Proteklo je mnogo vremena otkad mi je Bar bio dom – i gnijezdo, i kavez; i obzorje, i polet… Sa svakom životnom godinom, a još više decenijom, dolazilo je do kompresije vremena i promjene doživljaja prošlosti, pa je cijela srednja škola i svo naše (tada zvano) usmjereno obrazovanje, odjeljenja, društvo, profesori – počelo da izgleda kao trenutak u vremenu, ne mnogo važan, jedna stanica na putu koji ima svoje „prije“ i „poslije“…
Utonuo u autobiografsku maglu, Bar je poslije završetka srednje škole i odlaska iz njega izgledao daleko i ne mnogo važno za puteve koji su se preda mnom otvarali. Otišla sam i vraćala se rijetko, kratko i površno. A onda je krenuo da izranja, da se pojavljuje u situacijama kada nisam očekivala, raznovrsnim povodima, podsjećajući me na skromnost i zahvalnost kojom treba da se odnosimo prema ljudima i događajima u svojim biografijama.
Na doktorske studije u Njemačku otišla sam kao stipendista njemačke vlade 1991. godine. Sem profesionalnog i istraživačkog iskustva, koje mi je mnogo značilo, boravak u Ahenu me sklonio iz najgorih godina rata u bivšoj Jugoslaviji. Svjesna šta to znači, uložila sam ogroman napor da u kratkom vremenu uradim istraživanje, napišem tezu na njemačkom i odbranim je na ovom uglednom univerzitetu. U završnoj fazi, kada je ostala samo još administracija, saopštili su mi iznenađujuću vijest: „Ipak ne možemo da vam damo titulu Doktora filozofskih nauka; znate, u našoj pokrajini je poznavanje latinskog jezika neophodan uslov za to“… Šok i nevjerica, pitanje: „Šta sada? Zar je toliki trud bio uzaludan?“ A onda je iz sjećanja izronila prof. Mileva Dostinić – dvije godine deklinacija i konjugacija, latinske izreke (oko 200 njih) koje smo morali da znamo bez greške, stresni pismeni zadaci… Da li će njemačka univerzitetska administracija to priznati? – Da, glasio je odgovor, samo pošaljite potvrdu da ste učili dvije godine latinski, i ocjenu koju ste imali. I stara dobra Gimnazija je pokrenula mehanizme, iskopani su dnevnici iz pred-digitalnog vremena, pronađena svjedočanstva, ocjene, angažovana i komšinica, sudski tumač za njemački jezik, koja je to hitro prevela. Čuvena njemačka birokratija je ubacila neophodan papir u svoje mehanizme, pokrenula točkiće, i dragocjena titula, koja mi je kasnije otvorila mnoga vrata, bila mi je dodijeljena – crno na bijelom.
Izranjao je Bar i emotivno, u vidu sitnih podsjećanja koja su se kao bljesci javljali uz imena kandidata na prijemnim ispitima na Filozofskom fakultetu, gdje sam, tada još kao mladi docent, tokom niza godina sjedjela u komisijama i pregledala rezultate, bdjela nad spiskovima, nosila se sa žalbama očajnih studenata koji su ostali „ispod crte“ i njihovih roditelja… I svaki put kada sam uz ime onih koji su uspjeli da se upišu vidjela „Bar“ (a naročito ako je uz to išlo: „gimnazija Niko Rolović“), javljao se ponos, potpuno nezaslužen, ali nezaustavljiv, sitno zrno radosti koji bi me na trenutak ispunilo i vratilo lica i imena profesora, školske hodnike, pismene zadatke, lektire, borbu za ocjene koje su nam tada mnogo značile… I svako ime tog upisanog studenta ili studentkinje je značilo neku potvrdu, vjerovatno iracionalnu, da je sve to imalo smisla, da se trud isplati, da kvalitet opstaje – sve ono u šta očajnički imamo potrebu da vjerujemo, danas više nego ikad.
Bilo je i potpuno iracionalnih trenutaka, koji su mi pokazivali da su slike iz mladosti mnogo dublje urezane u naše emotivne zapise, nego što smo spremni da priznamo. Tokom nekoliko godina išla sam u Avganistan kao konsultant, predavač i trener. Osvojena prethodno knjigama Haleda Hoseinija, ostala sam potpuno predana toj zemlji i njenim ljudima. Odatle stranci ili pobjegnu glavom bez obzira, ili ostanu neobično vezani i stalno se vraćaju – tako su mi rekli. Ja sam lako upala u ovu drugu grupu, i uložila maksimalan napor da istražim i obiđem sve što je bilo moguće, da bježim od obezbjeđenja koje je nama, strancima, stalno sjedjelo za vratom, kontaktiram sa lokalnim stanovništvom, obiđem djelove grada i zemlje koji su inače bili za nas zabranjeni.
