Peta i šesta promocija u okviru turneje “Za Barane – knjiga o Baranima”, na kojoj se prezentuje dvotomna monografija “Ljudi iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” Željka Milovića, upriličene su danas sa one strane Rumije, u Ostrosu i Đuravcima.
“Ostros smo odabrali kao petu stanicu jer je on na svoj neobični, za nas Topoličane egzotični način, veza i spona jezerskog i morskog dijela, specifično mjesto sa svojim zakonitostima i načinom života”, rekao je Milović, nakon uvodnog obraćanja Dušana Masoničića koji je vodio program.
Čitava promocija bila je posvećena najpoznatijem Krajinjaninu, znamenitom dervišu Tahiru Kanaqiju (Tahir Kanaćević), hodži za kojeg su znali ne samo u njegovom kraju, i u barskoj opštini, već i daleko van Jugoslavije.
“Prije dvadeset godina, 1999, tokom rada na ‘Barskim novinama’, Suljo Mustafić me doveo kod sina legendarnog šejha Kanaćija – Ćerema, i tada je publikovana prva reportaža za lokalne medije o ef. Tahiru. Priča koju smo čuli, a koju sam ja ljubopitljivošću dopunjavao godinama, vezana je za njegovu nevjerovatnu duhovnost, ali i za sve ono neobjašnjivo običnoj nauci i ljudima koji vjeruju samo u konkretne stvari”, rekao je Milović.
Tahir Kanaqi je još tridesetih godina XX vijeka postao sufija / derviš, a marta 1982. dobio je zvanje “šejh” i postao vođa tarikata Rufai u Crnoj Gori. Sufizam je duhovna dimenzija islama, opisivan kao put ka izvoru i odredištu, preko ljubavi prema bližnjima i Bogu, ali i preko samospoznaje. Sufizam uči da su sve velike religije i njihovi duhovni učitelji poslani od jednog Boga, te da razlike u religijama vode porijeklo od ljudi. Toga se pridržavao i šejh Tahir, poznat po izreci “Sve su vjere cvijeće s jedne livade”. Zbog mudrosti, mirnoće i specifičnog ponašanja koje je ulivalo povjerenje, među običnim ljudima je bio poštovan, a pripisivana su mu svojstva i moći koja su ga izdizala od ostalih. Liječio je na razne načine: zapisima (amajlijama), molitvom, stavljajući svoj dlan na bolno mjesto, još ima živih savremenika koji su prisustvovali šejhovom liječenju glavobolja, nervnih rastrojstava, duševnih poremećaja, “od mađije”, uroka, zmijskog ujeda… Za svoje “usluge” nije nikada tražio novac i uvijek je tvrdio da je samo posrednik, a da je u Božjim rukama sudbina bolesnika. Primao je ljude danju i noću, bez obzira na vjeroispovijest. Imao je ljudskom poimanju stvari čudne moći – u novinama, publicistici, knjigama… postoje zabilježeni čudni događaji čiji je šejh Kanaći bio glavni akter, i nijedan od njih se ne može objasniti logikom. Bio je istaknuti dobrotvor, posjedovao je znanja iz narodne medicine, bio poznavalac nekoliko stranih jezika, geografije, astronomije, istorije, pedagogije, ali i persijske, grčke i arapske filozofije.
O šejhu Tahiru Kanaqiju je govorila dr Ganimete Hoxha, posebno istakavši da je narod Krajine ponosan što ga je imao. “Kad sam pisala knjigu o zdravstvu Krajine, nisam znala, a tog podatka nema ni u ovoj monografiji, da je ef. Tahir imao uvijek uza sebe, kad bi išao po selima, torbu sa opremom prve pomoći: alkohol, jod, tablete protiv bolova, sterilne gaze koje je kupovao… Bio je duhovni čovjek, ali je igrao i ulogu ljekara tamo gdje je zatrebalo. S posebnim osjećajem sam u mojoj knjizi štampala njegovu pjesmu u kojoj se filozofski govori kako um može djeluje na čovjeka”, rekla je dr Hoxha.
Bećir Berjašević je potencirao “posebno zadovoljstvo što je Kanaqi našao mjesto u ovako vrijednoj knjizi“.
„Bio je čovjek koji je u knjigu uvršten sasvim sigurno bez svrstavanja kome pripada, jer je prihvatao sve dobre ljude. Nije ih razlikovao ni po naciji, ni po vjeri, ni po bilo kojem kriterijumu. Bio je Albanac, ponosan na svoje porijeklo, ali poštovan i prihvaćen od svih, a isto tako je i on prihvatao druge. Družili smo se malo, ne dovoljno koliko je trebalo, dijelom i zbog ograničenja koje je imao u sistemu koji je vladao i posla kojim se bavio. Izuzetni intelektualac, doživio je teške stvari i trpio ih, ali u dubokom ubjeđenju da treba raditi samo ispravno“, rekao je Berjašević, dodajući da je Kanaqi “još u ono vrijeme, kad je malo ko čitao, bio jedini radi koga je list ‘Rillindja’ dolazio u Ostros“.
Dr Hohxa je na kraju posebno istakla značaj dr Gine Masoničić kao pokretačke snage projekta koji je rezultirao ovom “posebno važnom knjigom”: “Mi idemo, a knjiga će ostati kao pečat vremena, da bi potomci znali kakvi su ljudi nekad živjeli”.
Druga promocija u Đuravcima, istog dana, imala je neformalni karakter, jer su organizatori željeli da “na kuću” odnesu knjigu i pričaju o njoj jedinim preostalim stalnim žiteljima ovog sela: Đuru (91) i Dilji (80) Maljević.
“Vaš doprinos u nastajanju ove knjige je bio izuzetno važan, jer ste bili jedini preostali koji se sjećaju Prenče Đurovića, čovjeka za koga se kaže da je preživio ‘Titanik’. Priča o njegovom životu, ponašanju, sjećanjima na kobni dan i svemu što se izdešavalo oplemenila je poglavlje posvećeno ovom čovjeku. Time je bar jedan dio vela misterije Prenčinog života otkriven”, rekao je Milović u Đuravcima.
Vremešna, ali veoma žustra i visprena domaćica opisala je još jednom i pokazala ruševinu negdašnje kuće Prenče Đurovića, ustvrdivši da su “od Maljevića, Đurovića, Čelića i ostalih, u Đuravce sada samo nas dvoje. Ljeti neko i dođe, rijetko, zimi nema nikoga”.
Dvotomna knjiga “Ljudi iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” na preko 500 strana donosi biografije 87 ličnosti, koje su svojim životom i odnosom prema ljudima oblikovali prepoznatljiv duh grada koji Bar čini drugačijim i posebnim. Inicijalni podsticaj za nastanak knjige je bila serija predavanja “Naš Bar” NVO Povjerenje, a djelo je publikovala izdavačka kuća “Mediteran Multimedia” iz Bara.
Do sada su promocije sa izuzetnim odjekom održane u Zupcima, Dobroj Vodi, Starom Baru i na Staroj Topolici, a prema planu preostalo je još predstavljanja na Virpazaru i u Kapljevi. Centralna promocija je u drugoj polovini septembra u Dvorcu, a u oktobru je u Sutomoru.
