Kada me urednik pozvao da napišem nešto za ovaj serijal, bilo mi je drago kao ponosnoj Baranki, ali sam se i uplašila. Poslije decenija rada i pisanja u oblasti prirodnih nauka koje podrazumijevaju taksativno, uzročno-posljedično razmišljanje, nijesam sigurna kako će se uklopiti sjećanja u takav scenario. Hajde da vidimo.
Rođena sam na zemljotres, zbog toga mi u svim dokumentima kao mjesto rođenja piše Titograd / Podgorica. “Ali ja sam iz Bara, a i rođena sam 16-og!”, uvijek sam se bunila, praćeno salvom objašnjenja (uz pitanje između svakog) o rušenju barske bolnice u ranim jutarnjim časovima 15. aprila 1979. godine; mamu je tata kolima prevezao u bolnicu u Titogradu; vojska je nasipala makadam na mjesto nestalog puta; zbog čega je put trajao satima; pa sam malko zakačila 16. april i Titograd kao mjesto rođenja. Dalje su se priče usložnjavale da bih zaboravila polazno nezadovoljstvo usljed nesaglasja između podataka i prihvatila objašnjenja.
Poslije dva mjeseca u inkubatoru, mama i ja prešle smo kod strika Đoka i strine Cece, pa smo došli u Bar kod tetke Anđeline Unkašević u baraku, pa u našu naprslu kuću, dok su okolo visili tiganji da naprave buku – ako opet zatrese da bi stigli da blagovremeno istrčimo iz kuće. Sjećam se priča, ali ne i samih događaja. Osim što je jednom zatreslo kada sam bila malo starija. Tiganji su davno bili skinuti, a i brzo se smirilo. I osim što sam u maniru neumoljivog inkvizitora propitivala svu imenovanu i neimenovanu rodbinu o navedenim događajima, tražila da svih nas desetak odemo da prespavamo kod tetke u još uvijek postojećoj baraci (baš da vidim kako ćemo da stanemo tamo svi – i striko Jovo i tetka Jelena Petranović sa porodicom). Vjerujem da su mi udovoljavali jer sam nekoliko godina bila jedino dijete u široj porodici. Eto ilustracije koliko uporna umijem da budem kada hoću nešto da raščistim.
Ako ostavimo po strani ovu početnu nesreću, imala sam sreću da odrastam i da se formiram i u vremenu i u gradu koji su krojeni po mjeri čovjeka.
Bar je bio savršeno mjesto za odrastanje, blagorodnog naroda i klime. Nikad prehladno, nikad prevruće, gotovo svih dana u godini može neko vrijeme da se provede napolju u igri sa drugarima. Pored toga što svi imamo različite rođendane, dosta nas slavi i različite praznike, tako da se svako malo ide negdje na kolače. Ako je morska voda hladna ili su veliki talasi, može da se skokne na jezero za vikend, do Murića, pošto prethodno obiđemo babu i djeda u Dračevici (blizu Virpazara).
Tehnologija je napredovala i pristizala, tako da se sjećam, prvo crno-bijelog, potom kolor televizora. Ja iz djetinjstva pamtim obilje, tehnološki napredak i blagostanje. Zapanjilo me je kada sam prije nekoliko godina saznala da su mojoj generaciji mlađa djeca zavidjela na bananama koje smo imali – očito ih u kasnijem periodu nije bilo izvjesno vrijeme. To vrijeme nemaštine u mom sjećanju se spojilo u jednu crtu, dok se prethodnog sjećam življe i detaljnije. Nadam se da su nam naredne generacije, čija sjećanja počinju nemaštinom, oprostile banane kao simbol blagostanja.
Da se vratim na veselije teme. Godine moga djetinjstva su obilježili dječji nestašluci, odličan naučno-obrazovni program, sjajna muzika i kinematografija. Komšijska djeca i ja smo provodili sate i dane vitlajući svijetlećim mačevima, igrajući fudbal ispred kuće, gradeći šatore, pećine i skloništa po svim okolnim budžacima ili se verući po drveću, ne hajući mnogo za odrana koljena i zaprljane majice i šorceve.
Izbor TV programa je bio neuporedivo manji nego danas, gotovo nepostojeći, ali je u suštini bio bogatiji, intrigantniji i manje repetitivan. Jutrom ili popodne je bio crtani film, zatim se gledao „Opstanak“ u kome je prikazivan i objašnjavan život najraznovrsnijih životinja, dovoljno da djetetu pobudi razmišljanje, razumijevanje i želju za dodatnim saznanjima. U kasnijim godinama davao se i fantastičan program „Poslije 2000“, dokumentarna emisija o naučno-tehnološkim inovacijama za koje se očekuje da zažive u 21. vijeku. Tata je gledao sa mnom, pa je mogao da odgovara na rijeku pitanja koja bi svaki put uslijedila. Sjećam se da smo sa frustracijom, iznova i iznova, konstatovali da nema niti jednog priloga iz Jugoslavije, i onda se desio: mapiranje toka ponornica fluorescencijom. Bili smo preponosni.
