Gost Radio Bara bio je Milan Šćekić, profesor istorije, koji je nedavno doktorirao na temu “Albanci u Crnoj Gori 1945 – 1955. modernizacija i identitet”. Ovo pitanje do sada nije bilo obrađivano u našoj istoriografiji, dakle, radi se o pionirskom radu, a tretira problematiku albanske nacionalne zajednice u Crnoj Gori u deceniji nakon Drugog svjetskog rata, sa osvrtom na modernizaciju i identitet. Radi se o periodu krupnih društvenih promjena, koje su se odrazile, naglašava dr Šćekić, pozitivno i na ovu nacionalnu zajednicu, do tada potisnutu na margine društvenih procesa.

Sa dr Šćekićem razgovarali smo i o obilježavanju 80 godina od pobjede nad fašizmom, antifašističkom nasljeđu i nekim pokušajima njegove relativizacije, o tome da li je fašizam zaista u potpunosti poražen, pojavnim oblicima danas, uzrocima te pogubne ideologije, ali i o tzv. barskom masakru, pitanju koje se sve češće otvara i kome je ove godine posvećeno, takođe, sjećanje i obilježavanje.  

RB/BI: Zbog čega ste se baš posvetili ovoj temi – statusu i položaju Albanaca u deceniji nakon II Svjetskog rata? Da li je za Vas inicijalno, bilo važno to što se niko do sada nije bavio tom tematikom, ili Vam je i karakterističan razvojni put albanske zajednice u Crnoj Gori, kao manjinske, bio zanimljiv i svojevrstan pokretački motiv ?

Šćekić:  Meni je ta tema bila potpuno nova kada sam pristupio istraživačkom procesu. Bavio sam se do tada XIX vijekom, Prvim svjetskim ratom, Balkanskim ratovima i periodom sa početka XX vijeka. U magistarskom radu, takođe, sam se posvetio Albancima, ali sa fokusom na ustanke sjevernoalbanskih plemena početkom dvadesetog vijeka. Ustanak kao događajnost, ne govori nam ništa o jednoj nacionalnoj zajednici, odnosno, govori malo. Drugo, to su Albanci koji žive na sjeveru Albanije, a ne u Crnoj Gori. Interesantno mi je bilo to što se niko nije istraživački bavio tom problematikom, iako je o Albancima dosta pisano, ali iz drugog ugla. Ne postoji nijedan rad koji tretira period od 1878. do 1918. godine, dakle u periodu Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, takođe, nema radova o Albancima u Crnoj Gori, niti u međuratnom periodu. Što se tiče socijalizma, ova moja doktorska disertacija prvi put obrađuje tu temu, ali samo za prvih deset godina nakon rata. Dakle, otvoren je prostor da se neko drugi, ili ja, pozabave i periodom od 1955. do devedestih godina, iako se suštinski politika prema njima ne mijenja u tom vremenskom razdoblju. U prvoj poslijeratnoj deceniji, koju obrađujem, prisutna je afirmativna nacionalna politika koja ima za cilj da Albance učini ravnopravnim akterima društvenog života kod nas. Moram da naglasim, da moja doktorska disertacija nije istorija albanskog naroda, kako se to uobičajeno u javnosti percipira, već je tema odnos crnogorskih vlasti prema Albancima u predmetnom periodu.

RB/BI: Dakle, bavite se statusom, pravima i položajem Albanaca u Crnoj Gori?

Šćekić: Da, a to se ne može sagledati bez osvrta na raniji vremenski period, već pomenuti, od 1878. do 1945. godine, koji sam ja napravio u doktorskoj disertaciji.

RB/BI: Do kakvih rezultata Vas je dovelo istraživanje o položaju Albanaca s kraja XIX i u prvoj  polovini XX vijeka, kako se on mijenjao, na koji način?

