Gost emisije Priče talasa bio je Slavko Petrović, čovjek koga u Baru ne treba predstavljati. Uz njega obično ide odrednica – ugostitelj, dok malo ljudi zna da je veliki zaljubljenik u more i ribolov.
PT: Kako je izgledalo vaše odrastanje, kad je nastala ta velika ljubav prema moru?
SP: Prvi put sam imao kontakt sa morem, i svim blagodetima koje pruža, 1958. godine, kada sam imao šest godina. Tada se do Velikog Pijeska dolazilo kozijom stazom, sa starog puta, koji je povezivao Bar i Ulcinj.
Moji otac i majka su, zajedno sa našim rođacima iz Zagreba, Stojanovićima, svake godine po dva mjeseca živjeli na Velikom Pijesku. Na magarcima smo donosili šatore, koji su bili jedna improvizacija. A sad ćete se možda malo nasmijati, kakvi su to šatori bili? Kao djeca smo jedva čekali da se murve otresu. I onda bi onaj čaršav, u kome su se tresle murve, naša majka uzimala i u jednom potoku oprala i spakovala. Ubrali bi nekoliko grana i tako napravili šatore.
Tu nije bilo vode, nije bilo struje, nije bilo nikakvih uslova za život, ali je zato bila priroda neprikosnovena. Uspavljivali su nas i budili talasi, bilo je prelijepo.
Tu se znalo postaviti po 80 šatora i svako je znao svoje mjesto. To je sada gdje je šetalište, tu su se šatori postavljali. To je bila sve državna imovina.
Bilo je nas jedno pet-šest drugara, koji smo se mučili da vežemo udicu. Pa smo je vezivali najprije na najobičniji čvor, skupimo školjke, takozvane lumpare i neke sitne druge. I onda smo ih stavljali na udicu i po čitav dan smo znali da budemo onamo gdje je „Tropski bar“ sad, sa mojim bratom od tetke Sinišom. Stojali bi na tim stijenama i ulovili bi jednu ili dvije ribice.
Nikad neću zaboraviti, kad smo jednom pecali, imali smo neku kesu. I sve što ulovimo, stavljamo u nju. Kako koju ribu stavimo, stijena strma, ona iskoči iz kese i padne u vodu. Ulovili smo deset riba. Otvaramo kesu, nema nijedne. Tada sam imao deset godina.
Zatim je Siniša iz Zagreba donio podvodnu pušku. Mislim da je to bilo prva podvodna puška na Velikom Pijesku. Ja sam imao 13-14 godina, to je bilo 1965/66 godine. Ali za razliku od danas, ribe je bilo van svake pameti.
Prije toga smo lovili ribu lukom i strijelom. Strijela je bila napravljena od žice od kišobrana. Imali smo neke improvizovane maske za ronjenje, nešto tako. Teško je bilo uloviti ribu na to. A onda 70-ih godina dolaze pneumatske puške.
PT: Ribe je bilo dosta, rekli ste?
SP: Ribe je bilo u izobilju. Svega. Ja ne znam čega nije bilo. Zubataca, sargova, salpe, skakavice da ne pričamo. To su bile tone i tone. Sjećam se kad se radila magistrala Bar – Ulcinj. Na Komini, kod sadašnje radio stanice, su bili smješteni radnici Mavrova, koji su radili tu dionicu.
Siniša i ja odemo sandolinom do Komine. Za dva sata ulovim petnaestak kila ribe. Pođemo gore kod onih radnika, prodamo im ribu i usput pojedemo neko varivo kod njih. Zatim uzmemo gajbu piva, siđemo dolje na Kominu, ponovo ulovim par kila ribe i vratimo se nazad.
Na Velikom Pijesku imaju dva izvora na 15 metara od obale, non-stop su aktivni. I onu gajbu piva spustimo na izvor dolje da se hladi. Kada se nekome prohtije da popije pivo, zaroni i uzme flašu.
Sa zapadne strane stijene, koja je na plaži, smo svako večeri ložili vatru i pekli meso i kobasice. Tu je dolazio i jedan vaš bivši kolega, koji je svirao gitaru, Božo Pavlović. On je takođe na Velikom Pijesku imao šator.
I onda smo tako znali sjedjeti, spremiti nešto za jelo, malo popiti, a kada je pun mjesec smo imali večeri poezije uz gitaru. Bilo je tu oko 30 mladih stalno.
PT: Kao i svi, imate dosta drugih obaveza, a opet uspijete da izađete na more. Kako usklađujete to?
