Čovjek je biće želje. Uvijek za nečim žudi i čezne, uvijek mu nešto nedostaje. Taj nedostatak je upravo ono što nas u najvećoj mjeri određuje, taj predmet čežnje ispisuje u nama najdublje tragove i čini naš život onim što jeste. Kada mislim o svom gradu mislim o onome čiji nedostatak boji moje unutrašnje biće svjetlošću i bojama koje daju oblik svemu što je danas oko mene.
Živjeti sa stalno prisutnom nostalgijom daje životu jednu posebnu dimenziju, jer sve u čemu život protiče obilježeno je tim osjećanjem. Osjećanjem koje čovjeka ispunjava tugom i radošću u isto vrijeme, osjećanjem koje ima svoj sopstveni život. Mi koji dišemo nostalgijom živimo uvijek dva života, onaj vidljivi, sadašnji, i onaj nevidljivi – koji izvire iz stalne čežnje za svojim gradom, za svim onim što je vrijeme provedeno u njemu zauvijek utisnulo u nas, čije tragove u duši čuvamo i njegujemo kao najdragocjenije blago, koji nas miluje, koji je obilježen ljudima koji više nisu sa nama kao i onima kojima se uvijek radosno vraćamo.
Pune tri decenije ne živim u Baru, a danas je Bar moj više nego ikada. Nisam se rodila u Baru, ne živim u njemu, a to je ipak moj grad. Onaj kom se stalno vraćam i u kojem želim da dočekam starost. U njemu sam provela najintenzivnije godine odrastanja koje su obilježile i odredile cio moj život. Moja prva sjećanja su vezana za OŠ “Jugoslavija”. Polugođe petog razreda, dolazim iz drugog grada, nikoga ne poznajem… Prigrlila me škola široko raširenim krilima. Razredna Bosiljka Stojović, pravedna, zahtjevna, dosljedna, figura autoriteta tako neophodna u tim mladim godinama. Čuvala nas je i štitila kao svoje najmilije, pamtim to osjećanje sigurnosti pored nje kako u školi tako i kad nas je vodila na ekskurziju – Sarajevo, Šibenik, Plitvička jezera… U to vrijeme u školi je bilo mnogo sekcija, danas kad prebiram po sjećanjima, čini mi se da sam išla skoro na svaku. U vrijeme pretčasa, u 7:15, bila je cvjećarska sekcija. Nas nekoliko djevojčica je dolazilo ujutru prije svih i sređivalo cvijeće po hodnicima škole, uklanjale smo osušeno lišće i cvijeće, a svježe listove premazivale smo pivom kako bi ljepše sijalo. Nakon nastave odvijale su se ostale sekcije – folklorna, plesna, literarna, hor, ritmička, kao i sportske sekcije. Tada sam otkrila i zavoljela ljepotu igre koja se projavljivala kroz sve ove aktivnosti. Dragan Unkašević, nastavnik muzičkog, intenzivno i sa ljubavlju je u nama budio interesovanje za igru. Tada, u petom razredu osnovne škole, prvi put sam zaigrala valcer. (Koliko djece danas ikada zaigra valcer?)
Literarna sekcija, koju je vodila Albijana Matić, u kojoj smo se uglavnom bavili recitovanjem, posijala je sjeme koje će izrasti i dati plodove mog današnjeg poziva. Ljubav prema ljepoti kazane riječi, prema nijansama duševnih i duhovnih kretanja koje se samo muzikom i poezijom razotkrivaju – obilježiće moj život trajno. I danas čuvam sveske i rokovnike u kojima sam prepisivala poeziju koja me u tim mladim godinama opijala svojom dubinom i ljepotom koju sam svom dušom osjećala. Sav njihov trud i vrijeme koje su uložili u nas osnovce, u meni živo žive i danas. U to vrijeme (1986 – 1989.) u školi su često organizovani koncerti koji su se održavali u sportskoj sali. Koncert Crvene jabuke bio je i moj prvi koncert u životu. I dalje ga intenzivno pamtim kao i sve one sa kojima sam dijelila te dane koji su bili puni i slatki kao saće.
Ne sjećam se tačno godine, al’ može biti 1988. ili 1989, kada je u našu školu stigla ekipa, tada izuzetno popularne dokumentarne televizijske emisije Dragana Radulovića „Mali veliki“. Dragan je obilazio bivšu Jugoslaviju i snimao u raznim gradovima emisije o djeci koja su se po nečemu izdvajala od drugih. U našoj školi je odabrano nas troje – Ana Stojović, Miroslav Ciganović i ja. Tih dana je u školi bila svečana atmosfera, snimali su nas na časovima, na sekcijama, kako sviramo, pjevamo, igramo, cijela škola je učestvovala. Kad je emisija emitovana, dobila sam preko dvije stotine pisama iz cijele bivše Jugoslavije, neke od njih i danas čuvam.