Šćekić: Albanci na ovim prostorima žive vjekovima, ali su crnogorski podanici postali tek nakon Berlinskog kongresa. Od stanovništva koje je pripojeno Crnoj Gori, Albanci, od nepravoslavnog stanovništva, čine većinu, a što se tiče albanske nacionalne zajednice, ona je podijeljena na pripadnike, dominantno islamske i rimokatoličke vjeroispovijesti, s tim što je taj odnos, u ovom periodu 1878 – 1912. dosta ujednačen.

RB/BI: Bio je i izvjestan procenat pravoslavnih Albanaca, zar ne?

Šćekić: Da, ali u Albaniji, kod nas ne. Nakon Balkanskih ratova 1913. godine, Crna Gora dobija 240.000 novih stanovnika, od toga su 100.000 Albanci i oni su, uz Crnogorce, tada najbrojnija nacionalna zajednica. Da se desilo da je Skadar pripao Crnoj Gori, mi bi dobili još oko 160.000 Albanaca, a prije Balkanskih ratova imali smo 220.000 stanovnika, što znači da bi postali bi nacionalna manjina u vlastitoj državi. Mi smo u Balkanskim ratovima dobili Peć, Đakovicu, koji kasnije, u periodu kojim se bavim, neće biti u sastavu crnogorske države, pa je samim tim broj Albanaca u Crnoj Gori bio manji.

RB/BI: Koliko procenata stanovništva čine Albanci u Crnoj Gori u periodu koji obrađujete?

Šćekić: Oni čine pet posto crnogorskog stanovništva i ta brojka se ne mijenja. Izuzetak su jedino bili Balkanski ratovi kada ih je bilo oko 25 procenata, kada je gotovo svaki četvrti stanovnik Crne Gore bio Albanac.

RB/BI: Kazali ste da je politika prema Albancima u periodu socijalističke Jugoslavije bila afirmativna. Na koji način i da li su Albanci time bili zadovoljni?

Šćekić: Nije lako odgovoriti na Vaše pitanje, jer ta afirmativna politika koju su vodili komunisti prema njima, podrazumijevala je da njihova djeca moraju da se obrazuju, posebno ženska, što duboko patrijarhalna i tradicionalna nacionalna zajednica, u kojoj je izražena plemenska kultura, nerado prihvata. Morali su se uključivati u društvene, političke procese, u ekonomske tokove, a radilo se mnogo i na afirmaciji albanske kulture. Vjerovatno, to jednoj nacionalnoj zajednici koja je izrazito konzervativna, ne odgovara. Ni Crnogorcima to nije odgovaralo, a koji smo u tom smislu najsličniji Albancima, tim prije što je tadašnja Crna Gora bila agrarno društvo u kojem su djeca imala veliku ulogu u porodičnoj privredi. Umjesto da to vrijeme djeca provode radeći u stočarstvu, zemljoradnji, novo vrijeme i nova pravila su ih preorjentisala na školu i pohađanje nastave. Siguran sam da to nisu dočekali sa odobravanjem, kao što to nismo ni mi, ali tada je na vlasti bio totalitarni sistem koji nije pravio kompromise i morali smo mu se i nevoljno  prilagođavati. Takav sistem imao je namjeru da jednu nacionalnu zajednicu koja nije školovana (imala je stepen nepismenosti oko 90 procenata), koja živi atipičnim načinom života, nalik više XVIII  ili XIX , a ne dvadesetom vijeku, obrazuje i razvija. Dakle, politika prema Albancima, bila je afirmativna, bez obzira kako je ko doživljavao.

RB/BI: Da li su postignuti ti zacrtani ciljevi?

Šćekić: Nije se moglo preko noći jedno bremenitio i kompleksno istorijsko nasljeđe promijeniti. Međutim, činjenica je da se njihov život značajno promijenio, jer prvi put nakon 1945. godine, imamo činjenicu da većina djece ide u školu, što ranije nije bio slučaj. U režimu kralja Aleksandra, na primjer, samo je 1929-e nešto više kontrolisano koliko djece pohađa nastavu, ali iz političkih razloga, vrlo često su pravljeni kompromisi.

