Početkom četvrte četvrtine prošlog vijeka zaposlio sam se u Barskoj gimnaziji. Predavao sam matematiku u kolektivu gdje su radili i moji gimnazijski profesori. Kolege su mi bili: Zagorka Vuković, Slobodan Topalović, Andrija Miranović i mnogi drugi, dragi mi profesori. Ova tri imena navodim kao meni najdraže u mom školovanju.
„Usmjerenjaci“ – ponos Bara
Sjećam se usmjerenog obrazovanja (1978 – 1988). Smjerovi: matematički, biološki i informativni su za deset godina postojanja dali najkvalitetnije đake u istoriji škole. Postojali su i drugi smjerovi: lučki tehničari, pedagoški, pravni, pomorski i razni zanati (na primjer, vozač motornih vozila u drumskom saobraćaju).
Ova reforma školstva je kritikovana kao nešto što će upropastiti obrazovanje, a ja tvrdim da su matematički, biološki i informativni smjer dali vrhunske stručnjake.
Iz naše škole su redovni profesori na univerzitetima širom svijeta. Saša Videnović radi kao profesor na Hrvardu, Ivo Maljević je profesor na univerzitetu u Torontu, Senada Bajmaković u Čikagu, Jasmina Bošković na univerzitetu u Madridu, Sandra Đurković u Kelnu, Tihomir Brajović na Filološkom fakultetu u Beogradu, Snežana Mašović na Tehnološkom fakultetu, Duška Savić na Molekularnoj biologiji, Katarina Popović na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Radmila Vojvodić na univerzitetu u Podgorici. Na mojoj top-listi su i Dragan Kovačević, Sandra Bošković, Deda Đelović, Luiza Zlatović, Dejan Bajić, Sanja Simonović… Iz ove „Šuvarove škole“ ima još velikih stručnjaka, ali njima nisam predavao.
Na matematičkom smjeru su radili svi profesori matematike: Slobodan Topalović, Radmila Suđić, Drago Mandalinić, Vojislav Novaković i ja. U trećem razredu je bilo 13, a u četvrtom 18 časova matematičke grupe predmeta.
Godine 1976. stigao je u Bar prvi voz iz Beograda; 1977. Bar je bio domaćin prvog od dva velika šahovskog turnira (na drugom, 1980. igrala su dva bivša svjetska prvaka Smislov i Petrosjan); 1979. zemljotres je razorio Bar, srušena je „Agava“, Željezničke zgrade, zgrada Suda i moja zgrada „Sedmica“; 1999. prva NATO bomba je, 24. marta, eksplodirala u Barskoj opštini.
I to je kraj četvrte četvrtine mojih sjećanja iz tog perioda.
3 x 2 + 1
Ispred zgrade Gimnazije napravljen je košarkaški teren. Taj teren je početkom 1975. bio laboratorija iz koje je izašao virus barske košarke.
Ja sam već bio zaražen košarkom dolaskom sa studija iz Beograda, sa Kićom i Prajom, a u Baru sa Duškom i Pajom.
Formiran je KK Gimnazijalac, koji mijenja ime u Mladost i, konačno, u Mornar. Položio sam za košarkaškog sudiju da bih mogao da vodim zapisnički sto, i da bih sudio na treninzima barskih košarkaša, i tako upoznao izvanredne mlade sportiste Bara. Postojala su još dva košarkaška kluba: Primorka i ženski KK Mornar, kao i Ženski odbojkaški klub Luka Bar. Svi ti klubovi okupljali su veliki broj navijača iz našeg grada. Ja pišem samo o košarkašima Mornara.
Zahvaljujući Mornaru, putujući sa košarkašima, obišao sam sve košarkaške centre Jugoslavije.
U Crnogorskoj ligi Mornar je bio najkvalitetniji klub. Sa otvorenog terena se prešlo u fiskulturnu salu Osnovne škole „Jugoslavija“. Ona je postala hram barskog sporta i najžešćeg navijanja. Bleh muzika i vatrogasne sirene, u dupke punoj sali, stvarali su nezapamćenu navijačku atmosferu. Zbog takvog “malo žešćšeg” navijanja Mornar je morao, po kazni, da igra u Podgorici. Vodio sam zapisnik na tim utakmicama za pamćenje. Barani su vanrednim vozom napunili halu „Morača“. Mornar je razbio Slogu iz Kraljeva i MZT iz Skoplja.
Ovdje bih istakao jednu nevjerovatnu činjenicu. Dres Mornara su vrlo uspješno, potpuno predano i ponosno, nosili braća Pavićević (Pajo i Đoko), braća Vučević (Savo i Boro), braća Čarapić (Rajko i Ranko) i Duško Pavlović (3 x 2 + 1!). Svi oni su napravili velike košarkaške karijere. Oni su, za mene, so soli barske košarke. Ubacio bih u moj „drim tim“ i Đura Ostojića, Slavka Lekića, Boža Vukazića i dva „stranca“ Nebojšu Miloševića i Dušana Sučevića, koji nisu rođeni u Baru. Oni su dali sve košarci i košarka im je sve vratila. Da li im je Bar uzvratio? Ne znam.
Iz brojnog izraza 3 x 2 + 1 su sve sportisti kojima poznajem porodice. Svi imaju najmanje po dvoje djece. Đoko, Boro i Duško imaju unučad. Svi njihovi muški nasljednici su u košarci. Duškov sin, Saša, igrao je u NBA sa Lebronom Džejmsom i tamo napravio karijeru. Borov sin, Nikola, igra u Čikago Bulsima, gdje je igrao i Džordan, košarkaška ikona. Saša i Nikola, zajedno, imaju preko dvadeset NBA sezona.
Iz brojnog izraza 3 x 2 + 1 su primjeri uzajamnog i trajnog prijateljstva. Moje je zadovoljstvo kad nekog od njih vidim u kafiću „Tajm aut“ ili sretnem na ulici. A sretnem ih relativno često jer svi žive u Baru. Za razliku od nabrojanih „usmjerenjaka“ koji su daleko i od Bara i od Crne Gore. Izuzev Dede Đelovića, stacioniranog u Luci Bar već četvrt vijeka.
Braća iz izraza 3 x 2 + 1 žive u kućama na svojoj očevini.
Kada bih htio da navedem sve njihove košarkaške uspjehe (igrač, trener, sudija) bilo bi mi potrebno još dva puta više prostora od ovog koje sam iskoristio u pisanju. Ali, dozvolite mi da Mihaila Pavićevića proglasim za najboljeg sportistu grada Bara iz četvrte četvrtine prošlog vijeka!
A 25 godina je 9.131 dan ili 219.144 časa…
