Gost “Otvorenog studija” Radio Bara bio je naš uvaženi sugrađanin, akademik, prof dr Šerbo Rastoder. Povod za razgovor je nedavno objavljeno kapitalno istoriografsko djelo, koje je napisao u koautorstvu sa istoričarem i publicistom, mr Novakom Adžićem, “Moderna istorija Crne Gore-1988.-2017.- Od prevrata do NATO pakta”. Trotomna edicija, na više od 1.700 strana, obuhvata period tranzicionog redefinisanja Crne Gore, koji predstavlja jednu od najznačajnijih mini epoha u golemoj crnogorskoj istoriji.
Prof dr Šerbo Rastoder autor je preko tridest istoriografskih knjiga, nekoliko užbenika, više stotina naučnih priloga, eseja, 150 enciklopedijskih jedinica, urednik je i koautor “Istorijskog leksikona Crne Gore”, učesnik i inicijator više međunarodnih projekata, okruglih stolova i tribina iz oblasti istorije, ljudskih prava, medija, kulture… Držao je predavanja o istoriji i multikulturi Crne Gore u više zemalja Zapadne Evrope, SAD i Turske. Dobitnik je najviših opštinskih i državnih priznanja za naučni rad. Za redovnog člana CANU izabran je 2018. godine. Profesor je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i Fakultetu političkih nauka u Podgorici.
“Veoma sam radostan i ponosan što sam gost Radio Bara, ovdje se osjećam kao u svojoj kući. Mislim da ste odabrali dobar povod da me pozovete-izlazak trotomne studije u koautorstvu sa kolegom, mr Novakom Adžićem, nešto što je bitna i važna intelektualna činjenica u Crnoj Gori, koja je izazvala ogromnu pozornost i mogu reći, ako nije neskromno, da sam ovaj poziv očekivao. Prije svega, kako bih mogao da svojim sugrađanima u Baru, gradu u kojem sam proveo najveći dio života, kažem nešto o jednoj intelektualnoj dilemi koja nas danas mnogo opterećuje“, kazao je na početku emisije prof dr Šerbo Rastoder, koji ovo kapitalno djelo, u odnosu na, takođe, veoma važne , istoriografske knjige koje je objavio, ocjenjuje kao još jedno na temu o kojoj nije bilo jednostavno pisati, i za koju u naučnom krugu i ne postoji veliko interesovanje .
„Imao sam tu sreću da uvijek pišem o onome što drugi nisu htjeli ili nisu smjeli. Ne kažem da sam hrabriji od drugih, ali možda su zato moja djela izazivala određen interes. Ovo je jedno od trideset, i osjećam se kao da imam toliko djece, jer svaka knjiga je posebna priča i posebna emocija, s tim što je prva najdraža. To je knjiga o biskupu Dobrečiću, koju sam objavio 1991. godine, takođe knjiga veoma važna za Bar. Objavio sam i istoriju Crne Gore, u koautorstvu sa Baraninom , dr Živkom Andrijaševićem, od početaka do 2003. , koja je takođe, izazvala ogromno interesovanje, i kod nas i vani. Prevedena je na četiri jezika i koliko mi je poznato, danas nema nijednog njenog izdanja na tržištu. Ako bih to tako posmatrao, ova trotomna edicija je nastavak te priče. Što smo mi htjeli sa ovom ‘Modernom istorijom Crne Gore’? Prvenstveno, moram reći da nismo željeli da budemo moderni, iako knjiga nosi taj epitet u naslovu, ali smo htjeli da pokažemo dvije bitne stvari u nauci-prvo, da li se može pisati o vremenu čiji ste djelimično svjedok, sa stanovišta nauke kojom se mi bavimo. Analizirali smo kako je to u tradiciji nauke, a taj predmet i predajem na fakultetu. Prvi pisac savremene istorije je Tukidid, koji je živio prije 2.000 godina. To je čovjek koji je pisao o ratu koji je tada vodila Grčka kao visoki oficir