RB/BI: S obzirom da ste u Vašem doktorskom radu tretirali i period s kraja XIX i početak XX vijeka,  kakva je situacija bila u vrijeme vladavine kralja Nikole, koji je prepoznatljiv kao suveren sa senzibilitetom prema manjinskim narodima, ali i zalaganju za otvaranje škola i obrazovanje?  

Šćekić: On jeste imao veliki senzibilitet za manjine, vjerska i nacionalna tolerancija, koje danas postoje, rezultat su njegove politike. To je nesporno. Kralj Nikola, kao vladar, nije naodmet reći, ima taj jugoslovenski karakter. On, od svih Petrovića, pa čak i od drugih vladara na prostoru Balkana, ima osjećaj za šire balkansko područje, za integraciju, u izuzetnim je odnosima i sa Hrvatima, Srbima, Albancima, Muslimanima, on je u tom smislu pravi Jugosloven. Međutim, kao svaki vladar, na negodovanje albanskog i muslimanskog stanovništva da djeca pohađaju školu, odgovarao je kao političar, kao državnik, pa je dopuštao djeci ulcinjskih pmoraca da ne idu u školu. To su Albanci pozdravili, ali što je posljedica te politike – devedeset posto nepismenog stanovništva i žena koja se u albanskom narodu ne pita ništa. Ne kažem ni da je kod nas bilo nešto bolje, ali smo imali kroz istoriju nekih pomaka. Kod Albanaca to nije slučaj. To možemo vidjeti i danas na Kosovu.

RB/BI: Vrlo često možemo čuti, čega ste se u Vi dotakli u prethodnom dijelu razgovora, da su patrijarhalnost, mentalitet i karakter koji odlikuju albanski i crnogorski živalj, veoma slični. Slažete li se sa tim?

Šćekić: Da, jeste, s tim što su Albanci bili još konzervativniji od nas, i mi bi se i bez socijalizma snašli, u vrijeme vladavine kralja Nikole imali smo trideset posto pismenog stanovništva, dok kod Albanaca je veoma mali postotak građana pisao i čitao, odnosno, nepismenost je bila gotovo apsolutna. Oni su bili u jednom ozbiljnom problemu, i komunistička vlast je mogla da ‘zažmuri’ u stvari, da ih pusti da žive načinom života kako im odgovara i kako žive brojne nacionalne zajednice širom svijeta. Da se to desilo, oni bi danas bili na margini društva i nepismeni. Po prvi put, nakon 1945. godine dobili su mogućnost da se obrazuju na svom jeziku, što tada nije afirmativno prihvaćeno, jer je to bilo protivno svjetonazoru albanskog stanovništva u Crnoj Gori. Generalno, crnogorsko stanovništvo u tom periodu dominantno živi na selu što je oblikovalo odnos  prema ovakvim naprednim idejama.

RB/BI: Da li su Albanci u tom periodu bili ravnopravni građani i u drugim sferama?

Šćekić: Jesu, osnovane su partijske organizacije u svim krajevima u kojima žive Albanci, dobili su pravo da rade, da učestvuju u političkom i ekonomskom životu, naročito u političkom segmentu, čak i žene, jer tada je postojao Antifašistički front žena koji ih je okupljao, iako je to kod Albanaca nailazilo na čvrst otpor. Žene se nisu pitale, već starješine porodica, koji odlučuju da li će one učestvovati u društvenom i javnom životu, ali bilo je pozitivnih pomaka i primjera. Pojedine učiteljice, nakon rata, jer im je bilo omogućeno da se obrazuju na maternjem jeziku, prijavljuju se za rad u školi i pohađaju razne tečajeve. Neke od njih su i nagrađivane kao najbolje prosvjetne radnice, što je, ipak, opipljiv i očigledan progres kada je riječ o ženama. Međutim, u barskom srezu 1952. godine nema niti jedne žene koja je član partije, u titogradskom, odnosu prostoru Malesije, nema ni 1959. U andrijevičkom srezu, za Plav i Gusinje, gdje žive Albanci, 1952. godine ima jedna žena. Dakle, žene su i dalje marginalizovane, ali za prvih deset godina nakon rata, nije ni bilo za očekivati više. Kada govorimo o lokalnoj privredi, učešću žena u kulturno – umjetničkim društvima, tu već vidimo da ih ima i da u tom dijelu više participiraju. Decenija je kratka da bi se potuno razbio patrijarhalni okvir.

