Radio Bar se oglasio dva dana nakon katastrofalnog zemljotresa, 17. aprila 1979. godine, što je bio svojevrsni podvig i trajno ga odredilo i uticalo na njegovu izuzetnu popularnost, rejting i povjerenje koje je uživao kod slušalaca.
Utemeljio ga je novinar Radio Sarajeva Ante Strelov, koji je sa kolegama, Nikolom Bilićem i Zoranom Udovičićem, kao i tehničarom Brankom Vasićem, locirao reportažna kola kod objekta Pošte. Ubrzo su im se pridružili novinari i tehničari Radio Zagreba, Dubrovnika, Novog Sada, Beograda, Skoplja i Prištine.
Prva vijest napisana je na krovu jednog automobile, 17. aprila, oko 8 sati ujutro, a u prvoj emisiji gostovao je tadašnji predsjednik Opštine, Blažo Orlandić koji je rukovodio Štabom civilne zaštite.
Reporteri Radio Bara javljali su o stanju na terenu, raspodjeli pomoći, pomagali porodicama da saznaju kako su njihovi članovi, ali i kako funkcionišu gradske službe od vitalnog interesa za stanovništvo. Riječju, Radio Bar postao je izvor dragocjenih informacija, podrška i neprikosnoveni prijatelj slušalaca.
Sjećanja na to doba evocirali su u Otvorenom studiju Radio Bara prva novinarka barskog, “domaćeg kadra”, Ljiljana Đinđinović, jedan od najpoznatijih crnogorskih novinara i medijskih eksperata, Dragoljub Duško Vuković, koji je u prvim danima nakon zemljotresa i osnivanja Radio Bara, radio u našoj medijskoj kući i Dragan Mitov Đurović, višedecenijski novinar Radio Titograda, kasnije Radija Crne Gore, čiji su zaposleni, takođe, svakodnevno bili na uzdrhtalom, zemljotresnom terenu barske opštine, autor publikacije “Od Volujice do Podgorice” i generalni sekretar Društva crnogorskih novinara.
U drugom satu emisije čuli smo direktora Direktorata za medije Neđeljka Rudovića i direktora Media centra, Gorana Đurovića, koji su se osvrnuli na jubilej Radio Bara, govorili o značaju lokalnih javnih emitera, problematici sa kojom su suočeni i perspektivi.
“Ante Strelov je veoma bitan u ovoj priči o nastanku Radio Bara. On i njegovi tehničari su 17. aprila montirali provizornu radio stanicu, a već 21. srednjetalasni emisioni centar. Tehnički, to nije bilo na visokom nivou, ali najvažnije je da se Radio Bar čuo i slušao na području cijele opštine.
Na krovu jednog automobila, prvu vijest napisali su novinar ‘Politike’ Kosta Kostadinović, dopisnik ‘Pobjede’ Momčilo Popović i dopisnik ‘Politike’ Božidar Milošević. To je bilo veoma važno, jer je organizovan Jugoslovenski pul u Baru, novinari su dolazili iz svih krajeva ondašnje zemlje (Sarajeva, Beograda, Zagreba, Novog Sada, Prištine, Dubrovnika, Skoplja) i izvještavali o situaciji na terenu. Bar je bio centar i za Budvu i Ulcinj, jer su u Radio Baru sakupljane sve informacije, a novinari sa strane i dopisnici, slali ih svojim redakcijama. Tako se širila istina o zemljotresu i njegovim posljedicama. Radilo se od ujutro, do kasno u noć. Pridružile su nam se i kolege iz Radio Titograda. Prvog dana emitovano je 115 minuta programa, što je u tim uslovima bilo značajno, jer su novinari izvještavali iz svakog kraja barske opštine, informisali o pomoći koja je stizala, potrazi za nestalima, plasirali servisne vijesti (jer nije bilo vode, struje, saobraćaj je bio u prekidu) i sve ostale pojedinosti važne za funkcionisanje u takvim, vanrednim okolnostima. Ubrzo su kolege iz Dubrovnika dovezli veća reportažna kola, što je olakšalo posao, a redakcija se iz dana u dan širila. Formirali smo šatorsko naselje pored reportažnih kola i tu smo provodili cijeli dan. Ne treba zaboraviti sve te ljude koji su nam pomogli da utemeljimo Radio Bar, a nažalost, mnogi danas nisu živi. Prva najavna špica bila je ‘Ovdje Radio Bar’, a već dva dana nakon zemljotresa, tadašnji predsjednik Opštine Bar, Blažo Orlandić, obratio se građanima, sa vrlo važnim informacijama”, prisjetila se Ljiljana Đinđinović.
