Gošća Radio Bara, povodom 13. novembra, državnog praznika – Njegoševog dana, bila je dr Sonja Tomović Šundić, redovna profesorica Fakulteta političkih nauka u Podgorici, čije je primarno naučno polje interesovanja filozofija i filozofske discipline – antropologija, etika i estetika. Objavila je niz stručnih knjiga, publikacija i tekstova, a nekoliko književnih i filozofskih studija, posvetila je velikanu poetske i filozofske misli, duhovnom i svjetovnom vladaru Crne Gore, Petru II Petroviću Njegošu.
Prof. dr Sonja Tomović Šundić piše i poeziju, a objavila je i 15 knjiga dramskih tekstova.
RB/BI: Iščitivanje i tumačenje Njegoša, genijalnog pjesnika, mislioca, duhovnog i svjetovnog vladara, i njegovog djela, je neiscrpan i slojevit proces. Pokušaćemo da rasvijetlimo dio njegove sjajne ličnosti, ingenioznog uma i stvaralaštva koje se može mjeriti sa najvećim djelima svjetske književnosti. Što Njegoš predstavlja za našu kulturu, istoriju, tradiciju, a gdje je njegovo mjesto u evropskim i svjetskim okvirima?
Šundić: Za našu kulturu, tradiciju i istoriju ideja, Njegoš je središnja ličnost, sinteza našeg cjelovitog duhovnog nasljeđa. To duhovno nasljeđe je progovorilo na poetski način u njegovim filozofskim refleksijama. On predstavlja najviši uzlet našeg duha, onu tačku od koje više nije moguće ići dalje, upravo isto onako kako je on tražio da bude sahranjen na Lovćenu, tom najvišem vidikovcu, gdje počiva njegov zemaljski prah, tako je njegovo djelo naš najviši duhovni vidikovac. Što se tiče evropske kulture, Njegoš pripada krugu autora kao što su klasični pjesnici, umjetnici – Gete, Milton, Hesiod u Staroj Grčkoj i drugi, koji su na poetski način izražavali svoju refleksivnu sliku svijeta. To nije poezija koja služi samo za uživanje, gdje se riječi ređaju po melodiji ili nekom drugom ritmu, unutrašnjem, jezičkom, već poezija koja ima najdublje slojeve – izražava duhovnost i spiritualnost. Njegoš pripada onom krugu evropskih pjesnika koji imaju teogonije i kosmogonije. Njegoševa “Luča mikrokozma” je upravo jedna vrsta teogonije i kosmogonije, u kojoj pokušava da odgonetne smisao stvaranja svijeta, vasione, početak početaka, uzrok uzroka, jedan ontološki pristup egzistenciji… To jeste njegova ambicija u Luči, da bi kasnije razvio ideju o čovjeku, ko je čovjek, kako je stvoren, kako se razvija, kakva je njegova zemaljska sudbina i kako ga možemo vezati za vječnost. To su njegove ključne ideje koje odgovaraju velikom pjesniku. Zato on u našoj kulturi ima mjesto koje, na primjer, pripada Miltonu u engleskoj civilizaciji.
RB/BI: Uprkos tome, trebalo nam je mnogo da ustanovimo njegov Dan i posvetimo se sjećanju na tako značajnu ličnost i djelo. Tek krajem 2021. godine, Skupština Crne Gore je 13. novembar, dan Njegoševog rođenja, proglasila je za državni praznik. Kako to komentarišete?
Šundić: Mislim da narod koji za državni praznik ima čovjeka takvog uma i obrazovanja, sa djelom – trilogijom (Gorski vijenac, Luča mikrokozma i Lažni car Šćepan Mali), ima veliki razlog za svoju identitetsku osnovu i za neku vrstu samoidentifikacije kroz svoj odnos prema velikanima. Vjerovatno to za naše ljudske pojmove izgleda kasno, ali sve što prođe sito vremena, tu probu vremena, kao što je izdržalo njegovo djelo, treba da ima dostojan odnos i prirodno je da takav dan treba da postoji. Mi se sada, u XXI vijeku ponovo vraćamo Njegošu, njegovim idejama, i mislim da je vrijeme da mu se posvetimo, da promišljamo, ne samo o Njegošu, već i o svim kulturnim vrijednostima koje su nastale na ovom prostoru. U tome je Njegoš stožerna tačka, koja nas okuplja i predstavlja kohezionu silu za različite kulture koje postoje u Crnoj Gori.