njene vojske, slično je i sa Gaj Luj Cezarom i mnogim drugim… Suština nije u tome da li može, nego kako. Da bi se bavili naukom kojom se ja bavim, morate imati na raspolaganju istorijske izvore, a to što ste savremenik dešavanja o kojima pišete, dovodi vas u teži položaj, jer postoji naučni osjećaj-ne biti blizu vatre, jer što ste joj bliži veće su šanse da se opečete. Postoji opasnost emocije i naglašenog subjektivizma. To se može neutralisati ako ste toga svjesni . Ako smo svjesni da smo proizvod određene kulture, znanja, intelektualne nadgradnje, tradicije, mi ne možemo od toga pobjeći, bavili se modernom ili istorijom od prije petsto godina. Znači, imamo svoj vrijednosni sud koji nas definiše kao takvog. Suština je da budemo toga svjesni. Sa stanovišta heuristike, istorijskih izvora, ovo je najteži, rudarski posao, jer ovdje nije problem isti kao kada se bavimo srednjim vijekom, pa nađemo jedan dokument i analizirate jednu riječ tri mjeseca. Ovdje je problem što nas zatrpavaju hiljade i hiljade stranica, jer živimo u najdokumentovanijem vremenu istorije. Dokumentovan je svaki minut našeg življenja, a kamoli dan ili godina. Nemoguće je da nešto ostane sakriveno. Druga je stvar kako ćete to interpretirati. Mi smo se odlučili za tradicionalan istoijski pristup. Naslovili smo knjigu ‘Od prevrata do NATO pakta, 1988.-2017’. Kada bi to moj student uradio, ja bih mu prigovorio što je za prvu odrednicu uzeo događaj iz unutrašnje istorije, a druga je globalna. Međutim, mi smo zaključili da se radi o zaokruženom vremenu, o trideset godina crnogorske istorije unutar koje su se sakupili, kondenzovali svi milenijumi njenog trajanja, sva pitanja koja su bila aktuelna za Crnu Goru u poslednjih trista godina. Rezultat toga je ekspozicija koju smo namjerno dali na provjeru u regionu, pa su recenzenti bili jedan iz Crne Gore i dva iz regiona, kompetenti i referentni ljudi. Recenzenti prve knjige su prof dr Ilija Vujošević, on ne pripada našem esnafu, ali je intelektualna gromada Crne Gore, zatim prof. Husnija Kamberović , iz Sarajeva, i Sonja Biserko iz Beograda. Recenzent druge knjige je prof. Pravnog fakulteta i jedan od, možda, najznačajnijih intelektualaca u Crnoj Gori, Milan Popović, zato što je đak Imanuela Volestrina, a onaj koji zna što su u intelektualnom smislu Volestrin i Brodel, zna kakva je ta škola. Uz njega, recenzenti druge knjige su Hrvoje Klasić iz Zagreba, profesorica Latinka Perović iz Beograda i Nevenka Tromp, profesorica istorije na Univerzitetu u Amsterdamu, ali važnije od toga, ona je deset godina bila desna ruka Džefri Najs u Haškom tribunalu. To je osoba koja najbolje poznaje dokumenta ovog međunarodnog suda, a ta dokumenta su najveće stjecište balkanske istorije XX vijeka. Svu tu dokumentaciju smo koristili i da je ovdje moj dragi kolega Novak Adžić, on bi rekao: knjiga ima 1776 strana, 4539 fusnota, sijaset izvora itd. U tim dokumentima ima raznih stenograma sa zatvorenih sjednica, ekspertiza raznih dokumenata i ugovora, prisluškivanih telefonskih razgovora, brojnih ekskluzivnih dijaloga, toliko toga da mogu javno i odgovorno da tvrdim , da pet generacija poslije mene to neće moći da iscrpe“, kaže prof dr Rastoder, koji naglašava da su ovom trotomnom knjigom željeli da otvore dijalog, vrlo srećni i ponosni da se danas o ovim temama jedino u Crnoj Gori govori.