RB/BI: Ali, začet je taj proces. Da li je stvaran intelektualni sloj Albanaca u tom vremenu, jer danas znamo da imamo istaknute umjetnike, intelektualce Albance i na našem prostoru?

Šćekić: To je odlično pitanje. Jeste stvorena albanska intelektualna elita, i komunisti su Albancima u Crnoj Gori omogućili upravo to – izgrađena je sekularna albanska intelektualna elita. Albanci su imali intelektualni sloj i u prošlosti, ali on je bio marginalan, pretežno su to bili, govorim o Crnoj Gori, sveštenici rimokatoličke Ili velikodostojnici islamske vjerske zajednice. Sa otvaranjem škola na albanskom jeziku, javlja se potreba za upošljavanjem Albanaca koji su morali ubrzano da se obrazuju. Pohađali su učiteljske škole na Kosovu i Metohiji, koje su bile tečajnog tipa, u rangu srednjoškolskog obrazovanja, ali je to tada bilo dovoljno. Vremenom, stvorena je vrlo brojna intelektualna elita, u kojoj su preovladavali prosvjetni radnici, jer Albanci nisu imali mogućnost da se obrazuju drugdje, izuzev na učiteljskim školama na Kosovu i Metohiji. To je kod komunista bila inicijalna kapisla da počne da se razmišlja o izmjeni programa rada albanskih škola, jer je trebalo da se Albanci obrazuju i kao arhitekte, inženjeri, doktori… Kada se postavilo to pitanje, odmah se pojavio otpor, uobičajeno na ovom prostoru, jer su pojedini to doživljavali kao ukidanje nekih prava. Međutim, razlog je bio praktične prirode, jer, naravno da su Albanci morali da imaju stručne ljude i u drugim sferama, a ne samo u prosvjeti, ali kako to kod nas biva, postojalo je negodovanje. To se negdje može i razumjeti, jer manjinske nacionalne zajednice gotovo svaki potez države doživljavaju kao diskriminatoran i kao pokušaj lišavanja prava, što ovdje nije bio slučaj.

RB/BI: Kako su Albanci čuvali i izgrađivali svoj identitet u tom periodu?

Šćekić: To je bila socijalistička vlast ili komunistička, kako god ko želi da je naziva, stroga, ali koja je imala svoju ekonomsku, kulturnu i prosvjetnu politiku, i u skladu sa tim oni su mijenjali identitet Albanaca. U toj prvoj deceniji socijalističke uprave, akcenat je bio na stvaranju sekularnog identiteta, ne više strogo nacionalnog, plemenskog ili nekog identiteta koji tavori na marginama društvenih procesa, već sekularnog, jugoslovenskog, internacionalističkog. Nije bila poenta samo obrazovati Albance, već integrisati ih u društvene tokove i integrisati ih sa drugim nacionalnim zajednicama, jer Jugoslavija ima različite nacionalne zajednice. Dakle, cilj je bio stvoriti društvo novog tipa i jedan sistem kakav do tada nije postojao.

RB/BI: Da li su to Albanci prihvatali i da li su, u stvari, Albaniju smatrali matičnom državom, pa im je, možda, u tom smislu odgovaralo da sačuvaju primarni nacionalni identitet?