Televizor je bio u dnevnoj sobi i moj dan pred njim se završavao oko 19:20, poslije završetka posljednjeg crtanog filma, kada se išlo na spavanje. Srećom, u svojoj sobi sam imala radio-kasetofon i mogla sam da slušam (doduše tiho – da me ne uhvate da ne spavam) Radio Bar koji je imao odličan večernji muzički program. I dok je jugoslovenska pop-rok scena bila sasvim solidna, mogli su se čuti i strani izvođači, tako da sam se zaljubila u “Deep Purple” i “Eagles” prije nego što sam znala i riječ engleskog jezika.
Ipak su filmovi bili najbolji. I serija. Lukasovi „Ratovi zvijezda“ su bili upečatljiviji od svega što sam ikada vidjela, a ubrzo je slijedila i Linčova „Dina“. „Zvjezdane staze“ su bile obavezne za gledanje. Sva četiri filma i serija bili su naučno-fantastični iskorak u odnosu na svima dobro poznate, realne događaje koji su se desili nedavno, a u jako kratkom vremenskom periodu: let prvog psa u kosmos (Lajka), let prvog čovjeka (Gagarin) i slijetanje i povratak sa Mjeseca (Armstrong i ekipa). Djelovalo je kao da je samo pitanje trenutka, kada će se čovječanstvo nastaniti na Marsu ili drugim bliskim planetama. U jednom od prvih sastava u školi opisala sam da ću kada porastem biti astronaut, da ću letjeti na druge planete i susretati se sa vanzemaljcima.
Uslijedili su dugi i komplikovani razgovori sa roditeljima (koji su ličili na početak ovog teksta), a doveli su do zaključaka: da se naučna-fantastika i realnost razlikuju u pogledu toga da vanzemaljski život ne mora izgledati kao u filmovima (možda bude jednoćelijski, nevidljiv golim okom), a možda ga i ne nađemo lako i brzo, pa jedva da su skočili na Mjesec i uzeli par kamenčića (dobro, možda i cijela kolica uzoraka pošto su par kamenčića donijeli i kod nas kad su došli u posjetu), sve obučeni u astronautska odijela, jer tamo nema vazduha. A šta je onda nađeno u uzorcima? Ko istražuje? Ko može da istražuje? Kako i gdje? Ispade da me kinematografija navela na krivi trag, astronauti samo sakupljaju uzorke, živeći pritom jako neugodne živote, dok se sva zabava dešava u laboratorijama. Slijedila je nagrada za pravilno razmišljanje.
Išla sam u Osnovnu školu „Srbija“ u podnožju Starog Bara. Svakog dana tata je kretao u Uljaru (“Primorku”) na posao, a ja u školu. Rastajali smo se kod mostića, gdje je on skretao desno, u Bartulu, a ja lijevo preko mostića, ka bolnici, odnosno, ka školi. Često bi me ostavio kod Goge i Maje Novaković da idemo zajedno u školu. Jednog jutra je produžio direktno u Uljaru. Proveo me, uz objašnjenja, kroz “Primorku”, pogon za punjenje koka-kole i potom me odveo u laboratoriju. Tamo nijesu analizirali one kamenčiće što su astronauti donijeli sa Mjeseca (pitala sam), već su kontrolisali kvalitet ulja. Vidjela sam obilje staklenih posuda pravilnih, ali čudnih dimenzija, čak i konusnih oblika, u kojima su ljudi mućkali tečnosti koje su mijenjale boje. Probala sam da miješam konusnu posudu “iz zgloba” dok u nju kapa bezbojna tečnost i na mjestu pada kapi javljala se ljubičasta boja. Nedovoljno brzo i nedovoljno uspješno. Avaj, izmicalo mi je i pravo razumijevanje poente, suštine postupka koji vidim. Shvatila sam da imam još mnogo da naučim i u teorijskom i u manuelnom smislu. Godinama kasnije sam se vratila u istu laboratoriju, kao srednjoškolka koja radi projekat ispitivanja efikasnosti različitih apsorpcionih sredstava za dekoloraciju ulja. Većinu eksperimenata sam bila uradila u Istraživačkoj stanici Petnica kod Valjeva, međutim, valjalo je ponoviti i dopuniti neka mjerenja. Tu sam već uživala u određivanju kiselinskog i jodnog broja sa veselom i zabavnom gospođom Karađuzović. Prošlog ljeta sam sa zidina starog grada probala da razlučim gdje je bila ta laboratorija. Nije mi pošlo za rukom.
