A kako da izblijede sjećanja na najbezbrižniji dio života?
Još su snažno urezana u mom pamćenju. Te davne 1958. godine moja porodica se seli iz naselja Burtaiši, iz vremešne prizemne kuće i naseljava kod „Stare ambulante“. Dva reda kuća, svaki sa svojom ulicom, a svaka kuća sa svojim dvorištem. Sve vrvi od mladosti. Novo društvo, velika livada za igru i bezbrižno djetinjstvo. Tu, blizu, prema Pristanu, dječje zabavište (vrtić), montažni objekat i moji prvi koraci u njemu. A sa djecom dvije mlade vaspitačice, pune nježnosti i topline: Milojka Vukmanović i Anđela Leković.
Prolaze godine i dolazi dan rastanka sa vrtićem i početak mog obrazovanja. Godina 1960, septembar i mojih šest i po godina. A zakon zahtijeva sedam, i meni ne dozvoljavaju upis u prvi razred. Ali uvijek postoji neki izlaz. U Dobroj Vodi žive moj teča i moja tetka. Veliša, jedna neviđena ljudska dobrota. Miran, staložen, gotovo nečujan. A Senka (obožavao sam tetku), po svom temperamentu, sušta suprotnost teči. A u tom živopisnom selu postoji četvororazredna škola i učitelj, jedna plemenita duša, Dušan Marković. On koristi svoje diskreciono pravo i upisuje me u prvi razred. Tako počinje moje osnovno obrazovanje. Međutim, tih dana u mom fokusu i nije baš škola i nova saznanja. Moj brat od tetke, koji još uvijek tada ne pohađa školu, na čemu sam mu zavidio, svakog dana nestrpljivo čeka moj povratak iz škole. A u jednom udubljenju, dobro skrivenom u jednoj od mnogobrojnih suvomeđa, čekaju dvije praćke. I lov u jednoj prekrasnoj šumi koju su zvali „Zabio Đurovića“.
Kada je poslije nekoliko dana došao moj otac, tetka mu je rekla: „Od ovog malog neće biti ništa. On je opsjednut praćkom i knjigu ne otvara.“ Toliko su snažni bili i ostali utisci iz tog perioda, da sam do prije dvadesetak godina bio ubijeđen da sam tamo proveo cijelo polugodište, da bi mi otac rekao da je sve trajalo samo petnaest dana. Kako je u tom životnom dobu vrijeme usporeno…
Nakon toga vraćam se svom domu i prepisujem u drugu školu. A škola u kući učiteljice Jozefine Jovović, koju su Jozefina i njen suprug nesebično ustupali školi na korišćenje. Ipak je to period siromaštva, početak razvoja Bara, ali period koji je u sebi nosio neki poseban sentiment i kao takav ostao zarobljenik mojih lijepih sjećanja.
Završavam prvi razred odličnim uspjehom i očekujem knjigu kao nagradu. A onda dječji šok. Svi odlični učenici iz mog odjeljenja dobijaju knjigu, osim mene. Valjda su postojale kvote, ali i djeca „podobnih“ i komunizmu odanih ljudi. A moj otac nije bio iz tog miljea. Vraćam se kući, u ruci svjedočanstvo, odličan uspjeh i primjerno vladanje, a u očima suze. Otac istog trenutka odlazi na Pristan i u knjižari kupuje knjigu Branka Ćopića „Orlovi rano lete“. Zahvaljujući ocu, ipak nisam ostao bez nagrade. A učiteljica mi nije baš ostala u lijepom sjećanju.
A Pristan – mjesto svih važnih zbivanja. Imao je dušu i neku neobjašnjivu toplinu. Sve je bilo smješteno na relativno malom prostoru. Čuvena brijačnica braće Krajina, u kojoj ste mogli saznati sve novosti o krađama, razvodima, tučama, prevarama i još mnogo toga. Zatim poslastičarnica na obali mora gdje sam uživao ližući sladoled i ispijajući čuvenu bozu. Bile su tu i razne prodavnice, zelena pijaca, kafana kod Mašanovića, hotel „Obala“ i stari, za nas djecu opijajući bioskop.
U drugom razredu drugi učitelj, u trećem treći učitelj i na kraju rastanak sa Jozefininom kućom i prelazak u novi montažni objekat na „Staroj raskrsnici“ (na Krstiputeva, kako su je tada zvali). Tu započinjem četvrti razred, kod nove učiteljice. Mlada, veoma stroga, pravična i puna neke neviđene energije. Na njenim časovima nije bilo predaha. Obožavao sam je. Ostala je Stojanka Mažić trajno u mom sjećanju i u mom srcu. Kad god je sretnem, mada je to rijetko, uvijek me obavije neka radost.
Stara ambulanta je imala i jednu rijetku privilegiju. Baš tu je bila polazna i posljednja stanica čuvenog „Ćira“. Čim bi čuli njegovo promuklo pištanje, ostavljali bi igru i trčali da vidimo to parno čudo, i umorne putnike koji izlaze iz njega. Tada se od Titograda do Bara, i obrnuto, putovalo cijeli dan. Malo dalje od te stanice, prema Pristanu, nalazila se „ložionica“, počivalište namučenog „Ćira“.
Sredinom šezdesetih godina, grad se seli. Počinje urbanizacija Topolice, porodično preseljenje u zgradu koju i danas zovu „Šestica“. Dolazi novo vrijeme, a zauvijek nestaje duh onog prethodnog koji, a valjda je to u prirodi mnogih ljhudi, nekako ostavlja najjače impresije. Ostaju samo sjećanja i nostalgija za nečim što je nepovratno i, ponekad, pritajena tuga.
