Risima Risimkin je nekadašnja članica Nacionalnog baleta Makedonije, danas koreografkinja i profesorica na Univerzitetu „Goce Delčev”, osnivač poznate baletske trupe „Skopje Dance Theater”, koja njeguje savremeni ples, sa prestižnom internacionalnom karijerom.
U Baru je, iako je „crnogorska snaha” prvi put, zahvaljujući saradnji sa Baletskom školom „Princeza Ksenija”, za koju, povodom jubileja – 25 godina postojanja, radi veoma zahtjevnu predstavu sa najmlađim polaznicima. Sa profesoricom Vanjom Pantović, osnivačem škole, upoznala se u Pekingu prije sedam godina, kada su radili na nekim svjetskim projektima. Profesorica Risimkin je bila domaćin Mreže evropsko – kineske kulturne saradnje u Skoplju, gdje se ponovo srela sa profesoricom Pantović. Danas sarađuju, a ljubav prema baletu i umjetnosti izrodila je i veliko lično prijateljstvo.
„Balet je moja preokupacija od malih nogu, bila sam solistica Nacionalnog baleta Makedonije, a onda sam, možda, jedna od rijetkih koja je napustila državni posao, počela da radim kao koreograf, razvijam savremenu plesnu scenu u Makedoniji, a osnovala sam i edukativni, univerzitetski program, prvi u regionu, u partnerstvu sa roterdamskom plesnom akademijom, koja ima tradiciju dužu od sedamdeset godina. Prvi put su upravo nama ustupili kurikulume, dolazili su njihovi gostujuću profesori tri godine i tako smo obrazovali naš kadar. Sada smo dio državnog Univerziteta ‘Goce Delčev’, gdje radim kao profesor i dekan Filmske akademije”, kazala je za Radio Bar, prof. dr Risimkin, koja je, objašnjavajući dugo postojanje i razvoj baleta u Makedoniji, istakla da svi veliki progresi počinju, najčešće, zalaganjem pojedinca koji ima viziju, poput profesorice Vanje Pantović, osnivača prve baletske škole u Crnoj Gori.
„Makedonija ima dosta kvalitetan balet, i ja sam imala viziju, da nakon baleta razvijam savremeni ples, tako sam krenula u tu priču. Ovo što profesorica Vanja Pantović radi u Baru i Crnoj Gori je jedan mukotrpan posao, ali veoma plemenit. Ona je, takođe, viziju koju je imala uspjela da ostvari, i to je rijetkost, posebno imajući u vidi da sve radi veoma kvalitetno i profesionalno, a jubilej od 25 godina mnogo govori, to je značajno vrijeme, i uložen veliki trud, bez kontinuirane podrške državnih institucija. Bilo bi divno, naravno, da i u Crnoj Gori imate nacionalni balet, jer to je vrhunska umjetnost, koja je svjetska, koja vjekovima postoji, a veoma je frekventna i aktuelna i savremena plesna scena. U tome Balkan zaostaje, ali kada ima ovakvih ljudi koji vjeruju u umjetnost i posvećeni su joj na takav način, onda rezultati dolaze”, naglašava prof. Risimkin, koja je sa svojim teatrom veoma prisutna i uvažena na internacionalnoj sceni. Gostuju u Parizu, Londonu, Njujorku, Roterdamu, Pekingu, na festivalu posvećenom Šekspiru u Veroni i drugim, a do sada su uradili više od 70 predstava, od kojih su četrdeset autorska djela profesorice Risimkin.
„Posebno mi je drago učešće u Veroni, prošle godine, radila sam koreografiju za predstavu ‘Lady Macbeth’. Bilo je izuzetno, zaista, doživjeli smo veliki uspjeh. Pretočiti Šekspira u ples, predstavljalo je veliki izazov za mene, ali sva naša gostovanja su velika i značajna, jer smo stigli do najboljih festivala i najboljih svjetskih scena, kao što je ‘Sajo’, u Parizu, 2022. godine, gdje smo učestvovali u oficijelnom dijelu programa Nacionalnog teatra za savremeni ples u Francuskoj. Održava se u zgradi koja je istorijski veoma značajna, gdje je 1948. godine potpisana Povelja UN. Mislim da je to vrh moje dosadašnje karijere, da budem dočekana na tom nivou, a imali smo i sjajne kritike, što mi je veoma drago i potvrda je mog uspješnog umjetničkog angažmana. Nastupali smo sa predstavom koju sam radila u periodu korone, 2020. godine, povodom mog jubileja – trideset godina u koreografiji za festival ‘Ohridsko leto’, najveći u Makedoniji, koji traje 40 dana. To je dio trilogije kojoj sam sada posvećena, a koja za osnovu ima identitet – ‘Istorija jednog rastegljenog sna’“, kazala je prof. dr Risimkin, koja je objasnila poruku predstave – da će ljepota da nas spasi, da je ljudsko biće neuništivo, da sve što život donese negativno, može da se posmatra drugačije, sa pozitivne strane, a ples je instrument koji može da prenese univerzalne poruke, kakva je, na primjer i ta da svaki čovjek zaslužuje da živi i stvara. Ona je i kritika društva u kojem je forma postala važnija od suštine.
Profesorica Risimkin za Radio Bar otkrila je i zašto su joj omiljeni Šekspirovi ženski likovi.