„Na zoom konferenciji, 21. maja, na kojoj su učestvovali Sonja Biserko i Latinka Perović, Husnija Kamberović, Hrvoje Klasić, Nevenka Tromp i druge kolege iz regiona, osnovna poruka je bila da kod njih, u njihovim državama, takva knjiga nije moguća, dakle ni u Srbiji, ni u Bosni, ni u Sloveniji. Oni su ocijenili da nam zavide zbog toga. Svaki dan nam se javljaju učesnici raznih događaja, a kako sam danas u Radio Baru, reći ću zašto Bar u knjizi nije zastupljen u mjeri u kojoj to zaslužuje. Tu prije svega mislim na vrijeme AB revolucije i neke ljude, poput Milenka Sjekloće i drugih, jer Bar je u to vrijeme jedina opština u kojoj su pobijedile reformske snage. Drugo, Bar je uz Plav, jedina opština koja se usprotivila ‘mladim, lijepim i pametnim’. O Plavu sam napisao mnogo, 15 strana, o Baru, takođe dosta, ali ne u onoj mjeri u kojoj bi trebalo da bude izdvojen, iz prostog razloga što je sva građa o Baru u vlasništvu jednog čovjeka koji je odnio kući, a ako nemate izvor, nemate istoriju. Bara ima u onom dijelu gdje se bavim medijima i gdje razmatramo fenomen lokalnog i saveznog medija. Tu mi je bilo zanimljivo da napravim komparaciju između JUTEL-a koji je imao izvanrednu ulogu u tom periodu, i Radio Bara. To je neuporedivo sa aspekta medijske slike-JUTEL je proizvod Savezne Vlade i projekat iluzije Ante Markovića da treba da ima medij ukoliko želi da se bori za državu koju želi da sačuva. Radio Bar je u knjizi zastupljen pod naslovom ‘Radio Bar-najjužnija srpska radio stanica’. Pokušali smo da analiziramo fenomen-kako jedan medij kojeg osniva SSRN može u tim dešavanjima da uskrati podršku osnivaču. Desio se paradoks da rukovodstvo opštine ne može da dođe u Radio Bar, već ide u Radio Titograd, do paradoksa da je jedan doajen novinarstva objavio ime muža vaše koleginice koji mu je prijetio zbog tadašnjih dešavanja. Služio sam se, kao izvorima, i vašom monografijom koju ste objavili povodom četiri decenije Radio Bara, jer su u njoj svoja sjećanja evocirali svi bivši urednici Radio Bara, koristio sam se i sjećanjima bivšeg direktora Đorđija Radulovića koji je imao nevjerovatnu ulogu u svemu tome, podsjetio sam se i divnog vašeg kolege, koji je kratko bio urednik, pokojnog Veska Tomovića… Pokušali smo da objasnimo kako je Radio Bar postao slavan medijski, a postao je na manipulativan način. Vaš kolega, koji je kasnije postao urednik, izvještavao je sa mitinga u Podgorici, ali nije bio među mitingašima, već je izvještavao iz zgrade sa čijeg se prozora vidjelo dešavanje. Kolega se javljao sa prozora i Radio Bar se proslavio kao jedini medij koji prenosi miting uživo, a to uopšte nije bio prenos. Dakle, Radio Bar je preko noći postao slavan, a ta slava ga je malo zanijela, te su ljudi u Radio Baru jedno vrijeme imali ambiciju da predvode sve procese u AB revoluciji. U knjizi je objavljen i spisak svih koji su pokušali da onemoguće vođu tadašnjih reformskih snaga, Anta Markovića da ruča u Virpazaru“, otkrio je profesor Rastoder, koji je istakao da je jedan od recenzenata treće knjige, Srđan Darmanović, takođe dao veoma pozitivne ocjene o ovoj ediciji.
„To nam ne daje za pravo da pomislimo da smo genijalci i da smo napisali savršenu knjigu. Ja, kao autor, najbolje znam što tim knjigama nedostaje, ali veoma godi informacija da će ova edicija biti hit na History festu, glavno djelo o kojem će se tamo raspravljati, krajem avgusta u Sarajevu. To je najznačajnija institucija koja okuplja istoričare iz Evrope. U tom smislu mogu da izdvojim ono što je rekla Latinka Perović, intelektualni doajen u svakom smislu, a u nauci kojoj ja pripadam posebno, parafraziram- ‘čitajući ovo djelo, mi shvatamo zašto se danas dešava sve ovo čega smo svjedoci, mi shvatamo izvore događaja, razumijemo proces emancipacije Crne Gore, njen otklon od velikosrpske ideologije’, prema kojoj je ona veoma kritična, a ‘u knjizi su obrađene i dvije veoma bitne pojave, koje često zanemarujemo, a to su dezertersvo-odbijanje ljudi da idu u rat i stepen mobilizacije’.