Šćekić: Iako jesu, prirodno, Albaniju smatrali svojom maticom, nisu baš bili oduševljeni životnim standardom ljudi u Albaniji. Znamo kakve su prilike bile poslije rata u toj zemlji, kakva je bila nemaština i glad, pa su naši Albanci često bili žrtve krađa sunarodnika iz Albanije. Oni su zbog teškog života upadali u naše krajeve i pljačkali. Mnogi su i boravili u Albaniji i vidjeli da postoji velika razlika u životnom standardu, ali i sistemu. Nailazio sam tokom istraživanja na dokumenta u kojima se Albanci veoma afirmativno izražavaju o politici u Jugoslaviji nakon rata, pojedini, ne svi. Navodili su da uživaju ista prava kao građani u Beogradu , Zagrebu, Skoplju ili Ljubljani.

RB/BI: U Albaniji je dugo egzistirao i jedan totalitarni, diktatorski režim, kako su to naši Albanci doživljavali?

Šćekić: Naši odnosi sa Albanijom do 1948. godine su bili dobri, ali od donošenja Rezolucije Informbiroa, iako Albanija nije bila članica, ali se solidarisala sa tom Rezolucijom, odnosi se preko noći pogoršavaju. Zabilježeni su brojni prekogranični incidenti, mnogi sporazumi su otkazani. Dovoljno je reći da je Jugoslavija finansirala oko 56 posto albanskog budžeta i da je najveći dobrotvor Albanije u periodu 1945 – 1948. Od tada se to mijenja. Znamo kakve je posljedice ostavila Rezolucija i na prostoru Crne Gore, i Jugoslavije, s tim što je albanski režim pokušavao da svoje sunarodnike, kao najbrojniju nacionalnu zajednicu (u Jugoslaviji živi oko 750.000, u Crnoj Gori oko 20.000 ) konfrontira sa jugoslovenskim rukovodstvom. Albanci su na to odreagovali vrlo pametno i promišljeno, jer je većinsko albansko stanovništvo vidjelo da se nalazi između ‘čekića i nakovnja’, dva sistema, koja su kruta i stroga. Naravno, opredijelili su se, jer su većinski bili lojalni jugoslovenskom rukovodstvu, toj strani. Pametno su uočili da bi bili kolateralna šteta, a shvatili su i da je politika prema njima bitno drugačija nego što je ranije bila, da je afirmativna, progresivna i da bi u tom sukobu najvjerovatnije bili gubitnici.

RB/BI: Postoji li još neki segment koji je karakterističan i važan za ovu temu i deceniju koju obrađujete, jer ne možemo se na sve osvrnuti u ovom intervjuu, a koji nismo pomenuli?

Šćekić: Mogli bi da razgovaramo o mnogo čemu još, ali osvrnuću se još na veoma važan segment,koji smo već pomenuli, a to je opismenjavanje stanovništva. Nakon rata, stepen nepismenosti u Crnoj Gori kretao se preko pedeset posto,1948. godine sveden je na 25 procenata. Od 1945. godine već su počeli takozvani analfabetski tečajevi, a alarmantno stanje upravo je zabilježeno kod Albanaca – u arhivama možemo naći, kao što sam već rekao, da je procenat nepismenosti kod njih čak devedeset posto, u pojedinim krajevima i više. Da bi se integrisali u društvo, radili, putovali, morali su da budu pismeni, i tome se vlast uspješno posvetila, jer je opismenila većinu radno sposobnog stanovništva. To nije mala stvar, da jednu zajednicu koja je imala toliki postotak nepismenosti, za samo nekoliko godina opismenite toliko da je taj nepopularni procenat vrlo brzo bio upola manji. Taj period jeste kratak, ali desile su se dinamične i krupne promjene.

RB/BI: To će vjerovatno odrediti i njihovu dalju budućnost, je li tako?

Šćekić: Definitivno. Identitet koji danas imaju Albanci nije identitet Skender bega, govorim o savremenim Albancima u Crnoj Gori, već onaj koji su oblikovali komunisti. Oni su im omogućili  da se školuju na albanskom jeziku, otvaranje visoko školskih institucija na kojima su se obrazovali, dobili su Univerzitet, dakle, sva prava su Albanci ostvarili u socijalističkoj Jugoslaviji.