„Radila sam prvu verziju ‘Lady Macbeth’ sa Nacionalnim baletom, 2001. godine. Ovo je drugi put, dakle, da se osvrćem na istu temu, međutim vokabular je bio savremeni ples. Za mene je lejdi Magbet ona karika koja stoji iza muškarca. Ta njena dubina i podrška koju mu daje u cijeloj toj priči, način na koji Šekspir opisuje ženu, kao veliku i snažnu, koja je na kraju izgubila sebe, meni je inspirativan. To mi je bilo vrlo interesantno i pokušala sam da tu njenu psihološku crtu i pogled na svijet, donesem na scenu. Šekspir je majstor riječi, pa je za mene bio veliki izazov da njegove riječi predstavim kroz ples. U Veroni su sa znatiželjom iščekivali kako će to da izgleda, a meni je drago što im se dopalo i što je to bila najposjećenija predstava na festivalu. Lik lejdi Magbet može da se tumači različito, i tumači se tako, ja sam je predstavila u pozitivnom svijetlu, jer to što ona predstavlja antitezu tradicionalnih obrazaca, može biti diskutabilno. Ja sam je prikazala kao ženu koja daje podršku svom suprugu, i žrtvuje sebe, a pritom ne predstavlja joj problem to što je antiheroina, u stvari . Moja lejdi Magbet je krhka, sa nedoumicama, rastrzana između svoje psihe i onoga što nameće tadašnje društvo. Povukla sam paralele sa savremenim svijetom i kako sve to mi danas doživljavamo. Meni je ona lijepa, duhovno ispunjena i istrajna”, kazala je profesorica, koja voli da radi sa savremenim, mlađim kompozitorima, koji specijalno komponuju muziku za predstavu, a njeno težište sada je, akcentovala je, na identitetu, aktuelnom pitanju globalno, a posebno u Makedoniji, zemlji koja se, kako je navela, nalazi na raskršću.
Upozorila je da u eri globalizacije, gubimo identitete i individualne karakteristike kulture.
„Imamo plejadu ličnosti koje isto izgledaju i isto se ponašaju. To je za mene zagonetka koju hoću da odgonetnem, postupno, kroz nekoliko predstava. Sada ću da radim poslednji dio te trilogije i to će biti predstava ‘Identitet i buđenje’, a sam naslov ukazuje da se treba probuditi i pogledati sve drugim očima. Moramo da sačuvamo ono što imamo, kako se ne bi izgubili u onome što nam je donijelo savremeno doba. Iako se sada bavim modernim plesom, moram da naglasim da je klasičan balet jedna izvanredna umjetnička kategorija, koji uz sve promjene i tehnička dostignuća, zadržava pijedestal vrhunske umjetnosti, jer još uvijek, teži ka idealu. Velike svjetske kuće to rade savršeno, jer imaju i zavidne budžete, koje mi sebi na ovim prostorima ne možemo da priuštimo, ali polako uzimamo korak sa svijetom. Meni je bilo važno da se napravi univerzitetski program, jer je edukacija osnov svega, da bi mladi ljudi mogli da se pronađu i izgrade svoj stav kako bi sve to trebalo da izgleda. Mi, kao profesori, imamo dužnost da ih podržimo u tome i podijelimo znanje koje imamo, jer svako treba da krene od nečega, a kada pijete sa izvora, onda možete i daleko da stignete”, poručila je profesorica, koja je istakla da je raduje što je interesovanje mladih veliko i što na njihovom univerzitetu imaju studente i iz inostranstva, Italije, Njemačke, Grčke…
Ona je pojasnila kako se od klasičnog baleta, koji je njena prva ljubav, preorjentisala na savremeni ples.
„Klasičan balet poštujem i danas, ali ono što savremena koreografija, režija i vokabular savremene tehnike pružaju, jeste aktuelno u kontekstu savremenog življenja, a to mene posebno interesuje. Ruska škola ‘Vaganova’ i dalje ima primat u baletu, ali i druge velike kuće, kao Pariška opera ili Kraljevski balet u Londonu, Metropoliten opera ili San Francisko balet, takođe imaju zavidne predstave i produkciju. Ja predajem istoriju baleta i savremenog plesa, tako da mogu to reći, kao i iznijeti činjenicu da svaka od tih zemalja ima svoj profil i način na koji danas izvode klasičan balet. Sve je to vrhunsko, neko pridaje veću važnost klasici, neko modernom izrazu, ali važno je da je uočljiv visok kvalitet plesača, izvanredne tehničke mogućnosti, a i produkcije su na izvanrednom nivou. Savremeni ples u svemu tome ima svoje mjesto, i, takođe, vrhunske produkcije, a ono što je najvažnije jeste da velike baletske kuće rade sa savremenim koregrafima, koji krajem XX vijeka doživljavaju ekspanziju. To što je, recimo, Pariska opera otvorila vrata za ‘Carolyn Carlson’ 1972. godine i slične predstave, pokazuje da je savremena plesna umjetnost na istom takvom nivou i da je to nešto što je aktuelno i što otvara mogućnost da preko plesa obradimo nove, savremene teme koje su u fokusu društva i različite od onoga što je bilo prije stotinu i više godina kada se gradio klasičan balet”, zaključuje prof. dr Risima Risimkin, koja je o programu koji priprema povodom jubileja – 25 godina škole „Princeza Ksenija” kazala da se radi o dvije operske arije sa djecom najmlađeg uzrasta, što jeste poseban izazov, jer treba prilagoditi koreografiju kako bi njima bila interesantna, a koju će moći da savladaju, i pokažu ljepotu plesa u punom i pravom smislu. Svako dijete ima talenta za to, tvrdi čuvena profesorica i koreografkinja, i može, kako je navela, da izrazi ekspresiju, uz podršku profesora.
„Biće to magična večer na kojoj će „Princeza Ksenija” proslaviti jubilej”, obećala je profesorica Risimkin, a predstavu „Korsar”, podsjetimo, za program obilježavanja značajnog datuma priprema, takođe, čuveno ime, nekadašnji baletski igrač, pedagog i koreograf Konstantin Kostjukov.
