Rođen u Veljoj Gorani, selu na krajnjem jugozapadu opštine Bar, u višečlanoj porodici, neko sam kome tih godina Bar i nije bio tako blizu.
Prvi susret sa Barom imao sam 1969. godine, kada sam kao učenik četvrtog razreda došao na drugi doček druga Tita u Bar. Zamolio sam moju učiteljicu da me pusti da “vidim Tita, jer mi dolazi autobus na Goranicu”.
Bilo je puno ljudi. Orila se pjesma. No, u povratku ljudi se razišli i niko iz mog sela nije ostao. Autobusa nema nigdje, čekao sam, tačno se sjećam, na mostu kod rijeke Rene. Dugo nije dolazio autobus za povratak. Pao je mrak. Znam samo da sam se jako uznemirio i uplašio da se nikada neću vratiti kući. Odjednom se pojavio komšija, a za njim i autobus. Srećom, sve se dobro završilo.
Nakon zemljotresa 1968. godine, moji roditelji prelaze da žive u Ulcinj, tako da i ja nastavljam tamo školovanje od šestog razreda.
Sudbina je htjela da se ponovo vratim u Bar. Najveći “krivac” za moj povratak je tadašnji direktor osnovne škole “Nikšić” Edhem Peročević. Nekako je saznao da treba sjutradan da diplomiram, te je došao da mi ponudi posao, jer im odlazi nastavnik engleskog jezika. Iako je bilo i drugih ponuda, prihvatio sam, jer sam osjetio da je Bar moja sudbina.
Za stogodišnjicu, škola mijenja ime u “Mrkojevići”, na prijedlog tadašnjeg predsjednika Opštine Čeda Ratkovića, iako smo jedan kolega i ja smatrali da treba da se zove “Luča” ili “Svjetlost”, jer se Mjesna zajednica već zvala Mrkojevići. Danas vidim da je Čedov prijedlog ipak donio više promocije tom kraju, zahvaljujući uspjehu mnogih generacija koji su slavu te škole pronosili i pronose širom Crne Gore i svijeta.
Čovjek koji je dao jaki doprinos mom daljem usavršavanju je prof. dr Vladimir Sekulić, tada neprikosnoveni autoritet za engleski jezik u Crnoj Gori. Čovjek koji me je usmjeravao i pružao prilike za usavršavanje i van Crne Gore, a koji me zapazio kad sam polagao praktični dio stručnog ispita u gimnaziji “Slobodan Škerović” u Podgorici.
Po nagovoru mog prijatelja Mića Orlandića, koji je tada bio direktor Kulturnog centra, 1992. godine, prelazim u to preduzeće i ujedno osnivam Školu za učenje stranih jezika. Za pohađanje škole vladalo je veliko interesovanje. Kao problem pojavio se nedostatak nastavnog materijala. Pošto je bilo velikog interesovanja djece predškolskog i školskog uzrasta, počeo sam ih sam kreirati.
Te 1994. godine u posjetu Crnoj Gori i gradu Baru dolazi poznati publicista i diplomata Ujedinjenog Kraljevstva sir Ivor Anthony Roberts, koji je tada bio ambasador u Jugoslaviji. Iz veoma prijatnog razgovora sa njim dobio sam poziv da odem na simpozijum direktora i profesora privatnih škola za učenje stranih jezika u Budimpeštu, u organizaciji Britanskog Savjeta (British Council). Iz razgovora sa kolegama i mentorima vratio sam se s uvjerenjem da treba da nastavim rad na mojim udžbenicima engleskog jzika, koji su kasnije imali široku primjenu. Tako su upravo iz Bara nastala i prva četiri udžbenika za djecu, kao svojevrsna preteča uvođenju stranog jezika za djecu predškolskog i nižih razreda osnovne škole.
Tom radu poseban medijski pečat je dala Jovanka Ljubenko (koju tada nijesam poznavao) svojim briljantnim tekstom u podgoričkoj “Pobjedi”. Često sam znao da kažem “da sam ga naručio, ovakav ne bi mogao biti”.
Povratak u Kulturni centar
Aprila 2007. godine izabran sam za direktora Kulturnog centra, nasljeđujući i dosta izazovnu situaciju. Ipak, sa izuzetnim timom ljudi uspjeli smo da stabilizujemo stanje i okrenuli novu kulturnu stranicu grada, čak i iznad prvobitnih očekivanja. Srećan sam što su za vrijeme tog mandata postavljene i dvije predstave na temu Vladimira i Kosare, nastale iz želje da ova priča ne otplovi u zaborav, jer predstavlja nešto autentično baš za ovo podneblje. Festivali koje smo utemeljili u međuvremenu dobijaju zadatak da opominju i stražare nad tim temeljima, postavljenim još prije tri decenije.