„To su dvije drame veoma velike-ljudi odbijaju da idu u rat, čak se pominje u knjizi i jedan vasojevićki odred koji kompletan baca oružje i odbija da ratuje van Crne Gore. Ono što zanemarujemo ili nam nije dovoljno poznato, jeste da su tada vojne strukture nametale formiranje paravojnih snaga, koje su tokom rata činile stravična zlodjela, a danas se pokušava naći opravdanje izgovorom da su to bile samoformirane grupacije, iako nema dileme da su one direktan proizvod vojno-političkog vrha. Prilikom procjenjivanja učešća Crne Gore u ratu moramo imati dva nivoa tog razmatranja-prvi je faktički, a to je abolicija režima, kojoj svjedoče Ričard Holburk, Cimerman, Medlin Olbrajt , Karla del Ponte, Stjepan Mesić, Milan Kučan, Kadijević, Kostić, Bulatović, zaista je puno svjedočanstava, koja potvrđuju da se ‘naši’ ništa nijesu pitali . To objašnjava i Karla del Ponte u svojim memoarima. Recenzentkinja Tromp navodi da najmanje dokumenata u Hagu ima o učešću Crne Gore u ratu, ne zato što to nije bilo vidljivo, već što su ti procesi vezani samo za dva ili tri čovjeka crnogorskog porijekla, a to su general Pavle Strugar, Jokić i možda još dvoje ili troje. Trebalo je da bude i Rambo Kovačević , ali on je oslobođen zbog mentalne i fizičke nesposobnosti. Ima mnogo toga o čemu bi trebalo pričati, a ono što ja koristim kao mogućnost, priliku i privilegiju, jeste da sve to provjerim. U toj provjeri, javlja se jedan poznati general iz tog vremena, koji mi je kazao da je pročitao prvu knjigu i pita me znam li gdje je on bio tada i kakva su njegova iskustva, ko ga je zvao i što mu je rekao. Odgovorio sam mu da ne znam , i da sve dok on to ne objavi, ne napiše, a taj koga navodi to ne potvrdi ili demantuje, džaba mu je priča. Dakle, privilegija je što ovdje možemo da provjeravamo sebe u mnogim segmentima, jer zvao me i uvaženi Vlado Keković, koji je objavio nekoliko knjiga na te teme i kao šef Državne bezbjednosti, u njima tvrdi da je crnogorsko rukovodstvo moralo znati za sva dešavanja, jer su se, po njegovom tvrđenju, sva povjerljiva dokumenta i izvještaji, svakog dana nalazili na stolu naših rukovodioca. Čak i onaj povjerljivi dokument koji je doturen Vidoju Žarkoviću, a jedan ga je Baranin dostavio uredniku Liberala, koji ga je objavio. Problem je, međutim, što smo svi skloni da mislimo da je naša istina jedna i neprikosnovena. Možemo da ne volimo Rada Brajovića, Orlandića ili nekog drugog , ali mi moramo uzeti u obzir činjenicu da su pokojni Blažo i Marko Orlandić napisali svjedočanstva, takođe Rade Brajović, i da u njima iznose mišljenja koja su, možda suprotna mišljenjima Kekovića. Ne smijemo, u naučnom smislu odbaciti ili zanemariti nijedno od tih stavova . Spočitavao mi je , na primjer, da sam peviše značaja dao Radu Brajoviću, ali Brajović je veoma značajan svjedok. Zamislite Vidoja Žarkovića koji je vozio spačeka, a radnici ga na onim protestima, i druge funkcionere onog vremena, proglašavaju bogatašima. To je danas smiješno. Imate stav pojedinih da je Marko Orlandić dugo bio uz Miloševića ,veoma dugo, pa je kasnije odstupio, i prema svemu tome ne možemo prilaziti sa emotivne strane. Blaža Orlandića svi znamo kao jednog časnog čovjeka, koji čini ugled i čast ovome gradu. To je ono što je lični osjećaj i doživljaj, ali stav istraživača jeste da zamislite jednog člana Predsjedništva koji sjeda u auto i obilazi podgoričke ulice da vidi što se dešava. To su detalji koje imamo i u njegovim knjigama. Dakle, privilegija je pozicija da možete da provjeravate činjenice. Još ću pomenuti da me zvala gospođa koja je primjetila da u knjizi nijesu zastupljeni Milenko Sjekloća i još neki ljudi iz Bara koji su ostavili pečat u tom vremenu, ali smo joj objasnili, kolega Adžić i ja, zašto je to tako, i shvatila je. Mene bi jedino pogodilo da me neko zove i kaže da nešto u knjizi nije tačno, ali na sreću, sve je provjerljivo“, istakao je prof dr Rastoder, koji se u emisiji osvrnuo konkretno na događaje i teme obrađene u ovom kapitalnom djelu, kao i činjenicu da se završava značajnim istorijski momementom- učlanjenjem Crne Gore u NATO.
Objasnio je da ova istoriografska studija počinje događajima koji su inicirali raspad bivše Jugoslovije, sa fokusom na Crnu Goru. To je period u kojem smo živjeli u četiri države i imali četiri pasoša. To je, sa stanovišta pojedinca, objašnjava Rastoder, drama.