Među prvim perima Radio Bara u tim postzemljotresnim danima bio je i Dragoljub Duško Vuković, jedan od najpoznatijih crnogorskih novinara i medijski ekspert, koji je novinarstvom, formalno, počeo da se bavi upravo te davne 1979. godine u Radio Titogradu, a istinski, i na pravi način, u Radio Baru. Tokom karijere bio je novinar “Monitora”, Radija “Slobodna Evropa”, urednik nedjeljnog izdanja dnevnika “Vijesti”, šef podgoričkog dopisništva Borbe” i lista koji je bio njen nasljednik “Naša Borba”. Jedan je od osnivača i predsjednik Nevladine organizacije za razvoj novih elektronskih medija i njegovanje kulture komunikacije “PRO NEN”, koja ima i online novinu, dugogodišnji je instruktor novinarstva i predsjednik Skupštine Media centra, veoma aktivnog u borbi za slobodu i unaprjeđenje naših medija, odnosno demokratizaciju društva, uopšte. Dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima i prestižne “Staša Marinković”, koja nosi ime nekadašnjeg urednika “Borbe” i jednog od pionira slobodnog novinarstva u Srbiji. Povodom te nagrade Duško je bio gost Radio Bara prije gotovo tri decenije, i nakon toga, ponovo je u našoj medijskoj kući uživo (iako smo sarađivali i sretali se na raznim novinarskim skupovima, seminarima i radionicama, u Institutu za medije, gdje je radio, i kasnije, u Media centru).
U Radiju Titograd se zaposlio svega četrdesetak dana prije katastrofalnog zemljotresa, pa još uvijek nije obavljao novinarski posao. Počeo je da ga uči, i prve novinarske zadatke da odrađuje, upravo u Radio Baru.“
“Novinarski posao nije počinjao lako i odmah. Iako sam bio zaposlen kao novinar u Radio Titogradu, tih prvih mjeseci imali smo obavezu da učimo, radimo sa lektorom, ‘peglamo akcente’, tako da sam novinarstvom u pravom smislu, počeo da se bavim u Radio Baru, gdje je poslove urednika obavljao Nikola Bilić iz Sarajeva. Bačen sam ‘u vatru’, a novinarstvo smo tada učili na greškama, a ne iz udžbenika. Nije ni bilo vremena da nam starije kolege sugerišu što i kako da radimo, dok ne donesemo prilog ili uradimo reportažu, kada su nam jasno stavljali do znanja gdje smo pogriješili. Jedna od prvih je bila kada me je Bilić, sa jednim starim uherom, sa više brzina, poslao u ‘Primorku’, koja je bila obnovila proizvodnju. Trebalo je da razgovaram sa tadašnjim direktorom, Veljom Vlahovićem. Uradio sam intervju, ali kada sam se vratio, shvatili smo da je brzina pogrešna i da je razgovor nerazumljiv. Ja sam mislio da sam time završio, da je zadatak neuspješno odrađen, međutim, Bilić mi je rekao da se vratim i uradim prilog ‘kako znam’. Bilo je to dragocjeno iskustvo, jer sam, prvo, naučio da moram provjeriti tehniku kada idem na teren, i da zadatu temu moram uraditi bez obzira na okolnosti. Iskustvo stečeno u Radio Baru pomoglo mi je da već nakon tri – četiri mjeseca (iako je tada pripravnički staž trajao godinu) počnem samostalno da radim, odnosno postanem urednik jedne emisije za mlade, koja je emitovana uživo i bavila se radnim akcijama i obnovom Crnogorskog primorja. Dakle, za Bar me vežu izuzetno lijepe uspomene, izuzev povoda zbog kojeg sam se našao u Radiju, a to je bio zemljotres”, sjeća se Vuković, koji je kazao da su uz poznata novinarska imena iz cijele Jugoslavije, kao mladi reporteri, bili angažovani barski srednjoškolci, među kojima i djevojka koja je, kako je naveo, postala znamenita Crnogorka – Radmila Beba Vojvodić, a sjetio se i Nine Kosać.