SP: Izlazak na more znači jednu pravu relaksaciju. Kad sam najopterećeniji sa poslom, kad imam mnogo obaveza, ja znam da pobjegnem po pola sata od svih tih obaveza. Pođem na more, na pučinu, uvatim jedan krug… Ulovio nešto ili ne ulovio, nije bitno. Vratim se i onda sam pun energije, kao da sam tek počeo radni dan. More je najbliže čovjeku. Tu ima nevjerovatnih sličnosti. Plime i osjeke, kod čovjeka usponi i padovi. Bude dana kada vam je sve nešto mutno u glavi – more mutno. Nekad ste nevjerovatno temperamentni, kad je adrenalin u vama van svake pameti, to su oni ogromni talasi. A onda bude prilika kad je mirno sve, tiho, bonaca, isto kao i kod čovjeka, kad mu je sve ravno.
PT: Slavko, vi ste i predsjednik kluba sportskih ribolovaca „Lampuga“…
SP: Ribolovački sportski klub „Lampuga“ je pravo mjesto za druženje svih ribolovaca, odnosno članova kluba, koji je nastao 2016. godine. Sjedeći jedno veče u restoranu sa pokojnim Draganom Kaluđerovićem, Demom Perazićem, Ismetom Alkovićem, Pericom Budimićem, Mehmedom Čobićem, palo mi je na pamet da osnujemo ribolovački sportski klub. Oni su to odmah prihvatili, a pošto sam se ja bavio papirologijom, dok sam radio u Penzijskom invalidskom osiguranju, to u meni prepustili – „Ti se u to najbolje razumiješ“. Da sam znao koji je to posao, ne bi se prihvatio. Nego, ajde, kad se prihvatim nečega, volim to da izguran do kraja.
Klub je krenuo fino da radi i dan-danas radi izvanredno. Imamo veoma značajne momente na takmičenjima, ali prvenstveno to je jedno druženje, jedna istinska ljubav prema moru i pecanju. Istinska ljubav prema ljudima, sa kojima sarađujemo i družimo.
A što se tiče ribe lampuge, ja sam imao tu čast da je prvi uhvatim u Baru, pendulajući na ivici lukobrana. Iznesem je na obalu, imala je tu oko kilogram, okupilo se desetak ribara niko nije znao koja je to riba. Prvi put su je vidjeli. I onda me uveče u deset sati, zvao Vito Ujes, doajen ribarstva kod nas, čovjek koji je poznavao more u prste: Śale (bio mi je profesor i on me prvi nazvao tako), ona riba se zove lampuga, skakavica ili pučinka! Ja sjutradan ponovo odem i uhvatim još jednu. To je bilo 86. godine. I s vremena na vrijeme bi poneko ulovio lampugu.
Poslije dosta godina, dođu kod mene Italijani, kao gosti na Velikom pijesku. Došli strašnim gumenjakom da love tune na pučini. Italijan Fofo, Saša Đurašić, pokojni doktor Rađenović i ja izađemo na more. Kupili 20 kila sardela, krenuli na poziciju, kad neđe na pola puta pluta balvan neki, a riba iskače oko njega. Mi tu sa varalicom uhvatimo 20-30 komada lampuga i gofića. Pošli nakon toga na tune – brumaj, bacaj parangale, čuda… ništa. U povratku opet naiđemo na jedan žbun – ponovo skaču ribe. Te mi varalicom, opet nalovili gofića i lampuga.
I sad me to zainteresovalo, kako se oko tih plivajućih stvari skuplja riba. Kad mi Fofo kaže – Mi u Tirenskom moru pravimo hladovinu od grana od palmi, koje usidrimo i onda tu lovimo ribu. Stvarno? Stvarno!
Ja predveče pođem kod Dema Perazića, u njegovoj bašti vidim grane. Kaže, rezao je palmu pa ih je nasložio da ih kasnije baci na smeće. A ne, ne, ja ću ih baciti. Ne smijem da mu kažem što sam namjerio sa njima, jer će me dići na sprdnju.
Uzeo ja grane, silazim dolje – Fofo vrišti od sreće. Namontiramo to po njihovome, odemo i bacimo pet njih, u nizu, na svakih 80 metara jedna od druga.
Sjutra ujutro bio u nabavku za restoran, vraćam se oko 9, kad evo ga Fofo pored čamca. Što je Fofo? Idemo da ufatimo ručak ribe! Ajde! Mi pođemo tamo, prođemo pored palmi, ali lampuga nije bilo to jutro, samo gofića. Mi nahvatamo jedno par kila gofića i vratimo se. Poslije dva dana, jata lampuga se pokupila, i tako su nastale te poznate palme koje se sad bacaju i u Hrvatskoj.
