(Ja uvijek pišem u noći vozova,
u ovom gradu gdje se beton ženi
skeletima snova)
Kad si dijete, pa si mali, svijet ti je veliki, preveliki. Dopire do prozora, do ograde, pa do brda, mora, vidika, iza njega… Kako je neobuhvatan i nedogledan, ne znaš šta je tamo, iza… Jeste, mogu da te vode i nose veliki, ali to ih umori, pa se unervoze ti veliki i jaki; možeš da hodaš, ali to umori tebe, pa se i sam unervoziš, ti, mali i nejak…
Srećom, možeš i da se voziš, biciklom, automobilom, vozom…
Voz! Samo ime mu veli što je i čemu služi, čudesna mašinerija naših djetinjstava što klopara i brekće, kao nekad čuveni „ćiro” preko Sutormana, ili pišti i zvoni nadaleko, katkad se oglašavajući moćnom, prodornom sirenom, kao kakav putujući cirkus koji stiže s ko-zna-koje-strane… Baš onako kako i valja kad je riječ o velikoj kompoziciji, s lokomotivom na čelu, koja nezaustavljivo juri beskrajno dugačkim gvozdenim šinama… pravo u veliki, nepregledni svijet…
Kad si mali, a živiš u gradu koji ima željezničku stanicu, i to polaznu, onu s koje kreću svi vozovi, i u koju – gle čuda! – svi vozovi i dolaze, pa mu se i jedna rječica zove, kako drugo nego Željeznica, onda se osjećaš nekako važno, nekako si veći, jer si baš u središtu tog svakodnevnog polaženja – dolaženja.
I kad s te polazne-dolazne stanice, na čijoj zgradi iznad donjeg, krupnim fasadnim kamenom obloženog dijela piše kratko i jasno „БАР – BAR”, onda kad dâ znak čiko-Crvenkapić, kojega još zovu i „otpravnik”, ti mali, uz pratnju mame, tate, seke, kreneš u svijet šinobusom – a to je jedan sasvim poseban voz, napravljen da vozi brzo i lako, kao autobus na šinama, ali i dalje dugačak kao pravi voz, nego šta – skoro da nije važno gdje putuješ (do Golubovaca, na primjer), jer svako putovanje šinobusom je pustolovina… Da, proći ćeš brda i doline, i veliko jezero, Skadarsko, koje nije more a kao da je more, i vidjeti biljke i ptice, možda i koju jezersku ribu, i čunove, i lađare… pa Moraču, rijeku ’ladnu, koju su gazili junaci s brcima i kuburama, ’ej… i stići pravo kod babe svoje najdraže na svijetu, kao iz bajke, ali bez straha, zato što šinobusi jure brže od vukova i ostalih zlih junaka…
Samo par godina kasnije, bićeš već, bratac, vikendom unaprijeđen u majčinog viteza-pratioca ranim jutarnjim vozom za Nikšić, u sam cik zore, na Višu ekonomsku školu, da joj „držiš strah” na ispitima, i ujedno je, dok se vagon drmusa i tresucka, propituješ Ekonomiku preduzeća, ruski i slične nauke za napredovanje u službi…
Kad budeš još malo veći stvari, dakako, postaju sve ozbiljnije. Bar se u međuvremenu nezaustavljivo širio svojim betonskim pršljenovima, prerastajući nekadašnje okvire i postajući moderan lučki grad na južnom Jadranu. Isto tako i željeznica više nije bila samo putovanje šinobusom – dok ste rasli grad i ti, rasla je i ona, nego što, skoro neosjetno, i narasla, bogami, stotine kilometara, sve do glavnog grada Jugoslavije, socijalističke države od ugleda i u socijalističkom i u kapitalističkom svijetu, a posebno u onom „trećem”, nesvrstanom, do kojeg, istina, ne vodi željeznica, ali zato vode mnogi „putevi najvećeg sina naših naroda i narodnosti”, a zna se ko je to. I tako, jednog lijepog majskog dana ti se – zajednički „spontano”, dakako – s društvom iz škole „nacrtaš” kraj puta, sa državnom zastavicom u rukama, da žustro mašeš kad prođe drug Tito, u pratnji slavne supruge Jovanke i njene još slavnije punđe, što su u pauzi velelepnih krstarenja „Galebom” doputovali čuvenim Plavim vozom kao prvi i najdraži putnici, da tako otvore za saobraćaj prugu Beograd – Bar. Svi ste okićeni, grad je okićen, sve je svečano i kićeno, k’o u svatovima, na sve strane izvještava se i piše o vama, ’ej!
