelimično počinuli. Kaže se da su ronioci sami sebi najveći neprijatelji, kada su u pitanju dugi zaroni. Čak i dosta iskusni ronioci stradaju.
MK: Pa najviše se dešava da baš iskusni ronioci stradaju. Vide ili čekaju određenu veliku ribu, obično je to kapitalni primjerak zubaca, tune ili levreka, koji zahtijevaju veliku koncentraciju i duži boravak pod vodom. Što duže traje zaron, dolazi do približavanja koncentracija ugljendioksida i kiseonika u organizmu ronioca i prilikom izrona dešava se tzv. blackout, onesvješćuje se i obično dolazi do utapanja.
PT: Imali smo taj slučaj prije nekoliko godina u Baru da se ronilac tako utopio…
MK: Jeste, i našli su mu, isto tako, ribu na pušci. Taj veći primjerak duže vremena mora se čeka ili ga vidiš u daljini. Obično bude u jatu i to često negdje iza, manji primjerci ranije dolaze. Kapitalac obazrivije dolazi.
PT: Jesi li imao slične situacije da si se „preigrao“?
MK: Pa, takvih situacija ne, ali da sam se zadržao malo duže zbog takvih nekih primjeraka, jesam. Srećom, nisam imao nikakvih problema.
PT: Tvoj posljednji veliki trofej je bio velika tuna. Da si čekao baš tunu ili je bilo slučajno? Opiši nam kako se to desilo?
MK: U određenom periodu godine, decembar i januar, kada tuna prilazi obali, idemo na određena mjesta na kojima prolaze kapitalni primjerci. Ja sam išao na samu pontu Volujice, obično je tu njihov „prolaz“. Tog dana je bilo dosta zarona bez ikakvih dešavanja. Kada se sitna riba razbježala, znao sam da dolazi neka grabljivica velika. Ako ste dovoljno mirni na dnu, tuna priđe sasvim blizu da je možete ustrijeliti podvodnom puškom.
PT: Koliko je bila teška?
MK: Imala je 67 kilograma. Bilo je jedno 20 minuta borbe, nakon čega sam uspio da je izvučem do površine i da je ubacim u čamac.
PT: Imao si još dosta trofeja u posljednje vrijeme. Kako godine prolaze, čini mi se da sve bolje i bolje loviš. Da li je to iskustvo, forma, o čemu se radi?
MK: Pa ima svega, ima forme, ima iskustva. Naučite određena mjesta, to su neke mikro lokacije gdje ste naučili da tu riba prolazi i da idete da lovite te kapitalne primjerke.
PT: Imaš li nasljednika u porodici, da li želi sin da se bavi tim?
MK: To je njegova volja. Kad god poželi, ja ga povedem, dam mu neke instrukcije. Međutim, sad su neke godine, kada ima druge afirmacije u odnosu na ovo. Ali, evo i ja sam dosta kasnije počeo da se aktivno bavim podvodnim ribolovom. Ranije sam se više bavio rekreativno, ali ulaskom u bračne vode i dolaskom djece, našao svoj mir u toj sferi.
PT: Vi ste sportska porodica u kompletu.
MK: Pa jeste, sportska smo porodica. Ćerka se bavi odbojkom, bila je u reprezentaciji Crne Gore. Prošlo je skoro sve selekcije, i sad je, zbog studija, stagnirala sa odbojkom. Ja se nadam da će da nastavi dalje.
PT: Marko, hvala ti što si bio gost naše emisije, želim ti da imaš što manje neprijatnih situacija na moru, a ja znam da ćeš ribu sigurno uloviti.
MK: Pa i ja se nadam da će biti. Evo, godine idu polako, malo jenjavamo sa ronilačkim danima. Ali opet kad dođe vrijeme kapitalaca, imaju ta određena mjesta gdje idemo i jurišamo na njih.