A inače, lampuga je jedina riba koja najbolje radi kada je bonaca.
PT: Da li imate mladih ribara u vašem klubu?
SP: Imamo, imamo i mladih ribara. Nemamo ih puno, pošto tamo kod nas ne žive tokom čitave godine, nego je turističko mjesto.
Imamo desetak mladih ljudi u klubu, ali nemamo uslove da možemo da im organizujemo pecanje iz barke. Ako ima i malih talasa, mi ne možemo organizirati tako nešto.
PT: Zanimljivo je to područje, koje mu vi gravitirate – Veliki Pijesak, Utjeha, sve do Ulcinja. To su bile nevjerovatne pozicije za ribolov sa obale. Sad je sve to napadnuto divljom gradnjom, mnogi stari putevi i staze su zatvorene. Da li ljudi mogu tamo da siđu do obale uopšte da ulove makar ručak ribe?
SP: Sad ste me vratili 50 godina unazad kad sam čitao autobiografiju Veljka Vlahovića. On u jednom dijelu kaže – „Čovjek u dodiru sa prirodom unakazi i sebe i prirodu“. A jedan od tih koji je unakazio dio prirode na Velikom Pijesku sam i ja. Ne bježim od toga. Ali, sticaj okolnosti bio je takav, svi grade – gradi i ti.
Ima više faktora što nema ribe. Mi što idemo u lov na arbuna, a većina ribolovaca tamo i lovi tu ribu, smo primjetili da ga je sve manje i manje. Pogotovo gdje pikaneri rade na obali. Taj zvuk ih valjda tjera dublje i dalje. To su bilo lokacije izvanredne za arbuna. Na 50 – 100 metara od obale je bilo arbuna, sad nema šansi! Ko ove godine ulovi dva kila arbuna, on je šampion.
Veliki problem je i noćno ronjenje. Pa nema zaliva u tom dijelu tamo, da naveče bilo zima, bilo ljeto, ne vidite po par baterija koje rovare. Ribu kada je osvijetlite baterijom… Ona je kao mrtva!
Zatim vađenje prstaca. Jedan prstac da bi narastao 10 cm treba da prođe 100 godina. Svakih 10 godina naraste po 1 cm. To je filter morske vode. Gdje god ima prstaca, tu je čista voda. Recimo ostrvo naše na Velikom Pijesku, njega su potkopali komplet ovi što vade prstace!
PT: Da se dotaknimo i drugog aspekta vašeg života, koji je već provijavao kroz naš razgovor. To je restoran XXL na Velikom pijesku. Kako je došlo da baš tu otvorite objekat?
SP: Ja sam od 93′ držao restoran „Rumija“, nekadašnji „13. jul“, u Baru. Držao sam ga punih pet godina. Zatekao sam potpunu ruinu. Ništa u njemu nijesam zatekao, ni u kuhinji ni na velikoj terasi… U to vrijeme su svi barski lokali bili politički obojeni. A ja tako dobro bio razradio restoran da su kod mene dolazile sve partije, mene je zanimao samo posao.
Predzadnje godine držanja restorana u Baru, dolazi kod mene pokojni Dragan Krstonošić i kaže – Oćeš da kupiš jedan plac? Đe mene nađe plac da kupim? A ti si tamo ljetovao, tamo si imao šator svake godine…
I zagolica mene čovjek. Prodaje plac 436 kvadrata za 22 hiljade maraka na obali Velikog Pijeska. Rekao sam da ga ako hoće da ga da za 20 hiljada, dogovorili smo se. Pare dobija isti čas. Poslije par dana on dođe, dogovorimo se i tako ja kupim plac. Podnesem zahtjev i iz Opštine dobijem privremeno rješenje za gradnju objekta tvrde osnove. Na jesen 1997. ukopam objekat, prvi sam koji sam ukopao objekat na toj teritoriji. Tu napravim restoran, kuhinju i veliku terasu. Tu je bila improvizovana cerada, plastične stolice, ali u to vrijeme – bomba!
Za jedno mjesec dana ću imati 490. svadbu koju sam organizovao, računajući „Rumiju“ i „XXL“. Stvarno nijesam vodio evidenciju o polumaturama i maturama, ispraćajima u Armiju, rođendanima… nebrojeno ih je bilo.
Tu sam gdje sam, bavim se tim turizmom. Mislim da bi mogla čitava Crna Gora da privuče mnogo više gostiju, nego što ih sad imamo. Imamo strašne prepreke u vidu saobraćajnih čepova.
PT: Poznato je da ste majstor i da spremite vrlo ukusna jela u svom restoranu.