Mama je radila u bolničkoj kliničkoj laboratoriji u drugoj smjeni, te sam tamo svraćala poslije škole, uz dozvolu šefice, gospođe Bošković. Prvi put sam vidjela i žive i fiksirane ćelije pod mikroskopom i nijesam mogla da vjerujem koliko su male i prozirne, jedva uočljive, ukoliko se prethodno ne oboje. Prva klinička laboratorija je bila u baraci, na mjestu bolničkog maslinjaka, mala i pretrpana. Ubrzo potom je u prizemlju bolnice izgrađena i useljena klinička laboratorija koja postoji i danas, sa svojom sestrom bliznakinjom – mikrobiološkom laboratorijom. Nova laboratorija je imala ogromne kamene stolove za uzorke čija površina je premašivala ukupnu površinu barake u kojoj se prethodno nalazila. Bila je prostrana, svijetla i prozračna, te sam mogla bolje da osmotrim mikroskope i uređaje (kolorimetre) koji su se koristili za analize. Međutim, i bolnička i „Primorkina“ laboratorija imale su jasnu svrhu – u jednoj se po striktnim protokolima analiziraju medicinski, a u drugoj proizvodni uzorci.
U okviru nastave iz biologije i hemije u višim razredima osnovne škole, odlični nastavnici i vječiti entuzijasti Fikret Sinanović i Stanislava Aleksić su nam pokazivali eksperimente iz svojih oblasti sa ciljem da nam prodube razumijevanje teorijskih tema obuhvaćenih planom i programom, što je zadovoljavalo i potrebe osnovaca za praktičnim znanjima.
Godine 1995. krenula sam u Gimnaziju u Baru, prirodno-matematički smjer. Tada se već osjećala nemaština devedesetih, te je praktična nastava bila ograničenija nego u osnovnoj školi. Ipak, profesori su trudom i zalaganjem uspijevali da prevaziđu i te poteškoće. Na nagovor profesora prijavila sam se za programe u Istraživačkoj stanici Petnica kod Valjeva u kojoj sam bila polaznik naredne četiri godine. Kada sam odlazila prvi put i svaki naredni put, roditelji su se ponašali kao da je u pitanju najprirodnija stvar na svijetu. Bio je januar / februar 1996. godine, snijeg do koljena u Valjevu, ja se u Baru ukrcavam na voz u novoj ogromnoj i preteškoj zimskoj jakni (u kojoj sam i dočekala diplomu fakulteta, osam godina kasnije) i analognim čizmama, dok mi roditelji veselo mašu sa perona. Telefonska govornica u Petnici ili nije radila ili je vazda bila gužva, pa sam obično uspijevala da se javim tek sa željezničke stanice, pred polazak nazad za Bar. Mislila sam da ne brinu jer je vođa seminara Nina Jevtić uvijek javljala svim roditeljima da smo stigli i smjestili se i kada smo krenuli nazad. Petničko iskustvo je ubrzalo i olakšalo da shvatim čime želim da se bavim u životu. Po povratku sam svima koji su željeli da slušaju pričala o temama koje su obrađivane, o razlikama između struke i nauke, između stručnih i istraživačkih laboratorija. Prošle su godine prije nego što sam saznala da su mi roditelji bili jako zabrinuti, uz dogovor da ne kažu da mi ne bi pokvarili iskustvo.
Gimnazijske godine su bile zabavne i ispunjene. Ljeta su djelovala kao da su sve kraća, kupali smo se na Crvenoj plaži, Pečurkama i na posljednjim gatovima. Na Crvenu plažu nijesam otišla već decenijama (čula sam da nije ni slična onoj staroj). Pečurke su zadržale dosta prethodnog izgleda, dok su gatovi puni brodova i nijesu više za kupanje. Kao maturanti smo veći dio drugog polugođa umjesto u školi proveli u klubu „Lira“ u prizemlju Doma kulture, em što tamo niko ne može da nas nađe ni slučajno, em što su imali bilijarski sto. Naveče smo špartali po korzou. Šteta što nijesu postojali biometrijski satovi da nam kažu koliku smo kilometražu dnevno prelazili. Bez obzira na sitne nestašluke, škola nam je išla dobro i završili smo je bez poteškoća.