„Sa aspekta drušva to je veoma velika drama. Crna Gora je u svemu tome imala veoma važnu ulogu. Jugoslovenska federacija je, po Ustavu iz 1974. godine, funkcionisala po sistemu 6 republika i 2 pokrajine. Pojavila su se kritička mišljenja Ustava, prema kojima je on bio kriv za nezavidan položaj Srbije, sa centralnim ‘kosovskim pitanjem’.
Nekome je palo na pamet da se 8 dijeli sa 4, odnosno 2. Imamo 4 republike, Srbiju, maknemo Kosovo i Vojvodinu, što znači , imamo tri glasa, fali nam četvrti. Taj glas pronađen je u Crnoj Gori. Međutim, dolazi do blokade, jer ne možemo da izaberemo predsjednika u uslovima 4:4, takođe, ne možemo da zavedemo vanredno stanje. Ta država, dakle, ne uspijeva da se demokratski transformiše. Uporedo sa tim, dešava se planetarna promjena-pada Berlinski zid i komunizam. Ovdje je malo ko bio svjestan da se dogodila ta globalna promjena, a krenulo se u promjene granica, što se moglo odraditi samo nasilnim putem. To je suština antibirokratske revolucije i prevrata koji se desio. Ja sam jedan od rijetkih koji sam veoma čest gost regiona i jugoslovenskih intelektualaca, sa kojima i danas sarađujem. Njihova predstava o Crnoj Gori je bila da je to zajednica polupijanih ratnika, koji su jedva čekali da idu u rat. Međutim, pokazalo se da je Crna Gora imala i drugo lice-građansko, demokratsko, procrnogorsko i da je ta ‘druga Crna Gora’, namjerno kažem druga, jer je to asocijacija na drugu Srbiju, koja predstavlja elitni intelektualni krug, nepobitna činjenica. U takvoj Crnoj Gori na početku imamo antiratni pokret, koji lansira parolu ‘junaštvo je ne ići u rat’. Zamislite Crnu Goru koja je zadojena ratničkom tradicijom, u kojoj se javlja grupa aktivista, entuzijasta i intelektualaca koji smatraju da to nije naš rat ,a oni su poraženi. Javlja se alternativna politička grupacija koja zastupa stav da Crna Gora ima pravo na samostalni državni hod, kao i sve druge bivše jugoslovenske republike, jer joj to pravo daje i Badinterova komisija. I oni su u manjini, ali se ta ideja 1992. godine intelektualno zaokružuje i čekamo sljedećih četrnaest godina do nezavisnosti. To je četrnaest godina drame. U toj drami, imamo promjenu strana, stavova, međunarodni kontekst koji nam je nekad naklonjen, nekad nije. U međuvremenu, dešavaju se ‘međupotezi’, kakav je, između ostalog, Beogradski dogovor, podsjetimo se i toga da su Havijer Solana i Karl Bilt bili tada protiv nezavisne Crne Gore. Stav međunarodne zajednice bio je da Crna Gora treba da demokratizuje Srbiju, do prijedloga da se Đukanović kandiduje kao protivkandidat Miloševiću na izborima 2000. godine. To je drugi segment priče, a treći je krucijalni-kako sazrijeva crnogorsko društvo, i da li sazrijeva ili cijelo vrijeme popravlja razvaljeno.Nešto napravi, pa razvali, pa poravlja, i to ide u nedogled. Sve to prate, u državno-pravnom smislu, dvije ideje, unionistička i suverenistička, koje počinju da se prepoznaju od devedestih godina i koje će se razvijati na različite načine. Kao član Izvršnog odbora, najvećeg tijela Pokreta za nezavisnost, mogu da tvrdim da su njegove ideje, to se i danas pokazalo, bile napredne i progresivne. U promociji te ideje, svi koji smo je zastupali, nijesmo ušli u fašističke i rigidne forme koje su propagirali neki drugi projekti, već smo jednostavno tražili pravdu i pravo. To pravo je ostvareno na referendumu, koji je bio takav kakav je bio, po diktatu Međunarodne zajednice, koja je podigla ljestvicu na 55 posto. Crna Gora je, ipak, pokazala da je u presudnim trenucima imala kapaciteta da pokaže svoju zrelost. To uvijek potenciram, i danas kada sretnem ljude na ulici koji mi kažu da je užasno teško i problematično vrijeme koje živimo, odgovorim im «da je ovo Eldorado», u odnosu na devedesete.
Nastavak sjutra…