Eto, odsad si stanovnik poznatog grada pod Rumijom, tu, nedaleko Beograda, do kojeg se stiže takoreći začas, dok čalabrcneš, dremneš i otac pročita novine, vozom ka sjeveru, kojim kreću naši snovi prema svijetu, s Žukotrlice i Topolice, preko Podgorice i Kolašina, putem šina, a sve uz pomoć željezničkih mašina!
U godinama koje dolaze pruga će postati tvoja sve bolja drúga, kojom će se odlaziti i dolaziti, odvoziti i dovoziti u ritmu zahuktalih životnih promjena…
Tako će, primjerice, jednog zlatnog oktobra druge polovine sedamdesetih otac, baš iz Beograda u Bar, ni manje ni više no poslovnim vozom, da dopremi prvi porodični televizor u boji, čudo moderne tehnike njemačke marke „Grundig”… Da stvar bude veselija, stari je – da ne bi rizikovao pad s prtljažnika – za budućeg naturalizovanog člana porodice rezervisao posebno, srednje sjedište! I tako se, na začuđene poglede (ispod oka, razumije se) konduktera i saputnika, glanc novi „Grundi” skoro petsto kilometara baškario na mekom, osiguran kvalitetnom kutijom, pažljivo zategnut kanapom i praćen očevim budnim pogledom, a katkad, u oštrim krivinama, i diskretno pridržavan rukom…
A na željezničkoj stanici u Baru čekala je, naravno, porodična delegacija u punom sastavu, bez zastavica, ali s osmijesima bar ravnim onima koji su pratili Maršalov nedavni dolazak, da kroz prozor primi svoga Njemca, najdražeg okupatora, i pokori mu se bez otpora („Vielen dank, Deutschland”), jer on sa sobom donosi čudesa i slike savremenog življenja, od kojih neprekidno blješte oči i zuje uši, onako kako i priliči pravim poklonicima novotarija i progresa…
Različita lica imao je taj famozni napredak, a ona su se ponekad preklapala, bar nakratko!
Tako je miljenik „Grundi” iz daleke, kapitalističke Njemačke uskoro imao priliku da ocu, majci i sestri čak iz Beograda prenese slike s velikog majskog sleta za predsjednikov rođendan u Beogradu, na kojem su, među omladincima iz cijele socijalističke Jugoslavije, a poslije proljećnih priprema u gimnazijskoj fiskulturnoj sali i na velikoj livadi pored škole, na mjestu današnjeg parkinga i robne kuće, nastupali i učenici iz Bara, a među njima – mein Gott! – i negdašnji „Mali”, sad već ižđikljao i s garavom nausnicom. Krivili su se, dakako, vratovi i rogačile oči da se on spazi na kolor-ekranu, i vladalo je uvjerenje da se u tome i uspjelo…
A tebi, bratac, tada to i nije bilo toliko važno. Još si bio pod utiskom noćnog putovanja vozom za Beograd, a onda i urnebesnog boravka u kasarni na Voždovcu, u kojoj opet ne bješe spavanja, što od frenetičnih dosjetki, što iz straha od mangupskog paljenja „bicikala” na nožnim prstima (koje zbog masovnosti u jednom momentu bješe dovelo u pitanje čak i nastup barske „delegacije”), preko svakodnevnih „trening” proba na Stadionu JNA i posebne pažnje, dakako, poklonjene djevojkama iz Mostara, Kragujevca i Splita, pa sve do završne priredbe, na koju Maršal zbog bolesti nije ni došao (vijest je šapatom prostrujala prethodnog dana, izazvavši mjestimično ženske suze i grcaje)…
Istog ljeta jezdio si, opet vozom, a kako drukčije, usred žarkog jula s mora – na koje su drugi istovremeno hitali – od Bara, preko Sarajeva, do Doboja, da kao mlađani pripadnik brigade „Vladimir Popović Španac” učestvuješ u izgradnji drugog kolosjeka slavne pruge Šamac – Sarajevo… („Mi gradimo prugu – pruga gradi nas!”) I vratio se, poslije skoro mjesec dana, preplanuo i umoran, pun novih iskustava i nekako odrasliji, sada prespavavši put tamo gdje si jedino i mogao naći mjesta da se prućiš – na prtljažnom prostoru iznad sjedišta, tamo gdje bolji njemački televizori ne odsijedaju, ali može umorna živa pošiljka što željno putuje u zavičaj…
Tada su, potkraj sedamdesetih i tokom osamdesetih, bezmalo svi putevi prema bližem i daljem okruženju, i natrag, vodili zapravo prugom, uz pisak voza i klopot željezničkih točkova.