Razredni starješina Slobodan Vuković, sjajan profesor fizike i još sjajniji čovjek nam je bio i drug i razredni i profesor. Imao je razumijevanja za sve tinejdžerske bubice, bio je opušten u predavanjima, dok su teme na pismenim zadacima već bile ozbiljnije. Djelovalo je da uspijeva da nas nauči kroz šalu i igru. Na fakultetu sam veliki ispit iz fizike spremala ukupno dva dana, prolazeći kroz pitanja i shvatajući da sve to već znam.
Profesor Drago Mandalinić je bio fantastičan od tautologije do vjerovatnoće, povremeno se pozivajući na Kečkića i Venea. Na pitanje što nam legendarni pismeni zadaci traju više časova, ponekad i gotovo cio dan odgovarao je: „Vi ste matematički smjer, vama je matematika glavni predmet”. I gotovo da me je nagovorio. Sve do posljednjeg dana nijesam bila sigurna na koji šalter bivšeg PMF-a u Beogradu da predam dokumenta. Posljednjeg dana sam odlučila da me ipak najviše zanima kako hiljade neživih molekula međusobno interaguje i formira živu ćeliju / organizam, dakle biohemija.
Profesorka Mira Vučićević, vrsni poznavalac hemije, istovremeno je bila i velika dama i lavica koja me je pokrivala na vrlo specifičan način. Nije mi se pred kraj školovanja išlo uvijek na svaki čas iz ponekih predmeta, te sam se vadila na dodatnu nastavu iz hemije, pripreme za takmičenje. Umjela sam da banem kod nje u kabinet na dodatnu nastavu u terminu drugih časova, uvijek bi se nasmijala, iskoristile bismo taj termin i oprostile se. Tada sam mislila da sam baš pametna, a kada bolje razmislim, male su šanse da je kolege profesori nikada nijesu pitale je li mi zakazala dodatnu nastavu u tim terminima. Niti mi je ona ikad prigovorila, niti sam ikad imala problema.
U okviru dodatne nastave iz hemije koju je organizovala tek zaposlena, mlada profesorka Aleksandra Leposavić, u maju 1998. godine smo posjetili laboratoriju tadašnjeg Zavoda za suptropske kulture. Oduševila sam se kada sam shvatila da u Baru, pored stručnih, gore navedenih, postoji istraživačka laboratorija opremljena čak i funkcionalnim spektrofotometrom! Nijesam mogla da shvatim kako mi je ta činjenica promakla sve do gotovo kraja srednje škole.
Na proljeće 2020. godine čitav svijet je mogao da svjedoči o značaju eksperimentalnih nauka. Dok su u medicinskim biohemijskim laboratorijama radili analize lančanom reakcijom polimeraze (eng. PCR) ili imunohemijskim antigenskim testovima na protein šiljka virusa SARS-CoV-2, istraživanje i industrija su se trudili da u kratkom roku razviju i proizvedu vakcine, namjenska hemijska industrija da obezbijedi dovoljan broj dezinfekcionih sredstava, bojim se da je promakla jedna bombastična naučna vijest. Možda se čovječanstvo nije još ni popelo, a kamoli kolonizovalo Mars, ali nam i dalje povremeno pada kamenje sa neba. I na Zemlji su istraživačke laboratorije u kojima ono može biti analizirano. U svitanju epidemije kovida u meteoritu je detektovan protein (proteinima obiluje svaka živa ćelija na Zemlji). Proteinski sastav je ipak bio i značajno različit da implicira ne-Zemaljsko porijeklo. Bez obzira što odrasla osoba – naučnik zna da je u nauci neophodno da svaki rezultat bude višestuko provjeren i na više različitih načina analiziran da bi se prihvatio zaključak, ono dijete što je zaključilo da se zabavne stvari dešavaju u laboratoriji je bilo srećno.
Godinama kasnije, pošto sam se odselila iz Bara, dok sam bila na postdoktorskim studijama u Švedskoj, u razgovorima sa kolegama koji su došli sa najrazličitijih meridijana shvatila sam da sam imala istu sobu, isto se oblačila, istu muziku slušala, iste filmove gledala i iste knjige čitala kao i ljudi koji su odrasli u zemljama koje se smatraju najrazvijenijim. Imala sam i isto, slično ili bolje obrazovanje, kao i širinu u opštim stavovima i razmišljanju o svijetu. Sasvim sigurno sam više laboratorija vidjela prije fakulteta. Za takve mogućnosti ću zauvijek biti zahvalna svojim roditeljima Đuru i Stoji Polović, nastavnicima, gradu i zemlji u kojima sam odrasla.