Osnovna muzička škola „Petar II Petrović Njegoš“, koja je u to vrijeme bila smještena u, kasnije, Italijanskom konzulatu, predstavljala je moju drugu kuću. Profesorka klavira Marijetka Nikčević, koju i danas često pomenem, ostavila je neizbrisiv trag u mom životu. Zahvaljujući njoj, njenoj upornosti, vjeri u naše sposobnosti, vremenu koje nam je nesebično poklanjala i umijeću motivacije, ljeta 1989. organizovan je koncert u sali Dvorca kralja Nikole, u okviru Barskog ljetopisa, koje su izvele dvije četrnaestogodišnjakinje – Danijela Čejović i ja. Živo se sjećam – nije dopuštala mehaničko sviranje, već je na sve načine pokušavala da dopre do naše imaginacije, da probudi unutrašnji osjećaj za lijepo i za smisao onoga što muzika prenosi. Jedan od mojih zadataka je bio da pročitam knjigu Mesečina o životu Kloda Debisija kako bih mogla da odsviram njegovu kompoziciju. Tada sam se prvi put duhovno „zaljubila“, Debisi je i danas moja ljubav.
Jako se dobro sjećam tog ljeta pred koncert, pripremale smo ga intenzivno, mjesecima, i pamtim… raspust je, sjedim sama za klavirom na prvom spratu muzičke škole, vježbam Mocartovu sonatu, širom je otvoren prozor koji gleda na korzo, čuju se glasovi ljeta, svi idu na plažu, smiju se, žamor odmora, a ja pred najvećim zadatkom do tada – vježbam osam sati dnevno za koncert. Sjećam se da sam imala precizno ispisanu organizaciju dana, koliko se odmaram, koliko vježbam, kako bi se postigao zacrtan učinak od osam sati. I dalje se pitam kako je profesorka Marijetka uspjela da nas motiviše da žrtvujemo to vrijeme raspusta nečemu što je iziskivalo sate i sate predanog i posvećenog vježbanja. Tog ljeta, radom na pripremi koncerta, sa četrnaest godina naučila sam – čovjek zaista sve može samo ako željenom cilju posveti dovoljno vremena. U to vrijeme (1986 – 1989.) izuzetno uspješno je živio hor muzičke škole, predvođen Božidarom Rakonjcem. Pamtim probu na kojoj sam prvi put čula Mokranjčevu melodiju pjesme „Tebe pojem“, koja mi je tada ustalasala dušu i danas je jedna od mojih najdražih pjesama. Sa horskim, kao i sa klavirskim kompozicijama, bili smo stalni učesnici takmičenja i donosili smo svojoj školi diplome koje i danas krase njene zidove. Sjećam se, odlasci na takmičenja bili su praznici – Kotor, Herceg Novi, Kolašin, vježbanja klavirskih kompozicija za stolom, zamišljajući dirke, jer nije uvijek bilo uslova da vježbamo za klavirom, radosti, druženja, dobre energije. Profesorka Ljubinka Knežević predavala nam je solfeđo, njenu toplinu i osmijeh i danas nosim u sebi.
Takmičenje recitatora, koje se održavalo u sali Doma kulture, otvorilo je moj put ka pozorištu. Slobodan Marunović je ljeta (1989. ili 1990. godine) režirao predstavu Lažni car Šćepan Mali i pozvao me da igram u njoj. Taj poziv je, vjerujem, u velikoj mjeri odredio ono čime se danas intenzivno bavim. Dragiša Simović je igrao Šćepana, pored njega igrali su i Vladimir Cerović, Petar Kandić i drugi… Premijera je bila na ljetnjoj sceni u Starom Baru i sa njom smo gostovali širom Crne Gore. Nakon te predstave igram u Gorskom vijencu, u režiji Blagote Erakovića, zatim u Đidu, u režiji Čeda Dragovića. Predstavu Siroti mali hrčki, koju je režirao Predrag Mitrović, igrali smo na mnogobrojnim scenama Crne Gore kao i u SKC-u u Beogradu. Pored Dragiše Simovića i mene, u predstavi su igrali Milan Vujović i Rajko Joličić. Druženja i razgovori sa ovim ljudima, kao i pomoć Predraga Mitrovića u pripremi prijemnog ispita, učinili su da se osmjelim i sa sedamnaest godina prijavim i upišem glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Te 1993. godine još uvijek nije postojao Fakultet dramskih umjetnosti u Crnoj Gori.