Tako smo se kasnog proljeća 1980, ni mjesec dana od Titove smrti, mi, đaci IV1, „inokorespondetskog” odjeljenja tadašnjeg barskog Srednjoškolskog centra (zapravo bivše i buduće gimnazije) „Niko Rolović”, brzim noćnim vozom zaputili u Beograd, u Kuću cveća, na poklonjenje predsjednikovim sjenima…
Istina, ta noć ne bijaše baš za karmine, više za poklade, kako i priliči jeku i zveku mladosti, uz pivo, kolu, pjesmu i smijeh… I onda, posle čekanja u kilometarskom redu pred Titovim mauzolejem, bazanje glavnim gradom, kupovina ploča u PGP-u i Jugotonu, pa gledanje tada friške Formanove Kose u „Kozari” (dok očni kapci padaju od nespavanja), pa opet cunjanje Terazijama i Knez Mihailovom do večeri i odlaska u rok-diskoteku na Filozofskom, tek malo prije spuštanja do željezničke i povratka u naše malo mjesto…
A već sljedeće jeseni opet smo na željeznom „konju” jezdili prema prijestonici, nas nekolicina barskih maturanata, sad već upućeni na odsluženje vojnog roka u Beograd i obližnje gradove, provevši pijanu noć u vagon-restoranu, veseli i malčice sjetni u isti mah zbog dugog odvajanja od kuće i odlaska u nepoznato, uz tada neizbježan, promukli refren „Neke su žene pratile vojnike…” Bijaše to prvi veliki odlazak, za kojim će potom doći i drugi, duži i trajniji, na studije, u potrazi za znanjema a potom i profesionalnim uspjehom…
Kad je posljednjih decenija prošlog vijeka barski student polazio na studije u Beograd, to nije bilo tek obično putovanje. Bila je to velika obrazovna „ofanziva” i kulturna migracija, traganje za znanjem i srećom što se skoro neizbježno odvijalo utvrđenim željeznim „koridorom”, kojim je budući akademski građanin u koferu i pokojoj kartonskoj kutiji nosio svoju generacijsku prćiju, već poslovično sanjajući o velikim životnim poduhvatima i doživljajima. Najčešće i ne sluteći da će ga, godinama, ponekad i desetljećima, zavičaj pratiti i sustizati, katkad brže nego što i stigne na odredište, e da bi ga podsjetio ko je i odakle je došao, da se ne pogordi i završi u taštini razmetnog sina svoga dragog zavičaja.
Jer kad bi taj isti student sišao na peron beogradske željezničke stanice, odmah bi doživio „sačekušu” u vidu živopisnog špalira onih koji se čekajući podižu na prste i krive vratove u želji da prepoznaju rodbinu i prijatelje iz rodnog kraja, i povedu ih meandrima glavnog grada, ili od znanih „poštonoša” prihvate najrazličitije pošiljke od kuće u ovim civilizacijskim susretima naročite vrste. U njima one koji stižu s torbama i cegerima punim sira u rasolu, domaćih jaja u limenim kutijama za kafu, njeguške pršute, mandarina, šipkova, maslina, a bogme i pletenih džempera, vunenih čarapa i koječega još, dočekuju oni koji su ko zna kad i sami „pali” ovdje gdje sad jesu, bivajući sezonski ophrvani žudnjom za plodovima juga i rodnog kraja.
Neće proći dugo a taj isti student-brucoš i sam će postati periodični učesnik željezničke „sačekuše”, kriveći vrat na raspoznatljiv način u želji da brzo spazi nekog poznatog sred mase onih koji kuljaju iz vagona, kao zavičajna izvidnička patrola u posjeti „našima”, tu, nedaleko Bara, gdje se stiže takoreći začas, dok čalabrcneš neki batačić, kuvano jaje i kiseli krastavčić, pročitaš „Pobjedu” ili progovoriš koju sa saputnicima, putujući od jedine i glavne, polazne stanice, sa same osunčane obale Jadranskog mora, tog bistrog plavog oka bez premca u Sredozemlju, a i šire, bogami.
Kako samo huje godine oko nas i u nama, katkad brže, čini se, i od žel(j)ezničke kompozicije u najvećoj brzini, donoseći (ne)znatne prom(j)ene u navikama, statusima, ponašanjima, načinima mišljenja, govora i pisanja!