U jednoj od tih „ukradenih“ šetnji po Kabulu, sa Džamilom, mojom hazarskom prijateljicom, naišla sam na dio grada koji mi je zaustavio dah – ni ljepotom, ni izuzetnošću, već sličnošću: Vidjela sam Ulicu Jovana Tomaševića, onaj njen dio prije čuvene „Crvene banke“ i dvije radnje, lijevo knjižaru „Kole“ (radnja Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva), u kojoj smo se pred svaku školsku godinu snabdijevali udžbenicima, a desno poslastičaru „Fontana“ u koju su nas roditelji vodili u posebnim prilikama i zbog posebnih zasluga (prizemlje zgrade sa talasastim balkonima, danas je tu „Gorenje“ ili nešto slično). Kao đak-pješak (živjela na Žukotrlici, a u osnovnu školu išla na Pristanu – „Druga osnovna“) svakoga dana sam prolazila tuda i te dvije prodavnice su ostale urezane u moju mapu sjećanja, a da toga nisam ni bila svjesna. Prizor u Kabulu je bio nevjerovatno sličan – knjižara, naravno, skromnija (ili je bar ona barska ostala u mom sjećanju kao neprevaziđeno carstvo školske knjige), ali sa sličnim rasporedom, a u izlogu poslastičare je čak bilo nešto vrlo slično šam-rolnama, koje su, inače, bile vrhunski domet poslastičarstva u mojoj mladosti, i željen objekat pored kojeg se prolazilo svakog dana! Otkuda tako nešto u Kabulu – ostalo mi je nejasno, ali me to sjećanje u trenutku oborilo, ostavilo bez daha i u moru nezaustavljivih suza, zbog saznanja koje me nije napuštalo ni trenutka: da su ljudi u svojoj suštini isti, u svojim potrebama, htjenjima i željama, da sva djeca svijeta žele slikovnice, knjige i kolače, samo se sa nekima od njih život surovo poigrao i ostavio u okruženju gdje lakše mogu da dobiju opijum, nego hranu…
Ratovi bivše Jugoslavije, Avganistana, sva stratišta i brojna mjesta stradanja koja sam obišla na putovanjima, sručila su se na mene ispred ta dva izloga koje decenijama nosim u sebi, pred davnom slikom svijeta tako jednostavnog i skromnog, a mnogima nedostupnog. Nisam Džamili uspjela da objasnim zašto me tako potresla sličnost sa gradom iz koga sam odavno otišla, pa me pustila da se isplačem sjedeći na ivici prašnjavog kolovoza; za njenu tugu i muku ljudske suze svakako nisu bile dovoljne, niti su to danas.
Bar je malo mjesto, ali je uspijevao da „iskače“ neočekivano, da me kao iz zasjede snađe i uhvati u kandže emocija: Kada na povratku iz Brazila u avionu sjednem pored pomorca koji se poslije dugih mjeseci vraća kući, u Bar, a koji je išao u Pomorsku školu, u istoj zgradi gdje je bila i moja gimnazija, i kome je predavao čuveni prof. Kosta Popović, naš porodični prijatelj, meni bliskiji od strica, ujaka, ili ma kog rođaka… Dirljivo sjećanje na tog divnog čovjeka, koje smo podijelili moj saputnik i ja, uzburkalo me je i nosilo danima… Ili kada sam na nekim feminističkim razgovorima zapanjila sagovornike informacijom da sam još u srednjoj školi, u crnogorskoj provinciji, krajem osamdesetih, pročitala kontroverzni roman Erike Jong „Strah od letenja“, zahvaljujući prof. Zagi Vuković, koja mi ju je donijela uvijenu u smeđu papirnu kesu iz samousluge, „da niko ne vidi“, i sa kojom smo strastveno diskutovali o trendovima u svjetskoj književnosti… Kada u lutanjima kroz manje posjećen kvart Montevidea naletim na mali natpis, informaciju da se tu nalazi Počasni konzulat Crne Gore, pa već to ime zatreperi kroz zvuke tanga koji dopire iz nekog kafića…
Dešavalo se da se u razgovoru sa „zapadnim“ kolegama dotaknemo raznovrsnih tema: imena i događaja iz svijeta umjetnosti, pomenemo neke slike, knjige, simfonije, stihove i latinske izreke, komentarišemo Pulicerovu nagradu, istorijske uticaje Bader-Majnhofa, vječitu muziku Doorsa, ili nešto slično… Onda vidim kako brzo odustaju od svojih kulturoloških predrasuda, pa čak čujem i komentar: „Ah, pa vi ste imali to klasično obrazovanje…“ – a mi iz „Niko Rolović“ znamo da je dobar dio toga bio obavezan sadržaj za prelaznu ocjenu, i da nam se nije gledalo kroz prste! Neka su, pak, od tih znanja bila ulaznica za društvo „prosvećenih“, dio neformalnog obrazovanja koje je pratilo i ispunjavalo naše školske sekcije, diskusije, rasprave, večeri na plaži uz gitaru, ekskurzije, druženja na radnim akcijama…
Ne mogu a da se ne sjetim i jednog barskog „Sneška“ koji mi je srušen, i to na više lokacija. Dugo sam, naime, kao i vjerovatno veliki broj Barana, živjela u čvrstom, nepokolebljivom uvjerenju da su zinzule jedinstveno voće, koje se ne može naći „niđe drugo na svijet“ sem u Baru. Kada sam ih vidjela u Libanu, pa Kini, Koreji i Vijetnamu, onda u Kaliforniji, pa čak i Kolumbiji, moje iznenađenje je bilo ogromno, a propratila ga je i neka laka uvrijeđenost! Naše jedinstvene „iglice“, kojima sam svake jeseni čašćavala začuđene kolege na Filozofskom fakultetu (zahvaljujući paketima koju su tada još mogli da stižu brzim vozom iz Bara), i nisu baš tako rijetke… Ipak, ostala sam u ubjeđenju da nijedne druge nisu bile tako slatke i prštave kao one koje smo kupovali pred školom, na velikim odmorima – mala čašica za 5 (nekih) dinara, velika za 10.