Međunarodni festival dječjeg i stvaralaštva za djecu “Susreti pod starom maslinom” započeo je 1987. godine, kada sam bio predsjednik Saveza omladine. Čast mi je što sam bio jedan od utemeljitelja, zajedno sa Kulturno-prosvjetnom zajednicom Bar, kada je na inicijativu pjesnika i pisaca za djecu pokrenut festival.
“Susreti” su u proteklim godinama dobili formu na kojoj je trebalo jače raditi kroz dovođenje poznatijih stvaralaca za djecu, i preko ovog Festivala ojačati kulturnu saradnju sa gradovima, kako iz zemalja bivše nam države SFRJ, tako i iz zemalja Mediterana.
Pored mnogih drugih dobrih stvari promovisano je nekoliko novih naslova za djecu, kao i kapitalna monografija “Mir, mir, Mirovica. 30 godina”, književnika i novinara Željka Milovića, u kojoj je autor sakupio i utkao najljepše stvaralačke bisere ovog prelijepog međunarodnog skupa za djecu.
Opera
XX festival Barski ljetopis je bio uveliko odmakao, već je prva polovina avgusta. Odjednom se kod mene pojavljuje menadžer Dragane Del Monaco i nudi program za istu noć. Kažem da je to nemoguće, jer program je u toku, a i nema termina. Moli on i vrlo je uporan. Sjetim se da je imala nedavno nastup u Beogradu i to zapaženi. Razmislim, i kažem mojim saradnicima – idemo u crkvu sv. Venerande u Starom Baru koja ima 80 mjesta.
Uradili smo najavu koliko smo mogli za kratko vrijeme.
Približavalo se vrijeme početka, a sv. Veneranda je bila već pola sata puna. Postavili smo video-bim na Londži, jer je interesovanje postajalo sve veće i veće. Do početka programa bilo je preko 1000 ljudi. Pošto dugo pratim vrijeme kulture u Baru, pomislio sam – evo koliku je misiju festival “Barski ljetopis” odradio.
Drago mi je što danas u Baru i Crnoj Gori imamo nekoliko solo pjevača – operskih diva.
Stari grad Bar
I kao čovjek i kao direktor, posebno sam ponosan što sam sa saradnicima uspio da se, prvi put nakon godina obnove poslije zemljotresa 1979. godine, u Starom gradu u cjelosti obnovi i jedan od najinteresantnijih medievalnih objekata – crkva Sv. Katarine.
Projektno-tehničku dokumentaciju, restauraciju i kompletnu obnovu uradili smo u saradnji sa Barskom nadbiskupijom. Posebno sam ponosan što je preko 60 odsto sredstava obezbijedio upravo Kulturni centar, dok je značaj projekta pravovremeno prepoznalo i tadašnje Ministarstvo kulture. Bio je to jedinstven primjer učešća jednog lokalnog kulturnog centra u tako programski i finansijski zahtijevnom projektu.
Rad u politici
O periodu u politici ovom prilikom neću, ali se ipak moram osvrnuti na jednu crticu iz tog perioda. Nadam se da mnogima može biti poučna.
Naime, tadašnji predsjednik Opštine Borislav Mujo Lalević, u čijem sam kabinetu bio savjetnik, uplatio je JP Komunalne djelatnosti 5000 njemačkih maraka (u to vrijeme, 1999. godine, veliki novac). Zadatak im je bio da nabave i zasade cvijeće na javnim površinama u centru grada. Oni su to profesionalno odradili, ali se nedugo zatim desila krađa od N.N. lica.
Budem obaviješten i, naravno, javim predsjedniku. On me pogleda, i kao iz topa reče: “Nema veze, Ćaki, neka su ga uzeli, njime će ukrasiti svoje bašte, a time opet i naš grad”.
Nema manjeg grada, a većeg velegrada
Uvijek govorim da je Bar po mjeri čovjeka – prosto kako se Bar razvija, svakim danom sve je veći i ljepši, sve je daleko, a sve na dohvat ruke. Prošao sam svijeta, ali u Baru sam najkomotniji.
Bar je postao prelijep i moderan grad sa prostranim i čistim ulicama, uređenim parkovima, sa svim sadržajima koje nudi moderni primorski grad. Nema, nažalost, više “Sveca” ali i nema potrebe za odlazak u Bari.
Grad se tako brzo i moćno razvijao da ne zapazih da je došlo vrijeme za mirovinu, a kroz njega se već šetaju srećni i razudragani moji unuci Oleg i Jug.
Djeca, roditelji, đedovi i babe znaju koliko im slobode i spokoja nudi Bar – jer “grad je širok kao more”, kako to pjesma kaže.