Ljiljana Đinđinović se, takođe, prisjetila početničkih, novinarskih “muka”, kada je sa uherom (uređajem za snimanje, teškim 12 kg) otišla pod šator, gdje je bio smješten Štab civilne zaštite, da snimi intervju sa predsjednikom Opštine, Blažom Orlandićem.
“Vrlo brzo nakon početka razgovora, uher se pokvario. Ja pokušavam da ga popravim, razmontiram ga, i pritom mi je neopisivo neprijatno. Za to vrijeme predsjednik uporno insistira da mi pomogne, a ja mu, iz poštovanja, ne dozvoljavam. Kasnije sam saznala da je on po struci elektroinženjer, a ja sam se plašila da ne pogine od uhera. Sve je to bila stara, gotovo rashodovana tehnika, kao i reportažna kola u kojima smo radili, što nije uticalo na entuzijazam”, kazala je Đinđinović.
“Stalno se nešto dešavalo, adrenalin je bio na zavidnoj visini, dinamika ‘jaka’, kako zbog zemljotresa, tako i novinarskih zadataka. Spavali smo u kontejnerima, koji su stalno podrhtavali usljed manjih i većih potresa, sa kojima se živjelo dugo nakon katastrofalnog zemljotresa, i to pamtim, ponovo, izuzimajući povod, kao najljepše spavanje, jer smo znali da smo u kontejnerima bezbjedni. Druženje je bilo divno, tehničari iz Radio Sarajeva su nas zabavljali uz gitaru, pili smo do kasno u noć, i u jednom trenutku shvatili smo da se naša žurka, oko ponoći, emituje na radiju. Tonac iz Sarajeva je sve pustio u program, a kada je urednik, Nikola Bilić, to shvatio, burno je reagovao i zabava je naprasno završena”, ispričao je Dragoljub Duško Vuković.
Sjećanja je u Otvorenom studiju podijelio i Dragan Mitov Đurović, još jedno poznato novinarsko ime u Crnoj Gori, koji je u novinarstvu od 1971. godine, radeći tada u Radio Titogradu. Dakle, tokom perioda dužeg od pet decenija, uradio je više od 650 intervjua, reportaža, objavio nekoliko knjiga, dobitnik je brojnih novinarskih nagrada, među kojima i za životno djelo RTV Crne Gore. Osim neizbrisivog traga koji je ostavio u crnogorskom novinarstvu, neumorni je čuvar i svjedok naše tradicije, dugogodišnji je sekretar Društva crnogorskih novinara. Među nekoliko vrijednih knjiga koje je objavio, jeste i publikacija “Od Volujice do Podgorice”, koja govori o istorijatu radija u našoj državi.