RB/BI: Proučavate Njegoša i njegovo djelo. Objavili ste više knjiga posvećenih njemu, između ostalog “Njegoševo poetsko bogoslovljenje” i “Njegoš – pjesnik i mislilac”. Od svih svih velikih uloga koje je imao i živio, Vi često naglašavate da je Njegoš prvenstveno pjesnik. Zbog čega?
Šundić: Njegoša uvijek tumačim u fenomenološkom smislu. Među tim prvim slojevima kao pjesnika – njegov poetski jezik, način kazivanja, leksiku, metaforiku, simbole, a na drugim nivoima analiziram ga misaono, odnosno njegove misaone ideje koje je iskazivao poezijom. U prvim knjigama bavila sam se poetskim i spiritualnim aspektima njegovog djela, a u knjizi “Njegoševa filozofija čovjeka” pokušala sam da definišem temeljne principe Njegoševe antropologije. To mi se činilo posebno važnim, jer korespondira sa njegovim pitanjem “Što je čovjek, a mora bit’ čovjek”. Pokušala sam da otkrijem kako on vidi čovjeka i našla sam nekoliko ključnih odgovora – da je čovjek tragično biće, političko, umno, religiozno, estetsko, etičko. Znači, nastojala sam da iz cjeline Njegoševog djela definišem Njegoševe odgovore na pitanja ko je čovjek, koja je uloga i smisao njegovog postojanja na ovoj planeti.
RB/BI: Knjigu “Njegoševa filozofija čovjeka”, kompleksnu studiju na 500 strana, posvetili ste svom ocu, najvećem njegošologu, prof. dr Slobodanu Tomoviću, koji Vas je, kako ste napisali u posveti, uveo u beskraj Njegoševih ideja. Kako Vam izgleda njegov obiman opus o Njegošu i na koji način je on pokušavao da prodre u smisao pjesnikovih velikih ideja?
Šundić: Imala sam sreću da rastem uz oca koji je doktorirao na Njegošu i napisao desetak knjiga o njemu. Istakla bih posebno “Enciklopediju Njegoš”, u kojoj je nastojao da svo svoje ogromno znanje o Njegošu sintetiše. Njegovo djelo je veoma razuđeno, složeno, predstavlja racionalan i naučni pristup tumačenju Njegoševog djela, koje izvire iz velikog znanja, filozofskog obrazovanja, poznavanja istorije i kulture. Kompletno njegovo djelo o Njegošu, uključujući i “Potonju uru Njegoševu”, je jedan svestrani i kompleksan pogled na Njegoša. Mislim da je rijetko ko dosegnuo taj način uvida u djelo najumnijeg izdanka naših prostora, od Njegoševe filozofije prirode, metafizike, ontologije, teorije saznanja, antropologije, do estetike i etike Njegoševe. Nema polja koje moj otac Slobodan Tomović nije obuhvatio u svojim opservacijama, pritom nikada nije ugrozio Njegoševu poetsku stranu. Njegoš je uspio da poveže različite sfere ljudske duhovnosti i da to sjedini na poetski način, koji je veoma blizak našem podneblju i jeziku, i pokazao nam na koji način i do koje visine možemo da mislimo. Moj otac je išao mnogo šire i dublje, pokazujući koje mjesto Njegoš ima u našoj kulturi, na koje mostove i stubove se ona oslanja, kako su Njegoševi pojmovi uklopljeni ili stvaraju našu tradiciju. Njegova objašnjenja i razumijevanja Njegoša su mnogo važna, ne samo za Njegoša, već i crnogorsku kulturu, Crnu Goru uopšte, i naš jezik. On je pokazao koliko je taj spoj, ta sinergija između Njegoševog djela i duhovnosti kojoj pripadamo bitna i gdje su tačke spajanja – od morala, pojma čojstvo, kategorije čojstva, do ontološki utemeljenog smisla pravde i dužnosti, svega onoga što čini ljudski život onim što jeste i što predstavlja pravednu i pravičnu zajednicu. Njegoševo djelo jeste veliki odgovor na velika pitanja pred smislom, čudom i tajnom egzistencije, koje on otvara u svojim knjigama. Njegoša ne možemo tumačiti bez ogromnog poznavanja evropske i svjetske kulture, a moj otac je u tom pristupu bio nenadmašan.
