Gost Radio Bara u „Promenadi četvrtkom“ koju uređuje i vodi Milan Vujović, bila je profesorica maternjeg jezika Vesna Pavićević, jedna od onih profesorica i profesora koji drže dignitet Barske gimnazije u predvečerje njenog velikog jubileja – stotinu godina od osnivanja.
Profesorica je na početku imala potrebu da kaže da ima njenih koleginica i kolega koji bi takođe bili pozvani da govore danas za Radio Bar, možda i više od nje, na šta je voditelj odgovorio da on ne kaže sve što misli preko talasa Radio Bara, iz razumljivih razloga, ali to što kaže misli, tako da ostaje kod priče o dignitetu.
Pošto korona virus, napokon, jenjava u Crnoj Gori, profesorica Pavićević kaže da i dane provodi ljepše. Sem onih uobičajenih kućnih aktivnosti koje ne mogu zaobići bilo koju ženu na ovim prostorima, trudi se da što više čita.
„A čitam i domaće zadatke svojih učenika. Njihove eseje, prikaze, analize, sve vezano za ono što radimo preko onlajn nastave. Otkrila sam i jednu novu aktivnost: bavim se, pomalo, biljem. Sijem, sadim, presađujem i u tome nalazim jedan istinski izvor opuštanja i smirenja. Družim se i sa kućnim ljubimcima. Sa učenicima i prijateljima viđam se preko ZOOM platforme ili preko vajbera. Eto, život otkriva nove mogućnosti“, kaže omiljena profesorica barskih gimnazijalaca.
Život i sa koronom i bez korone ne može da zamisli bez knjige.
„Aktuelnu knjigu koju čitam uvijek nosim sa sobom, u svojoj tašni. Nikad se ne zna kad može naići slobodan trenutak i kad mogu da pročitam bar nekoliko redaka. Nažalost, životni ritam nam je nametnuo stalnu trku sa vremenom i bukvalno postajemo grabljivci tog vremena da bismo nešto pročitali. Sadašnji trenutak nosi u sebi paradoks. S jedne strane, data nam je, potpuno nenadano, mogućnost da možemo odvojiti vrijeme za knjigu, a s druge strane, ironijom sudbine, to je i vrijeme u kome smo proživjeli strah, zebnju, brigu i bili prilično nekoncentrisani, barem ja. Kod mene se, mogu reći, desila jedna disperzija pažnje usljed zatrpanosti raznim sadržajima, što provjerenim što neprovjerenim, koji su nam dolazili i dolaze iz medija, a odnose se na korona virus. Zbog svega toga u jednom periodu nisam mogla da se kvalitetnio usredsredim na čitanje. Jer, knjiga nije tu samo da bi se čitala, knjiga je tu da se sa njom živi, da se bude u njenom okruženju, da se ima pri ruci.“
Na pitanje da li je ovih dana, po njenom mišljenju, bolje čitati Pekićevo „Besnilo“ ili Kamijevu „Kugu“ ili neko štivo koje nema veze sa bilo kakvom epidemijom, profesorica Pavićević odgovara:
„Kada je cijela priča o korona virusu počela da se zahuktava, odlučila sam se da ponovo čitam Kamijevu ‘Kugu’. I možda sam upravo u tom izboru i pogriješila, jer, u stvari, bilo je previše. Svako pravo čitanje beletristike podrazumijeva istinsko uživljavanje u ono što je predmet određenog djela, a pri ovakvom izboru, čovjek proživljava dvostruku dramu, i onu u Bergamu i onu u Oranu. Tako da je to bio neki inhibitor onog čitalačkog bića u meni. Možda bih prije preporučila Bokačov ‘Dekameron’. To je knjiga koja svojom tematskom okosnicom nudi izlaz iz slične mada mnogo strašnije situacije. A izlaz je uvijek u priči i pričanju, u zajedništvu, u dijeljenju, u bijegu od smrti i nesreće, kroz podijeljenju riječ, saosjećanje, misao… I to, upravo čine akteri ‘Dekamerona’. Ovih dana čitala sam neke Bokačove priče, između ostalog i zato što namjeravam da članovima gimnazijskog kluba čitalaca ‘Biblioduh’ predložim na nekom od narednih druženja, preko ZOOM platforme, uravo čitanje i razgovor o nekoj od Bokačovih novela.“
Svaki njen susret sa učenicima je prevashodno razgovor o jeziku ili, još češće, o književnosti, a književnost je, sama po sebi, u stvari, priča o životu.
„Ono što sam im tokom naših ‘zum druženja’ govorila, i što ću im govoriti, i do čega uvijek kroz priču o književnosti, na kraju, dođemo, jeste da čovjek mora biti pošten, empatičan, odgovoran i prema sebi i prema drugima. A u vremenu epidemije, upravo od mladih ljudi koji ne spadaju u rizičnu grupu očekuje se ta svijest. Moraju da budu svjesni da vrlo lako mogu ugroziti život drugih.
A kada je njihovo slobodno vrijeme u pitanju, u prirodi poziva kojim se bavim, jeste da im preporučujem čitanje. Pozivam ih i da istražuju muziku, da iskoriste sva bogatstva koja nudi internet, koja mi u svojoj mladosti nismo ni približno imali. Da odgledaju neke važne foilmove koji će, takođe, stati u njihovo opšte obrazovanje i opštu informisanost. Ali u prvom redu i iznad svega, ukazujem na važnost čitanja“, zaključila je profesorica Vesna Pavićević.