“U trenutku kada se desio katastrofalni zemljotres, bio sam na služenju vojnog roka u Nišu, ali pri kraju, tako da sam se već početkom juna vratio i pridružio kolegama u uređivanju i pripremi onoga što je stizalo sa terena. Bio sam i autor nekoliko dokumentarnih emisija, raznim povodom o katastrofalnom zemljotresu, što mi sve daje za pravo da govorim o toj temi. Donio sam i svoju emisiju koju ćete, nadam se, emitovati 15. aprila, a koja svjedoči, prije svega, o ogromnim štetama i nastradalima, ali i o velikoj humanosti i solidarnosti, jer, kao što smo čuli, već drugog dana pojavili su se, u još uvijek rizičnoj situaciji, novinari iz raznih jugoslovenskih redakcija i oformili Radio Bar. Dugujemo im ogromnu zahvalnost, i dugujemo im sjećanje, iako, nažalost, mnogi od njih nisu među živima. Tadašnje crnogorsko novinarstvo zaslužuje duboko poštovanje. Sjećam se novinarskih zapisa Mihajla Miljanića iz helikoptera, Bratislava Kokolja, zahvaljujući kojima smo imali potunu sliku kako izgleda Bar i koliko je stradao. Tomo Grgurević, dopisnik iz Kotora je, nekoliko minuta nakon zemljotresa, javio: ‘Kotor ne postoji više’, jer je u tom trenutku bio na vrhu Trojice, a grad je bio zavijen u prašinu. Duško Vuković je ušao tako u novinarstvo, ostao i u njemu postigao sve. Sve te ljude ne smijemo zaboraviti, kao ni Blaža Orlandića – to je ime za vječno poštovanje. Ja sam prije petnaest godina radio uživo intervju sa njim, javljajući se iz hotela u Baru za Radio Crne Gore, ali ono što želim posebno da naglasim jeste činjenica da je uloga Radio Bara u tom vremenu i tim trenucima bila ogromna i nezamjenljiva. Radio je tada bio ‘direktan prenos iz života’, kako je nekada zapisao naš Dragan Radulović. Taj i takav trag Radija je izuzetno važan. Kada sam, baš povodom zemljotresa, bio u Crmnici kod tada već vremešnog, u devedestim godinama, Jovana Ića Milića, rekao mi je ‘Radio Bar nas je tada spašavao, znali smo sve što se dešava’. Danas, kada imamo ‘poplavu’ svakojakih medija, ‘žutih’, ‘crvenih’, radio ostaje kao direktna veza sa životom, a 45 godina postojanja Radio Bara je potvrda da postoji istina, da se istina može čuvati i njegovati. Poštovanje za cijele generacije novinara ove kuće, koji su postali ‘biseri’, ne samo crnogorskog, već i jugoslovenskog novinarstva, ali bi trebalo da se oda priznanje i Radio Titogradu, kasnije Radiju Crne Gore, koji je bio kolijevka svega toga. Moramo se sjetiti koliko je truda bilo potrebno da bismo postali novinari, koliko smo radili i ‘lomili’ jezik sa Veljkom Mićovićem, koliko je lektor bio važan, koliko su spikeri bili veličanstveni ljudi. Sada toga nema, danas se u novinarstvo ‘utrčava’ i ‘istrčava’, kao da je za jednokratnu upotrebu. Tim prije, veoma je važno da sačuvamo ulogu radija i nezaborav za sve ljude koji su ga stvarali. Obišao sam, radeći brojne reportaže, ne samo Crmnicu, već sve krajeve, i uvijek sam slušao ‘bilo je na radiju’, a nisam bio u prilici da to često čujem za televiziju. Dakle, radio je ‘zakon’. Radio Bar i radio signal sa Volujice, koji je u sjećanjima, često zapostavljen, su istinski temelji novinarstva. Čestitke svim zaposlenima za 45-godišnjicu, kao i svim slušaocima i građanima, takođe, čestitke i za vaš odličan program”, kazao je Dragan Mitov Đurović.
Ljiljana Đinđinović je istakla da se treba prisjetiti i onih koji su stradali u zemljotresu (najviše u Baru – od ukupno 100 poginulih, u našoj opštini živote je izgubilo gotovo pedesetoro građana), a sa druge strane nicao je Radio koji je, kako je navela, “davao život onima koji su preživjeli i koji su se borili da opstanu i obnove porušeni grad”.