Tako sam već bila pripremljena da naše, barske, a ipak japanske jabuke otkrijem i u Kini (srećom, odbila sam da probam druge „specijalitete“, napravljene od svega što tamo raste, mrda se, leti, gmiže…), a na činjenicu da je nar simbol i ponos Jermenije pripremio me je već film Sergeja Paredžanova. No, priznajem da sam pomalo bila i ljubomorna na način na koji mu u ovoj zemlji odaju poštovanje, zahvalnost, divljenje, na to koliko je nar prisutan u njihovoj kulturi, a ne samo ishrani. Čak i sok od nara kod nas postoji još samo u sjećanjima (sem ako niste iz Turske donijeli malu, ali moćnu presu koja za minut istisne dragocjeni sok, a istom brzinom vrati i sjećanja na ovaj barski nektar). Ipak, samo mi znamo da se on zapravo zove šipak, ali zbog neznanja svekolikog svijeta pristajemo na tu blasfemiju i tolerišemo alternativno ime…
Sa maslinama je već bilo lakše – iako sam gunđajući obilazila ogromne maslinjake po jugu Evrope, sjevernoj Africi, Bliskom istoku, pa čak i Peruu, pomalo zavidljivo slušajući fascinantne brojke o proizvodnji maslinovog ulja kojima su nas ponosni domaćini zasipali, ostala mi je utjeha da je naša maslina ipak najstarija. Dobro, možemo da popustimo onoj iz Vitlejema, eventualno onoj na Kritu, ali nema tog naučnog istraživanja koje će nam poljuljati uvjerenje da je naša maslina u Starom Baru nekako baš posebna i jedinstvena.
Nisam ni slutila da će Bar progovoriti i u mnogo formalnijim situacijama: 2016. sam u Ujedinjenm nacijama, u moćnoj zgradi na Ist Riveru u Njujorku, provodila dvije (kasnije već uobičajene) radne julske nedelje na HLPF – globalnom pregledu Ciljeva održivog razvoja. Poslije niza sesija na kojima sam zastupala interese civilnog društva i naučne zajednice, odlučila sam da „kao osvježenje“ odem u glavnu salu UN i opušteno pratim predstavljanje kandidata za novog Generalnog Sekretara UN. Iako mi kandidati Srbije, Hrvatske i Makedonije nisu bili nepoznati, „alarm“ se oglasio na najavu kandidata Crne Gore – Igora Lukšića! Iako mnogo mlađi i meni lično nepoznat, sem kao raniji premijer Crne Gore, izašao je iz prostora barskih sjećanja kroz riječi mog brata Viktora, sa kojim je išao u Gimnaziju, i tako smo se Bar i ja opet sreli – na sred Menhetna. Ne sjećam se o čemu je govorio, ali je u njegovoj biografiji figurirala i neka funkcija u barskom košarkaškom svijetu, kao i tri objavljene knjige proze i poezije. Sa (opet nezasluženim) ponosom, nisam mogla da ne pomislim: „Pa gdje Baranin da nema veze sa sportom i da nema umjetničku, poetsku dušu“… Možda je upravo zbog nje i povukao kandidaturu, ali je mojim kolegama i „saborcima“ u UN ostalo sjećanje na moju potpuno nejasno, neobjašnjivo interesovanje za nekog političara – apsolutno netipično za mene, i tada, i kasnije.
Svih tih godina, postojala je neka distanca između Bara iz mojih sjećanja, i njegovih tragova koje sam nalazila pri povremenim dolascima: viđenje sa ljudima koje sam / koji su me prepoznavali, koje sam sretala na njihovim radnim mjestima, u prodavnicama ili na plaži sa porodicama; saznanja o njihovim sportskim i umjetničkim postignućima; susreti sa zgradom gimnazije – u centru grada, a ipak u nekoj osami (bar u mojoj percepciji), tužno ogoljenoj poslije sječe čempresa, koja me pogodila više nego što sam i slutila… Te dvije razdvojene slike slile su se u jednu na proslavi mature, prvoj poslije dugog niza godina – kao kada se kod oftalmologa dvije slike, poslije testiranja, sliju u jednu, dobiju na oštrini, i sve „legne na svoje mjesto“. Svi su bili poznati, i dragi, i sjećanja su se konačno ugnijezdila na svoje pravo mjesto.
Vratila sam se kući.