Rasli smo, napredovali i grabili od života, gladni njegovih mogućnosti, ali skupa s nama m(ij)enjale su se, mimo nas i naše volje, ne uv(ij)ek nabolje, geografske i političke koordinate, granične, registarske i stanične oznake, omrkneš u jednoj a osvaneš u drugoj državi, SFRJ, SRJ, SRiCG, SR – CG… Tutnjale su hiperinflacije i ratovi, padale su iluzije, ideali, vlade, kuće, zgrade i bombe, šverceri svih boja ujedinjavali su se u v(j)eštinama skrivanja „baksi” u zidovima kupea i toaleta, putnici „drukčijih” (prez)imena skidani su s vozova i netragom nestajali u noći, uvođene su granične kontrole za putničku muku i nesanicu s „ove” i „one” strane – taman zaspiš a budi te „njihov”/„naš” namrgođeni, brkati carinik s jednim slogom manje ili više na usnama, s novim/starim pasošima jezdili smo nekad jedinstvenim prostorima, zazirući od momenta kad to možda više i neće biti moguće, privremeno ili trajno, kao u nekom prašnjavom distopijskom romanu iz hladnoratovskih vremena…
Ali dok su događaji i promene ubrzavali, vozovi su, avaj, usporavali. Pametni ljudi vele da se po železnici poznaje kakva je država kojoj ona pripada. Tako su nekadašnji „brzi”, „poslovni”, „ekspresi” na relaciji BR – BG putovali sve duže i duže, postajući sve sporiji i neredovniji, satima zaglavljeni zbog nestanka struje, pada napona, kvara lokomotive, birokratskih zađevica „ovih” i „onih”…
Ružnih i tužnih devedesetih, i posle, tranzicionih dvehiljaditih, na vožnju prema kontinentu, ili pak moru, kretalo se takoreći kao na transsibirsko putovanje, s provijantom za bar dva dana, s termosima, zimi i termoforima, odnosno s manjim priručnim bibliotekama za „prvu pomoć”, uz pozdrav domaćima „Čujemo se… narednih dana, kad stignem!” Stare parole smenjivale su nove, prigodne i palijativne („Mi grdimo prugu – pruga nagrdi nas!”).
Posle bombardovanja 1999. godine desilo se još od zemljotresa nezamislivo – pruga mesecima nije bila prohodna celom svojom dužinom, pa se na pola puta moralo presedati u autobuse, da bi se onda vratilo u voz na drugoj strani, i tako u nesvakidašnjem saobraćajnom „troskoku” stiglo na krajnje odredište…
Januara 2006, u vreme katastrofe kod Bioča, zadesio sam se u Baru, i budući da je železnički saobraćaj sedmicama bio u prekidu, u Beograd sam morao da se vratim avionom, što ću potom sticajem različitih okolnosti činiti sve češće, na manjim i većim putovanjima do različitih destinacija. Tako sam pomalo i polako, takoreći neprimetno – ja, koji sam u svoje pero „uvijek pisao u noći vozova” – počeo da napuštam detinju i mladalačku vezanost za vozove i njihov nezamenljiv komfor širokog, često vijaduktski visinskog posmatranja prostora i pejzaža, onako kako se oni otvaraju pred okom putnika, udobno zavaljenog u naslonjač kupea ili vagon restorana, kao u nekom vijugavom višesatnom filmu, s toliko uverljivim 3D efektima da se naposletku i zaboravi da postoji druga mogućnost osim te, jedinstvene u svojoj panoramski protežnoj lepoti.
Kad se jednom desi ono o čemu si sanjao kao dečarac i kad napokon postaneš veliki, svet ti se ponekad čini stvarno mali, jer tehničke i saobraćajne mogućnosti munjevito napreduju do neslućenih mogućnosti, pa najednom možeš svuda i na sve strane, svim prevoznim sredstvima i u skoro svakom trenutku…
Kao mnogi pre mene, i ja sam stigao u neopisivo velike gradove i na daleke kontinente, posetio prirodna i ljudskom rukom stvorena čudesa, iskusio ono što ponekad nisam ni pretpostavljao da hoću, putovao rutama i brzinama koje su nekada bile nezamislive. Uprkos nevoljama i turbulencijama ovog doba, ne mogu, zaista, kazati da nisam imao priliku da vidim ponešto od onoga ono što ovaj zemaljski šar čini tako bogatim i zanimljivim.
Pa ipak…
Bilo da sam u nordijskim visinama, ponad strahobnog Atlantika, divljih gudura Avganistana ili negovanih korejskih predela, onda kad mi umor ili nostalgije sklope oči ja se nađem na jednom te istom mestu: u kupeu tamnoplavog vagona sa smeđim sedištima, nadnesen kroz poluotvoren prozor, u snivanom momentu kad se, nakon izlaska iz tunela kod Inexa, radosno oglasi sirena voza, maestral zapljusne lice, slani morski vazduh prožet mirisom četinarske smole neodoljivo zagolica nozdrve, a željni pogled najzad dotakne suncem okupanu pučinu i poznati grad koji se prostire od obale prema planinama u zaleđu…
Slika je to trajno upisana u pamćenju. Prva i poslednja stanica svih putovanja. Vazdašnje odredište svakog voznog reda.