Ona se osvrnula i na pravila u novinarstvu, koje je zahtijevalo učenje, znanje, etiku.
“Ko, šta, gdje, kad i kako – bilo je sveto pravilo. Većina od nas, pa i ja, kao prva novinarka u Radio Baru, završili smo fakultete koje nemaju dodirnih tačaka sa žurnalistikom, ali smo posjedovali obrazovanje i elementarnu pismenost i, naravno, poštovali i slušali urednike. Dešavalo se, po više puta, da nam urednici prekriže tekst i traže od nas da ga ponovo pišemo. Tako smo radili i učili. Radio je tada bio ‘prozor u svijet’, a i danas je suštinska potreba. Možemo ga slušati dok radimo, u automobilu, i u ‘brzom’ vremenu i življenju, on ima neuporedivu prednost u odnosu na ostale medije. Ja sam zaljubljenik u Radio, možda je to zbog početaka, možda što sam ostarila, pa teže prihvatam nove medije, u svakom slučaju, za mene radio ostaje neprikosnoveni izvor informacija. Vratiću se na malu, barsku ekipu koja je radila na početku – Vlastimir Bulatović, muzičar, koji je došao iz Danske, tada poznat kao ‘Val Kuper’, Željko Šekarić – tehničar, a Boro Stojović, koji je kasnije postao i direktor, bio je koordinator. Zarija Lekić, istaknuti društveno -politički radnik, kasnije i predsjednik Opštine Bar, bio je u našem timu, obilazio crmnička sela i izvještavao sa terena. Tako smo radili do septembra, a onda se ekipa razišla. Reportažna kola su otišla, Radio Titograd nam je poklonio rashodovana, dobili smo ‘Treskinu’ baraku i šator. Profesori Boro Stojović i Zarija Lekić su se vratili u školu, kao i srednjoškolci koji su nam pomagali. Ostali smo sami, i niko nije vjerovao da će Radio Bar ostati i opstati. Trebalo je da ljudima, koji nešto znače i odlučuju, objasnimo kolika je uloga radija i da on mora nastaviti sa radom. Naišla sam na veliko razumijevanje predsjednika Opštine, Blaža Orlandića i predsjednika SSRN, Jovana Pavićevića, a pomogle su i kolege iz Jugoslovenskog pula, koji su na početku bili sa nama, a kasnije poslali pisma podrške. To je bilo značajno. SSRN je osnovao Radio Bar, a zvanično ime je bilo ‘Informativni centar’. U međuvremenu, počela je izgradnja barake, koja će kasnije imati višestruku namjenu. U januaru, 1981. godine, preselili smo se u tu baraku, a vrlo brzo su osnovane i ‘Barske novine’. Udruženje grafičara Jugoslavije, poklonilo nam je svoju ofsetnu tehniku, jedinstvenu, kakvu niko u Crnoj Gori nije imao, i od 1981. godine počelo je za nas ‘zlatno doba’. Prvi urednik Barskih novina bio je profesor Maksim Lutovac, pridružila mu se Gordana Vujović, koja će ga kasnije naslijediti na toj funkciji, a četrnaestoro mladih ljudi sa Biroa rada smo poslali na obuku u Beograd. Vrlo brzo je, u okviru ‘Informativnog centra’, oformljena Štamparija. Tu smo štampali naše novine, a ime je preinačeno, od ‘Informativni centar’ u IGRO ‘Solidarnost’, zahvaljujući svemu tome što smo solidarno dobili”, prisjetila se Ljiljana Đinđinović, koja je te 1981. godine, bila i glavna urednica. Kako je apostrofirala, to što je Radio Bar opstao i što je napredovao, bila je ogromna radost i satisfakcija za nju, i sve druge koji su u tome pomogli, a posebno za građane, jer se, kao jedini medij u opštini, slušao baš u svakoj kući, svakoj kancelariji i radnom mjestu. Novi srednjetalasni predajnik postavljen u Polju, pojačao je čujnost, pa se Radio Bar slušao i izvan granica Crne Gore.