RB/BI: Kasnije sa promjenom društveno – političkog sistema, da li su se neke stvari mijenjale i da li ćete se baviti i dalje istraživanjima u tom pravcu?

Šćekić: Kada sam se upustio u ovaj poduhvat, kazao sam, bio je to pionirski rad, nisam imao uzora, nisam imao mogućnost da se na nešto oslonim, niti literaturu na koju bih mogao da se ugledam. Mislim da će sada neko, možda ću to biti i ja, imati dobru osnovu za dalje proučavanje ove tematike, nakon 1955. do devedesetih godina, pa, možda i poslije toga, obuhvatiti i savremeno doba.

RB/BI: Rekli ste da se u ovoj knjizi i Vašoj doktorskoj disertaciji niste bavili istorijskim činjnicama, odnosno događajima, ali s obzirom da je veoma aktuelno, a da ste Vi doktor istorije i da se događaj o kojem ću Vas pitati desio 2. aprila 1945. godine u Baru, kako komentarišete tzv. barski masakr? Početkom aprila obilježeno je 80 godina od ubistva, kako govore pojedini izvori, više stotina kosovskih Albanaca, i dio aktuelne vlasti i pojedine političke partije posvetile su se tome sa posebnim pijetetom . Kako Vi vidite taj događaj?

Šćekić: Taj se događaj danas politizuje, kako kome odgovara. To se desilo u aprilu 1945. godine, rat još uvijek traje. U Bar su sa Kosova i Metohije došli Albanci i prema podacima pojedinaca socijalističke provinijencije, ubijen je vojnik Jugoslovenske armije, što će izazvati nad tim regrutima koji su dovedeni, odmazdu. To jeste jedna od najvećih mrlja u savremenoj istoriji Bara. Međutim, mora se reći i razumjeti trenutak u kojem se sve desilo. Ipak, je to jedan totalitarni sistem, radi se o ljudima koji su iznijeli rat i revoluciju i koji su u tom momentu imali nultu toleranciju na takve stvari. Zašto bi oni to uradili, zašto bi bez ikakvog razloga pobili te ljude? Ja ne pravdam to što su uradili, oni su nesporno pobili veliki broj nevinih ljudi, ali naglašavam, mora se uzeti u obzir kontekst i okolnosti u kojima se to desilo.

RB/BI: Koliko je tačno ubijeno tada Albanaca, kojim izvorima se može vjerovati, i da li može uopšte?

Šćekić: Ako slušamo komuniste, oni se se trude da taj broj umanje, kreće se oko 400 – 500, prema albanskim izvorima 1.500, a ja sam od nekih starijih Barana čuo da je nešto između, i da nijedan izvor nije precizan do kraja.

RB/BI: Bošnjaci tvrde da je ubijen i značajan broj pripadnika tog naroda. Što mislite o tome?

Šćekić: Ne znam da li su tada Bošnjaci uopšte postojali, ako jesu, onda je to u redu, moguće, ne sporim. Ali, ponavljam, mora se imati u vidu činjenica da rat još traje, a rat stvara okrutne ljude. Naravn , ne možemo se ponositi time što se desilo, ali desilo se u ratu, a takve stvari su u ratnim okolnostima uobičajene, nažalost, i vjerujem da niko iz čista mira ne bi ubio ljude, a dozvolili su im da dođu do Bara. Mislim da se na to pitanje ne daje odgovor – zašto i u kojim okolnostima su ubijeni.  U Crnoj Gori nema ratnih operacija, ali i dalje je prisutna ratna psihoza, i ona će dugo, razumljivo, i nakon što se rat okonča, trajati.