SP: Kad sam se počeo baviti ugostiteljstvom nijesam znao jaje opržiti! A danas posle 30 godina, koliko se bavim ovim poslom, malo ću se kom kuvaru pomjeriti, kad je u pitanju ono što znam da napravim.
Sjećam se, u Rumiji je kuvarica bila Senka Ratković. Imali smo gužvu, pet noći zaredom smo imali fešte. Ja ulazim u kuhinju i pitam što mogu da pomognem. Veli ona, jedino ako ćeš baklave da praviš. Da me naučiš ja ću napraviti. Obučem onu kuhinjsku garderobu i uzmem da pravim baklave. Napravim jedan pleh, 30 komada staje u njemu. Jesu li dobre? Jesu. Toga dana napravim još tri pleha, 120 baklava ukupno.
Dan – danas, gosti sa vrata pitaju – Je li baklave pravio Slavko? Nemam pojam što im radim pa su toliko mekane, ukusne, a nijesu slatke mnogo.
Ipak najviše volim da radim sa ribom.
PT: Odlično, onda ćete nam dati svoj omiljeni recept, ako nije tajna.
SP: Oću, naravno. Kod mene nema tajni.
Recimo za kublu, ja je organski nijesam podnosio, dok mi jedan prijatelj sa Šasa nije rekao kako da je spremim. Očistite je, otkinite joj glavu i poređajte u jedan pleh. A pošto se ona lovi u maju. tada imate sve ove naše trave – morač, čičalj, žućenicu, kopar… To stavimo po njoj, crni luk, paprika, tikvica, paradajz, so i biber. I sve se prelije sa uljem, 50 odsto maslinovog, 50 odsto biljnim uljem, da pliva. Stavi se u rernu na 180 stepeni, a ako nemate poklopac za pleh, prekrijte folijom. I peče se šest sati, kad je izvadite nema ni jedne koščice. A kublu ljudi izbjegavaju upravo zbog puno kostiju.
A kad su bili oni Italijani, Saša Đurašić me naučio kako se pravi karpaćo od plave ribe. On se najlakše sprema. Zaledite u zamrzivaču očišćenu palamidu, i onda je provucite na mašinu za rezanje mesa. Sve one tanke filete koje izlaze, ređajte na nekoj posudi. Stavite dosta peršuna, bibera, soli, preko svega toga maslinovo ulje, sirće i limun. To sve ubacite u frižider. Poslije dva sata, meso ribe pobijeli zbog reakcije na limun i možete da je konzumirate. Vrlo jednostavan recept, a izuzetno ukusno jelo.
I još da vam kažem recept za punjene lignje. Ne valjaju da imaju previše pirinča, niti drugih sastojaka, već da budu jednostavne, sve umjereno.
Lignje se očiste, kraci se izrežu svi sitno, a onda preko njih mrvica prezli da ih poveže. Stavi se bijeli i crni luk, peršun, so i biber. Onda se skuva malo riže, koja se promiješa onom smjesom đe su kraci i napunite lignje sa tim. Zatvorite sa čačkalicom i poređajte, najbolje u zemljanu posudu. A pošto dolazi proljeće, najbolje su tada lignje, isto zbog raznih začinskih trava koje niču – žućenica, čičalj… Dodati paradajza, pa i praziluka. Ulije se ulja, vina i malo vode. Poklopi se i stavi se u rernu. Veoma se brzo spremi, a može se slično i bilo koja druga riba spremiti.
PT: Kao čovjeka sa toliko iskustva u raznim životnim sferama, mora da imate neki savjet za mlade.
SP: Odavno, uporno, sa svim relevantnim činiocima koji mogu da utiču na razvoj Crne Gore, uvijek sam potencirao jednu te istu temu – da mlade usmjerimo tamo gdje će imati svoju perspektivu. Da se otvore prave ugostiteljske škole i da najbolji učenici hrle u njih.
Treba familija da razgovara sa djecom i da im da uputstva. Mi imamo improvizovane konobare, improvizovane šankere, improvizovanje recepcionere, improvizovane vodiče, čast izuzecima.
Kanite se ulice, djeco draga. Šetajte po Crnoj Gori. Upoznajte Crnu Goru. Zavoljećete te je više nego sami sebe.
Na kraju bih rekao par stihova samo o moru. To su stihovi koje smo često ponavljali na Velikom pijesku.
More od olova
i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se miješaju
glas majke, prijatelja, kćeri,
ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla
s tom bjelinom.
Još malo šetnje uz more
i gotovo.
Ne dajte se mladi, dignite glavu i idite naprijed. Živjeli!