“Nakon toga, krajem ’80-ih i početkom ’90-ih godina, odigrala su se turbulentna politička dešavanja, sukobi sa opštinskim rukovodstvom, a Radio Bar je, nakon sjajnih godina, zapao u krizu, i možemo reći – tavorio. Nastupio je težak period, ali povodom ovog respektabilnog jubileja – 45 godina, nećemo govoriti o tome, već ćemo se sjećati samo lijepih stvari. Radio Bar je u ratno i poratno vrijeme napravio još jedan iskorak, kada su kod nas radili pokojni Vesko Tomović, Nebojša Redžić i Darko Šuković. Svakodnevno smo emitovali informativnu emisiju ‘Žurnal’, koja je sadržala sve važne informacije iz različitih medija sa prostora ondašnje Jugoslavije, o tragičnim dešavanjima, uvijek poštujući načelo da se čuju sve strane. To je značajno podiglo slušanost i popularnost našeg radija. Važno je da je Radio opstao, prevazišao neke slabosti i da se razvija”, istakla je Đinđinović.
Radio je važan medij i za Duška Vukovića, a njegova veza sa “magičnom kutijom” počinje još u djetinjstvu, u jednom poddurmitorskom selu, koje je struju kasno dobilo, ali se tranzistor mogao slušati.
“Naša kuća je bila prva koja je imala tranzistor i kod nas se okupljala omladina da sluša prenos utakmica i emisiju ‘Veselo veče’, tada jedinstvenih radio stanica – JRT. Znači, veoma sam emotivno vezan za taj medij. Bilo je perioda kada je gubio na značaju, ali to je trenutno, naprotiv, mislim da je on nezamjenljiv. Iako se možemo brzo informisati preko portala, radio ima uvijek onu, zaista, nezamjenljivu prednost, jer se možemo fokusirati na posao ili obavljati razne druge stvari, a istovremeno slušati radio, biti informisan i uživati u muzici. Da ne govorim koliki je njegov značaj u ovakvim situacijama kakva je katastrofalni zemljotres. Ono što je važno za radio jeste emocija, koju ne možemo prenijeti, niti primiti putem televizije ili portala. Radio je dalje, veoma značajan za lokalne zajednice, on je ‘medij zajednice’, koji će omogućiti građanima da dobiju sve servisne informacije, veoma važne da bi ta zajednica funkcionisala. Ako imate uključen radio, slušate neki glas i muziku, ne osjećamo se usamljenim. Budućnost radija je osigurana”, poručuje Vuković.
Istraživanja u SAD pokazuju da je Radio u 2023. godini bio medij broj 1 u toj zemlji, sa preko 217 miliona slušalaca, ili oko 85 posto odrasle populacije koja se, utvrđeno je, informiše posredstvom ovog medija. Mnogi teoretičari i sociolozi medija smatraju da je Hitler četrdesetih godina prošlog vijeka dobio izbore i stekao popularnost zahvaljujući radiju.
Nebrojeno je primjera koji govore o značaju ovog medija, a mnogo je značio i bio svijetla tačka i izvor dragocjenih informacija, ne samo nakon zemljotresa 1979. godine, već i u vremenu bombardovanja, kada su građani čekali da čuju sve važne vijesti, prvenstveno najave akcija NATO aviona.
