Kada je pred kraj ljeta 2004. godine, kao golobradi momak, stigao u Budućnost iz Luke Bar, vjerovatno nije mogao ni da pretpostavi da će to da bude početak duge i berićetne karijere, kao što je i bilo. A nakon više od dvije decenije veoma uspješnog profesionalnog bavljenja odbojkom, Miloš Ćulafić je donio odluku koja je uvijek najteža u životu jednog sportiste – stavio je tačku na igračku karijeru, i sa 40 godina odlučio da okrene novu stranicu u životu.

“Odluku, svakako, nijesam donio preko noći. Posljednjih nekoliko godina karijere sam sve intenzivnije razmišljao na tu temu, što je potpuno prirodno u ovim godinama. Nijesam želio da donosim ishitrene odluke. A na odluku je uticalo više faktora, sad su se nekako poklopile okolnosti zbog kojih sam shvatio da sam u odbojkaškom smislu dostigao svoj maksimum i da je vrijeme za neke nove izazove” – kaže Miloš Ćulafić na početku razgovora za Pobjedu.

“Više sitnih, hroničnih povreda, promjene na tržištu i puno mladih i konkurentnih igrača, što automatski otežava nalaženje korektnog angažmana, a svakako i razdvojenost od porodice, česta putovanja i propuštanje važnih događaja, ključni su faktori za ovu odluku” – dodaje Ćulafić.

Jedan od naših najboljih odbojkaša u istoriji ističe da je u ovakvim odlukama „važno biti racionalan i realan“.

“Baviti se profesionalno odbojkom do 40. godine, naročito na poziciji korektora, je rijetkost i privilegija, na što sam posebno ponosan”.

A da bi neko trajao toliko dugo u sportu, u ovom slučaju odbojci, potrebno je da se poklopi mnogo faktora.

“Rekao bih da je ljubav prema odbojci, između ostalog, jedan od glavnih motiva da istrajem ovoliko dugo, uprokos problemima sa koljenima, ramenom, itd… Ništa manje važna je i ozbiljna disciplina i odricanje, konstantno vježbanje, terapije, rad na sebi i usavršavanje” – ističe Ćulafić.

Nakon kratkog staža u juniorskom timu Budućnosti, u koji je stigao zajedno sa sugrađaninom iz saigračem iz Luke Bar Aleksandrom Minićem, Ćulafić je neočekivano dobio šansu u prvom timu podgoričkog kluba, u sezoni 2005/06, i to na bizaran način. U prvom dijelu meča sa Vojvodinom se povrijedio prvi korektor Kemal Šećeragić (stigao u Podgoricu kao drugi poenter prvenstva Srbije i Crne Gore), pa je trener Igor Kolaković ukazao šansu mladom Ćulafiću, koji je odigrao dosta dobro u porazu „plavih“ u tom meču u Novom Sadu sa 3:2. Nakon toga, Ćulafić se ustalio u prvom timu i zajedno Sašom Starovićem činio je tandem mladih supetalentovanih korektora Budućnosti, sve do odlaska u Budvansku rivijeru, u ljeto 2008. godine, uz obeštećenje, kako se tada moglo čuti, od 250.000 eura.

U Budućnosti je osvojio posljednju titulu u državoj zajednici Srbija i Crna Gora (2005/06), te dvije duple krune u nezavisnoj državi (2006/07 i 2007/08) i Kup Crne Gore (2008/09), dok je sa Budvanskom rivijerom dva puta bio šampion (2008/09 i 2009/10) i jednom pobjednik nacionalnog Kupa (2009/10).

“Čast mi je što sam bio dio zlatnog doba crnogorske odbojke. Prepune tribine, rivalitet i ozbiljna navijačka atmosfera između ove dvije ekipe naučila me kako se nositi sa pritiskom i velikim očekivanjima, što mi je puno pomoglo u daljoj karijeri, gdje je uvijek uglavnom fokus bio na meni kao, često jedinom, strancu.

Moram i da pomenem titulu prvenstva Srbije i Crne Gore, moju prvu osvojenu titulu, na koju sam jako ponosan”.

Osim što se, na kratko, vratio u Budvansku rivijeru (ugašena 2017. godine) u drugom dijelu sezone 2013/14, za dvomeč sa ruskim Belogorjem, u prvoj rundi eliminacija Lige šampiona, Ćulafić je igrao i za Budvu (novoformirani gradski klub) u sezoni 2024/25. i u prvom dijelu sezone 2025/26.

U inostranstvo je prvi put otišao u ljeto 2010. godine, i to u Južnu Koreju, u Kepko, za koji je igrao kratko i u sezoni 2013/14. Igrao je u još 14 zemalja, i to u Francuskoj (Poatje, Arago de Set, Tuluz), Argentini (Bolivar), Rusiji (Tjumenj), Kataru (Al Rajan), Ukrajini (Lokomotiva), Turskoj (Šahinbej Beledije), Iranu (Šardari), Italiji (Alesano), Švajcarskoj (Šenenverd), Grčkoj (OFI Krit, Orestijada)), Ujedinjenim Arapskim Emiratima (Šabab Al Ahli), Saudijskoj Arabiji (Al Faisali, Al Itihad), Rumuniji (Krajova) i Libanu (Bušrija).