RB/BI: S obzirom da smo u godini obilježavanja osam decenija od pobjede nad fašizmom, a da se danas može čuti iz nekih krugova da se relativizuje naše antifašističko nasljeđe i da nam je istorija podložna revizionizmu , da po čuvenom eseju Umberta Eka, fašizam, u stvari, nikada nije pobijeđen do kraja, da “i danas imamo pojavne oblike, ponekad i pod najnevinijim maskama”. Kako to komentarišete?

Šćekić: Nisam siguran da je fašizam pobijeđen, naročito na ovim prostorima, jer borba sa tom ideologijom nikada nije definitivno okončana. Fašizam je, da ga najprostije definišem – radikalni nacionalizam. Od nacionalizma, kojeg možemo nazvati afirmativnom pojavom, može doći do fašizma, nacizma, to je tanka linija. Definitivno se primjećuje, iako se drži do tih tekovina antifašizma, da se nedovoljno posvećujemo tome. Ne može se jedan dan posvetiti priči o fašizmu i antifašizmu, jer fašizam niko nije porazio snagom argumenata. Fašizam se može pobijediti samo vojno, a manifestuje se u raaznim pojavnim oblicima koje ne možemo poraziti, naglašavam, kolumnama i argumentima.

RB/BI: Koji su to pojavni oblici na koje bi trebalo obratiti pažnju?

Šćekić: Razni su, nije lako to ni definisati, ali, svaka vrsta isključivosti, netrpeljivosti prema drugačijem i drugome, na primjer prema manjinskim nacionalnim zajednicama, i uopšte bilo kakva mržnja , ekstremna, koja može da ugrozi drugoga, sve su to pojavni oblici fašizma. Kada nenormalnost postane normalnost, onda se stvara pogodno tlo za nastanak fašizma, naročito ako znamo njegovu genezu  u Evropi, u Njemačkoj, dvadesetih i tridesetih godina XX vijeka. Fašistički lideri nude laka rješenja na kompleksne teme, koriste nezadovoljstvo građana, nizak životni standard, neprosvjećenost stanovništva, nezadovoljstvo nakon Prvog svjetskog rata teritorijalnim dobicima, posebno u Italiji itd…

RB/BI: Kakva je situacija danas u Evropi? Vidimo da se ovaj datum obilježio u mnogim državama, u Rusiji, ali i da jačaju desničarske opcije koje, možda, mogu i da probude fašističku ideologiju.

Šćekić: To je pitanje više za sociologa nego istoričara, jer istoričar se bavi nečim što se desilo i na osnovu toga gradi percepciju prošlosti, dok savremeni fašizam, da ga tako nazovem, ne bih uporedio sa onim iz prve polovine XX vijeka, ali mogao bih reći da ima dodirnih tačaka. Postoji nezadovoljstvo u Evropi migrantskim pitanjima, jer u evropskim zemljama se plaćaju, ne tako zanemarljivi porezi, da bi bili bezbjedni, a sa druge strane pojavljuju se migranti koji ruše taj sklad i zakone. Zašto bi to neko trpio,  može se desiti da neko i nasjedne, recimo u Francuskoj, na to,  i stvori negativan refleks prema njima, jer ne prihvataju nešto što se zove francuska kultura. U Njemačkoj se, na primjer, neke organizacije etiketiraju kao fašističke, vidimo i da u Slovačkoj, Mađarskoj, snaže desničarski pokreti. Nisam siguran da njihovi lideri vode ispravnu politiku, mislim da nude, kao što rekoh, laka rješenja za složene probleme u kojima se nalazi evropsko društvo.

RB/BI: Na kraju, s obzirom da ste doktorirali, kakvi su Vaši dalji profesionalni planovi i angažmani, da li i dalje radite na Filozofskom fakultetu u Nikšiću?

Šćekić: Imam dosta planova, mnogo radim, pišem, biće novih angažmana i ako koga prvo obavijestim bićete to Vi i Radio Bar.

RB/BI: Čestitke još jednom na doktoratu i puno uspjeha na naučnom, profesionalnom i ličnom životnom putu.