“Radio mora opstati, tim prije, što i danas živimo u veoma nesigurnim i nestabilnim vremenima. Bojim se da je pitanje dana kada nam se opet može desiti neka vanredna situacija, kada će radio ponovo biti nezamjenljivi čovjekov prijatelj. On je to i danas. Naša istraživanja u ‘Media centru’ pokazala su da građani imaju visok stepen povjerenja u svoje lokalne emitere. Zato svaka lokalna zajednica mora imati sluha i osjećaj odgovornosti prema lokalnim javnim emiterima. Komercijalni mediji su nešto sasvim drugo, mogu da postoje ili ne, rade po drugim pravilima, nisu neophodni, a lokalni radio ili televizija moraju da opstanu”, zaključuje o važnosti ovog medija, novinar Dragoljub Duško Vuković, koji je, nakon prvih novinarskih iskustava u “zemljotresnim” danima u Baru, za nešto više od decenije, izvještavao i sa dubrovačkog ratišta. Ta dva momenta su ga odredila i naučila što znači etičko i objektivno novinarstvo, postulati kojima je ostao vjeran tokom cijele novinarske karijere, a zatim to, kao medijski ekspert i instruktor novinarstva, prenosi i na mlađe generacije. On naglašava da novinari ne moraju biti samo oni koji su završili žurnalistiku, već bi trebalo upošljavati ekonomiste ili ljude drugih profila (od Muzičke akademije do teologije), a onda bi oni sa takvim znanjem, uz edukaciju koju bi prošli, trebalo da prate oblasti za koje su školovani. Dešava se, upozorio je, da mladi ljudi završe novinarstvo, a ne znaju vijest da napišu.
Sve češće se čuje da, upravo zbog dominacije Interneta, društvenih mreža, dezinformacija i govora mržnje, lokalni javni emiteri ostaju mediji koji su na braniku etičkog i objektivnog novinarstva, u službi građana. To se prepoznaje u domaćim relevantnim institucijama, ali i u međunarodnim krugovima, pa od EU, Evropske komisije i stranih ambasada stižu inputi i preporuke da se mora obezbijediiti njihova održivost, stabilno finansiranje i sloboda.
I za Dragana Mitova Đurovića, radio ostaje neprikosnoveni medij.
“Radio je bio ‘portal’ prije svih današnjih sajtova, jer sve što su čuli na radiju, novinari – dopisnici su prenosili za druge medije za koje su radili. Dakle, radio je bio osnovni izvor informacija. Kada govorimo o etičnosti, moram reći da je prije postojala jedna istina, a da danas svako ima svoju istinu. Smjenjuju se osnivači, smjenjuju se ‘gospodari’, i svi govore da rade za narod, a u stvari, svi rade za sebe i svoju ‘torbicu’. Mediji su osnovna poluga svega, ali se gubi njihov kredibilitet. Novinari su nekada morali da završe fakultet, da prođu sve poslove, počev od nošenja bureka starijim kolegama, do pisanja vijesti, priloga, reportaža, intervjua, da mnogo uče. Danas imate televizijske ‘zvijezde’ koje se proizvode za petnaest dana. Istina bez radija ne može postojati. Ne možemo forsirati kodeks koji nameće da je sve što je mlado i novo, dobro i kvalitetno. Ne samo da to nije tako, nego se bojim da je obrnuto. Danas je naša medijska scena nalik, ne ‘šumi’, nego ‘prašumi’ u kojoj ima svakakvih ‘zvjeri . Moramo stvarati novu generaciju istinskih novinara, a radio je uvijek bio rasadnik najkvalitetnijih. I onda kada su radijski novinari odlazili da rade u druge medije, pokazali su da su i tamo najbolji, jer su osnovu, edukaciju i iskustvo stekli u radiju”, istakao je Đurović, koji je izrazio očekivanje da će novi zakoni donijeti boljitak, jer status novinara nije zadovoljavajući.
Dragoljub Duško Vuković se, takođe, nada da će lokalni emiteri novom zakonskom regulativom biti finansijski osnaženi.