Više puta je igrao finala i polufinala nacionalnih i kup takmičenja, uzimao medalje, a izdvojio je finale prvenstva Francuske sa Poatjeom u sezoni 2011/12. (poraz od Tura), u čijem dresu je bio najbolji poenter ligaškog dijela Lige šampiona, te prvo mjesto u drugoligaškoj konkurenciji sa Tjumenjom u ulazak u Superligu Rusije. Osvojio je i dva trofeja sa Šababom u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, po jedan u „President“ i „Vicepresident“ kupu.

“Imao sam zaista bogatu i turbulentnu karijeru, često sam mijenjao klubove, gradove, države, a nerijetko i kontinente. Nevjerovatna odbojkaška, a i životna iskustva i poznanstva mi je donio ovaj posao. Pored finansijskog momenta, koji je svakako najčešće bio presudan kad sam odlučivao o ponudama i o daljem toku karijere, kroz odbojku sam imao privilegiju da upoznam i ostanem u kontaktu sa nekim sjajnim ljudima, odbojkaškim stručnjacima i saigračima, tako da, zaista, iz ove perspektive sad nijedno iskustvo ne bih mogao da izdvojim kao najgore” – ističe Miloš.

Kaže da je „možda život u Iranu ili Saudijskoj Arabiji bio najveći kulturološki šok za njega“.

“Trebalo mi je vremena da se adaptiram, ali je sve to neprocjenjivo životno iskustvo, iza kog ostaju nebrojene anegdote. Nije bilo lako adaptirati se ni na odbojkaške, a i životne standarde Koreje, to je bilo fizički najizazovnije iskustvo u karijeri. Svako ko je igrao u Koreji zna o čemu govorim, ali me to iskustvo naučilo dodatnoj disciplini koja je prosto dio njihove kulture. Nakon tog iskustva, angažman u svakom narednom evropskom klubu bio mi je kao da igram na domaćem terenu. Mogu da kažem da sam uglavnom zadovoljan sa svim što sam postigao igrajući za timove iz Francuske, Grčke, Rusije, Turske, Italije. Imao sam privilegiju da dijelim teren sa sjajnim momcima i da učim od velikih odbojkaških imena”.

Četiri i po godine prije igračke, Ćulafić je, sredinom maja 2022. godine, završio reprezentativnu karijeru, pred početak kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, sa željom da otvori prostor za mlađe igrače na njegovoj poziciji korektora i posveti više vremena porodici, ali i klupskoj karijeri. Ćulafić je igrao za reprezentaciju od prvog dana od obnavljanja nezavisnosti i bila je prava rijetkost da preskoči akciju reprezentacije, čak i kad nije bio potpuno fit. Prije 10 godina, zbog problema sa ramenom, nije igrao za našu selekciju u drugom učešću u trećoj diviziji Svjetske lige, a u maju 2021. ga nije bilo u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, zbog manjih problema sa leđima, koljenom, ramenom…

Sa reprezentacijom je dva puta igrao na Evropskom prvenstvu, 2019. i 2021. godine, a sa „crvenima“ je 2014. godine osvojio Evropsku ligu, i bio MVP takmičenja…

“Sad kad se polako svode računi, mogu samo da budem zadovoljan i zahvalan na ovako dugoj i bogatoj karijeri. Naravno, neke karte sam mogao pametnije da odigram, ali bilo bi nezahvalno da o tome sada i razmišljam. Posebno sam ponosan na zlato u Evropskoj ligi, kad sam ponio titulu MVP-ja i na prvi, istorijski plasman na Evropsko prvenstvo” – zaključio je Miloš Ćulafić.

Pomenuti rezultati i bogata karijera su ozbiljni uspjesi za mladog momka iz Bara, koji je, kako kaže, „samo volio da igra odbojku“.

“Sve to bi, možda, i ostalo na amaterskom nivou da najprije moj otac Miodrag nije bio istrajan u tome da nastavim ozbiljnije da treniram i već sa 15 godina potpišem prvi profesionalni ugovor, a sa 18 godina odem od kuće. Generalno mi je podrška porodice bila od velikog značaja i kad su se proslavljali uspjesi, ali i kad se trebalo suočiti sa raznim izazovima koje ovaj način života nosi” – rekao je Ćulafić.

Kada su u pitanju dalji planovi, Ćulafić kaže da su „sve opcije otvorene“.

“Zasad koristim slobodno vrijeme da se družim sa porodicom. Želja mi je da ostanem u svijetu odbojke, smatram da na tom polju mogu da doprinesem, možda ne više na terenu, ali van njega svakako” – kaže Ćulafić.

Posebna zahvalnost Dobrkoviću, Tijaniću, Kolakoviću i Vukoviću

Ćulafić ističe da je na njegovom odbojkaškom putu bilo „nebrojeno ljudi koji su na ovaj ili onaj način, bili dio njegovog razvojnog puta“.

“Počev od prvih trenera iz Bara, Dragana Dobrkovića i Rajka Tijanića preko Igora Kolakovića (trenera u Budućnosti, op.a.) i Veska Vukovića (trenera u Budvanskoj rivijeri i selektora Crne Gore, op.a.), a svakako i nekoliko fizoterapeuta, pomoćnih, kondicionih trenera i ostalih stručnjaka koji su me odbojkaški oblikovali” – rekao nam je Ćulafić.