RB/BI: Putujući, upoznavajući druge kulture, Njegoš je razvijao dar i za estetsko prosuđivanje. Njegovom specifičnom odnosu prema ljepom, posvetili ste knjigu “Njegošev doživljaj ljepote”. Što je posebno uticalo na formiranje Njegoševih estetitičkih stanovišta, za koja smatrate da su neodvojiva od njegove filozofske i religiozne misli?
Šundić: Ta knjiga je pokušaj da rekonstruišem Njegoševu estetiku, od toga što znači “lijepo”, kako se stvara, gdje se nalazi… Njegoš ima odgovor da ljepota postoji u prirodi, umjetničkom djelu i ljudskom liku, figuri. Zatim sam pokušala da protumačim što je princip stvaranja, kroz estetsko, i princip doživljavanja ljepote, čemu Njegoš posvećuje veliku pažnju. On je posjedovao izuzetnu vizuelnu kulturu. Ako pogledamo njegova djela, saznajemo da je to čovjek koji ima izuzetno poštovanje prema ljepoti žene u pokretu – “Noć skuplja vijeka”, gdje govori o ženi kao “savršenstvu tvorenija” ili pjesma o balerini Flori, pa do snahe Milonjića Bana u Gorskom vijencu, gdje je opis dat po uzoru na “Pjesmu nad pjesmama” u Starom zavjetu. On je bio veliki poklonik ljepote, divio se italijanskoj kulturi i renesansi. Gotovo dvije godine je proveo u Italiji, obilazio muzeje, galerije, bio na pozorišnim predstavama. Ljuba Nenadović, koji ga je pratio na putovanjima, ostavio je o tome zapis u knjizi “Pisma iz Italije”, u kojoj navodi upravo to, da je Njegoš veoma volio da obilazi muzeje i galerije, da se divio Rafaelu i da je pokazivao visok stepen razumijevanja likovnih djela majstora renesanse, a uživao je i u muzici. Imao je razuđeni smisao shvatanja ljepote u ljudskom svijetu, da bi u “Luči” pokazao kako ljepota funkcioniše u metafizičkom smislu, i da je ona koja je vidljiva u ljudskom svijetu, zapravo samo odraz metafizičke ljepote, koja je savršena, sveta ljepota. Svesvjetlosna harmonija kojom pulsira Univerzum, zapravo je znak da je on uređen na estetskom nivou, jer je kreator vasione poput pjesnika, umjetnik, koji uređuje svijet kao što pjesnik stvara pjesničko djelo. Zato u “Luči” imamo izuzetno dobro skovanu estetsku tvorevinu kakva je za njega kosmos, gdje je sve uređeno, vrvi od ljepote, muzike, od horova nebeskih – “A, jezik se od čudestva mrzne, svjetlošću mi vid oči poražen, čujem glase besmrtne muzike i nebesku njenu armoniju”. Ovdje, dakle, slijedi Platona kod kojeg se ljepota, takođe, prepoznavala u tim metafizičkim regijama, odnosno antički koncept jedinstva lijepog i dobrog, a treća ideja koja se naslanja na ideju ljepote, jeste istina. Putovanja su Njegošu bila izuzetno važna, ne samo po Italiji, već i po Rusiji i Austriji, jer on nije imao sistematsko obrazovanje, ali je govorio više jezika, mnogo čitao velika djela, a putovanja u ove zemlje su ključno odredila njegove duhovne vidike.
Drugi dio intervjua sa prof. dr Sonjom Tomović Šundić biće objavljen sjutra.