Tih nekoliko godina pred odlazak na fakultet bila sam aktivan učesnik i svjedok bogatog programa Barskog ljetopisa, prvenstveno zahvaljujući Dragiši Simoviću, koji je bio zaslužan za moj kontinuirani angažman u kulturnim dešavanjima grada. Njegova uloga, kako u kulturi grada, tako i u mojim prvim umjetničkim koracima je velika.
Književne večeri, velike pozorišne predstave, sjajni koncerti. I danas je jedan od najintenzivnijih pozorišnih doživljaja koje pamtim predstava koju sam odgledala na ljetnjoj sceni Doma kulture, Ukroćena goropad, u režiji Jagoša Markovića. Pjesme Vita Nikolića, koje sam na jednoj od mnogobrojnih književnih večeri govorila, i danas otkrivam mladim generacijma sa kojima radim u Beogradu. Umjetnička dešavanja u Baru i aktivno učešće u njima razgorjeli su u mladoj duši vatru koja i dalje gori u meni.
Gimnazija “Niko Rolović”, odjeljenje prirodno-matematičkog smjera kakvo se samo poželjeti može. Razredna Vanja Veljović, profesorka fizike. Njena predavanja su me zaljubila u fiziku. Bila je jedna od onih dostojanstvenih žena koje imponuju svojim znanjem, posvećenošću i beskrajnom ljubavlju ka svojim učenicima. Profesor filozofije, Robert Tijanić, budio je u nama tanane osjećaje za snagu i ljepotu umijeća razmišljanja i uspavano čulo duhovnih spoznaja koje se tek pomaljalo iz bića srednjoškolaca. Pamtim radost saznanja nakon njegovih časova.
Te posljednje godine mog života u Baru bile su obilježene i odbojkaškim klubom „Luka Bar“, koji je tada bio u svom uzletu, sa trenerom Žarkom Stajovićem na čelu. U klubu su pored mene igrale i Dragana Radulović, Ivana Skoković, Marija Radoičić, Biljana Koprivica, Milijana Ćetković, Ana Rajković, Sonja i Snežana Simonovska (Karanikić), Željka Kukuličić, Željka Strahinjić, Ina Marović, Lidija Madžar, Ratka Matković, Katarina Jovićević i druge. Treninzi su se održavali u sali gimnazije, dok smo kondicione treninge imali u parku iza Dvorca kralja Nikole i pored mora. Išli smo na turnire u Beograd, Kosjerić, Čanj… te pamtim. Predanost, posvećenost, disciplinu i radost igre u život sam ponijela iz Bara. Sve kasnije što je došlo bila je samo nadogradnja čvrstog temelja koji su mi podarali ljudi mog grada.
I na kraju, kao i na početku svega, porodica. Koja je uvijek tu, u Baru, kojoj se uvijek željno vraćam kao dijete u majčin zagrljaj. Porodica koja je utočište, bistri planinski izvor koji gasi žeđ i nadahnjuje svaki put novom snagom. Ona koja daje vjetar u leđa i napaja iznova neizmjernom ljubavlju. Porodica i prijatelji. Oni koji više nisu ovdje sa nama i oni koji su i dalje tu. Kroz čije duše vidimo jasnije jer čuvaju vezu sa nama davnima, čistima, mladima.
Bar je mom životu dao sve što jedno mlado biće može da poželi u svom odrastanju. Ljude na koje sam mogla da se ugledam, život koji je probudio u meni ljubav za umjetnost riječi, muzike, igre, pozorišta, za ljepotu sporta, za vrijednost i snagu posvećenog bavljenja stvarima. Otišla sam iz njega ali Bar živi u meni svoj intenzivan život. Široko šetalište kojim se ide do patkica, veliki razgranati bor ispod stadiona, kapija ispred Dvorca kralja Nikole, svetionik, Rumija, maslinjaci, zidine starog grada, Hram Svetog Jovana Vladimira, Crvena plaža, talasi i mirisi koje osjećaju samo oni koji ne žive u njemu. Zov širine, plavetnila i sunca, zov mirisa koji sjećaju i slute punoću življenja. Ne postoji mjesto na planeti na kojem bih radije bila. Najljepši, najsvjetliji i najmirisniji grad na svijetu. To je moj Bar.
