U Galeriji “Velimir A. Leković” večeras je promovisana “Biblioteka ćutanja”, novi roman Momčila Zekovića Zeka, objavljen u izdanju kuće “Džep sa tajnama”.

Recenzentkinja djela, književna kritičarka i književnica Dragana Erjavšek kazala je da je Zeković istinski romanopisac, “sa filmičnim u svom djelu, to je neka njegova magija”.

U paraleli književnog i muzičkog stvaralaštva Zekovića, Erjavšek je istakla da je na nedavnoj promociji knjige u Kotoru pominjala “Montenegro Jazz”, kultnu pjesmu grupe “Perper” čiji je Zeković osnivač.

 “Ovaj roman je u svakom smislu te riječi bluz, ‘Montenegro Blues’. Progovara o nekim stvarima o kojima  se generalno ćuti u Crnoj Gori, sviđa mi se što je to provukao kroz ljubavnu priču. Zeko u romanu vješto dozira sve elemente, u knjigu su tako ušli i šaneri, i student arhitekture, tu je scena u Koloseumu koja je potpuno nepovezana sa radnjom, ali, ona je tu da vas odmori od radnje, a potom, slijedi nešto što će emotivno da vas razlomi.

Za razliku od poezije koju vam Zeko dostavi haotično, koju morate da uređujete i sređujete, ova knjiga je bila suštinski završena. Bila sam sam fascinirana činjenicom da je dugo pisao, da je nastala mnogo prije ostalih knjiga koje je objavio. U stilskom smislu, Zeko je napravio divnu stvar, sva ova poglavlja su kratka, sve rečenice koje su jako važne su kratke, dinamika je takva da možete da pratite priču i da kreirate sliku. Tu su vrlo efektivne riječi koje vas tjeraju da se preispitujete dok čitate”, rekla je Erjavšek.

Ona je posebno istakla da su dva centralna lika romana “jako dobro izgrađeni”, akcentujući prije svih lik dona Simone.

“Tema romana je iseljeništvo sa jedne strane, i istorija. Istoričari koji pišu zvanične istorije, pišu o pobjednicima koji se šepure nekakvim istinama, a istinu treba tražiti u piscima, odnosno u književnim djelima. Iseljenici, oni koji su otišli odavde prije stotinjak godina, oni su neokaljani našim dnevnim problemima, očuvali su kulturu, očuvali su sjećanje i ono što mi je posebno drago – očuvali su jezik. Veoma sam zadovoljna što je Momčilo taj jezik unio u svoj roman.

Kad krenete od te neukaljanosti i razvijete je do današnjih dana, a priča romana se proteže sve do referenduma 2006, vidite koliko smo mi ovdje zaglibili sami sa sobom, i koliko čistoće se iz prošlosti sukobljava na tom društvenom planu”, kazala je, pored ostalog, Erjavšek. 

Prema njenim riječima, “Biblioteka ćutanja” je sigurno Zekovićeva najbolja, a vjerovatno i jedna od najboljih knjiga koje su kod nas objavljene u proteklih godinu i po, ”nadam se da će jednog dana po njoj biti snimljen film”.

Drugi recenzent romana, dramaturg Obrad Nenezić svoj doživljaj knjige izrazio je kroz poetizovani esej koji je privukao posebnu pažnju publike:

 “Ništa ne ćuti kao knjiga, a ništa nije glasno kao njene riječi.

Biblioteka ćutanja ne smije da ćuti iako su knjige odavno eksponati,

a riječi su samo kustosi i turistički vodiči.

Ovdje je zapisana mala istorija o ljubavi, ali,

velika istina o stradanju kako čovjeka, tako i emocija.

Jer, ko piše – zlo misli svakom zlu.

Tvoju lijepu čitanku ljubavi i istorije

zatvaram tvojom poezijom a ne prozom, koja glasi:

‘Opterećujuće je uzimati člansku kartu za ulaz u biblioteku tuđeg ćutanja’.

Zato – zaćutimo!”, naveo je, pored ostalog, u svojoj poemi Nenezić.

Zeković je istakao da je ovo djelo pisao od decembra 2019, pa sve do pred početak epidemije koronavirusa.

“Jednostavno, u to vrijeme nisam mogao da spavam,  samo je trebalo da nešto istovaram – gomile slova, gomile nota,  u tih 76 dana. Napisao sam prvo ‘Biblioteku ćutanja’, istovremeno sam pisao poeziju, svakodnevno. Kad sam završio ovaj roman koji me je razvalio emotivno, trebala mi je opuštajuća varijanta i tako je nastala ‘Lavanda’ koja mi je bila simpatična, pa sam nju kasnije prvu objavio, u međuvremenu su izlazile pjesma za pjesmom, tri knjige poezije, bukvalno mi je tih 76 dana prošlo u neprekidnom stvaranju”, rekao je Zeković.

Za svoju knjigu, čija se radnja dešava u Italiji i u Crnoj Gori, rekao je da “možda neće promijeniti svijet, ali, ako vas natjera da zastanete kod neke rečenice, da zaustavite korak, već je učinjela svoje”. 

Zeković se zahvalio na stalnoj podršci i gostoprimstvu Kulturnom centru Bar, direktorici Aleksandri Grabež i upravniku galerije Milunu Lutovcu, “promocije i drugi događaji u kojima učestvujem u Baru su uvijek nešto posebno”. 

Odlomke iz romana govorili su glumci Jelena Nenezić i Milo Perović.