“’Media centar’ se kontinuirano bavi problematikom lokalnih javnih emitera. Osim finansijske sigurnosti, novi zakoni bi trebalo da obezbijede i drugačije kriterijume za izbor članova upravljačkih tijela, kako bi oni postali nezavisni od formalnih i neformalnih centara moći. Neophodno je razvijati profesionalne mehanizme i služiti građanima, jer to je osnovni smisao lokalnog javnog emitera”, zaključuje Vuković, koji je na kraju, ispričao anegdotu iz ranih novinarskih, barskih dana.
“Bio sam zadužen, kao urednik Jutarnjeg programa, da dođem u 6 sati, pustim najavnu špicu i pročitam prve vijesti. Kako toga jutra nisam imao ništa novo, otrčao sam do kioska, koji još nije bio otvoren, ali je paket sa primjercima ‘Pobjede’ bio ispred. Uzeo sam novine, vratio se u Radio Bar i čitao najaktuelnije vijesti i zanimljivosti. Jednostavno, do vijesti smo morali doći, na ovaj ili neki drugi način”.
Ljiljana Đinđinović već dvije decenije nije u Radio Baru, ali dugo je, kao savjetnik za informisanje u Opštini Bar, imala vezu sa svojom nekadašnjom kućom.
“Svakog mjeseca sam pratila rad Radio Bara na osnovu mjesečnih izvještaja o radu. Da nisu bili dobri, sigurno ih ne bih potpisala, jer rad i kvalitet rada su mi uvijek bili u prvom planu. I danas vidim da je Radio Bar značajno napredovao, čemu se radujem, želim puno uspjeha i u narednom periodu”, kazala je Ljiljana Đinđinović, kojoj se Dragan Mitov Đurović zahvalio na doprinosu u uspostavljanju i daljem radu Radio Bara, uz ocjenu da je Đinđinović “ne samo najstarija, već jedna od najboljih barskih i crnogorskih novinarki”.
“Zahvaljujem se Ljiljani i na tome što su Bar i Radio Bar u jednom trenutku bili i ‘svjetski’, zahvaljujući osnivanju Internacionalnog TV festivala, zajedno sa Perom Radovićem. Hvala ‘sebi’ uvijek zaboravljamo da kažemo, zato se zahvaljujem i tebi, Vesna, na odličnoj pripremljenosti ove emisije i svemu onome što si, kao direktorka doprinijela, sa željom da novi direktor, Ivan Jovović, zajedno sa tobom i svim zaposlenima, nastavi taj put. Teško je bilo unaprijediti Radio Bar, napraviti i razvijati portal, uvesti video produkciju, ali je još teže to sačuvati. Takođe, želim da se ‘živa ideja’ Ljiljane Đinđinović i neuspjeli pokušaji, konačno ostvare i da neki sljedeći put dođemo u Radio televiziju Bar”, kazao je Dragan Mitov Đurović, koji ne zaboravlja nikoga, pa je skrenuo pažnju da se na jubilej, 45 godina Radija, moramo zahvaliti i svim sjajnim tehničarima, montažerima, ali i sagovornicima i učesnicima emisija, koji su se uvijek odazvali na poziv novinara i doprinjeli da Radio Bar svoju misiju informisanja građana ispunjava u punom obimu.
Među zaslužnim snimateljima i montažerima Radio Bara danas su, svakako, Adi Karađuzović i Zoran Milošev, zahvaljujući kojima Radio Bar već nekoliko godina emituje video priloge na svom portalu, a od 2023. ustanovljena je i video produkcija radijskih emisija. Otvoreni studio, posvećen 45-godišnjici Radio Bara, građani su mogli gledati na YouTube kanalu našeg portala Bar info i vidjeti fragmente iz dva dokumentarna filma o istorijatu Radija, nastala, takođe, u produkciji Radio Bara, povodom 40 godina naše medijske kuće.
U drugom dijelu emisije, gosti su, telefonskim putem, bili direktor Direktorata za medije u Ministarstvu kulture, Neđeljko Rudović i direktor “Media centra”, Goran Đurović. Taj segment razgovora moći ćete čitati na našem portalu narednih dana.
