Gost u 41. izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Rajko Joličić (1947), književnik, glumac, radijski novinar, humanista, ekološki aktivista, čovjek koji je dobrovoljno dao krv 130 puta, aktuelni predsjednik Udruženja penzionera Bara… Iako se radi o čovjeku koji je već decenijama u žiži interesovanja medija, prvi je put javno govorio o svom djetinjstvu u Krnjicama i školovanju u Zagrebu i Banja Luci.
“Prvo sjećanje koje imam je da su me nosili od jezera do kuće, uzbrdo dva kilometra, divan zimski sunčan dan je bio, ribari išli da bace mreže, a moj je otac uveče ušao u kuću i u nju unio lopatu, čemu sam se čudio. Tek sam ujutro shvatio šta je razlog – snijeg je tokom noći napadao toliko da je zatvorio ulaz, pa je morao da prokrči put do drva ili stoke. Krnjice su bile pedesetih selo puno života, svaka kuća imala je nekoliko koza, jednu kravicu bušu i eventualno magare, jer su velika krava ili konj kod nas mogli samo helikopterom sletjeti, pošto nije bilo puta. Ni struje, naravno. No, ljudi su se posjećivali, bilo je ribe u izobilju, sira, mlijeka, mesa, nisi se morao plašiti ako neko dođe na konak ili ostane na ručak, jedino je postojao problem komfora, ležalo se često po podu. Svaka kuća je imala ognjište sa verigama, hleb se pekao u crijepulji, prekriven sa puno žara“, sjećao se Joličić.
Kako kaže, Krnjičani su uglavnom živjeli od ribe pedesetih.
„Bez penti su izlazili, na vesla čunovima, bacali su mreže i nepogrješivo po oblacima znali koji će vjetar da dune. Jezero je ćudljivo, za minut se sve promijeni. Lovili bi pet dana i onda petkom izlazili na Vir da prodaju ribu. Kad bi džepove napunili novaca, prvo bi kupili ono što će da ponesu – brašno, šećer, ulje, gaz, stavljali u čamac koji bi se spuštao na dva prsta od vode, a onda bi krenuli od kafane do kafane i vraćali se pod dejstvom alkohola. Što je rekao Đuro Zec, koji je bio prvo brico, pa poslije kafandžija, a čiji je sin obnovio kafanu ‘Pelikan’: ‘Otkad su Krnjičani prestali da love, pazar se upola smanjio’. Niko tada nije bio debeo, jer su dva puta dnevno išli gore-dolje, što poslom, što za kozama ili bušom. Bilo je i onih koji su imali zemlju u Zeti, pa su i tamo morali raditi. Moja familija je sadila kukuruz u Berislavce, kao mali pamtim samo kukuruzni hleb, ovaj pšenični mi je zamirisao tek kad sam kroz Vir dolazio u školu“.
Djetinjstvo je obilježilo odrastanje uz tri brata – Ljubo je bio šest godina stariji od Rajka, Veko dvije godine mlađi, Božo četiri i po.
„Ljubo je bio glavni, naređivao šta ćemo da radimo, ali je Veko bio najvispreniji. Jednog dana Ljubo naljuti Veka, a u panjegi u zidu su bile dvije okrugle boce – u jednoj rakija za goste, u drugoj gaz, pa pošto je znao za Ljubov običaj ‘potezanja’ kad stariji ne vide, zamijeni im mjesta. Ljubo je nategao, a onda je krenula vardanja i istraga ko je to napravio. Brzo je shvatio da je to Vekovo djelo.
Ljubo je bio džinovske građe, prirodno, bez vježbanja – i danas se priča u Crmnici kako je on, u stvari, počeo maraton na jezeru, a ne ja. Kad je bio mlad, išao je vaporom i neđe na Radušu bio je jedan čovjek u čunu koji je molio da ga prime gore, na brod, no kapetan nije htio. Ljubo i Žarko Stojović su u znak solidarnosti skočili u jezero i plivali do Vira. Poslije ih policija saslušavala da li ih je ko nagovorio da plivaju pet kilometara i zašto su to radili. A Ljubo je jedan od rijetkih koji je skakao sa vrha Raduške stijene. Trebalo je da se odrazom preskoči hrid i baci u ambis, i on je jedini koga znam da je to radio. Jesam i ja jednom, ali sam ‘o dlaci’ prošao tu hrid i preživio, pa se više nikad nisam usudio“.
Prva četiri razreda Rajko je učio u školi u rodnom selu.
„Prvi učitelj mi je bio Drago Leković, dobar čovjek, a poznat i po tome što smo sami išli da beremo prut da nas izbije po rukama. Ja sam vazda brao dobar prut, ali ga malo slomim, tako da pukne kad dobijem po šakama. Šipkovina je bila najgora, uvijala se. Inače, kad je učitelj došao u selo, čekali su ga u jednu kuću, ali su se svi ostali naljutili, jer se smatralo da mu svako mora učinjeti čast, da ga svi dočekaju. Toliko se poštovao taj učiteljski posao“.
Naredna četiri razreda osnovne škole učio je u velikoj školi u Boljevićima. Problem je bila udaljenost od Krnjica.
„Škola u Boljevićima lijepa, imala je voćnjak, baštu, veliko dvorište fino uređeno. Tu sam prvi put vidio japansku jabuku, zagrizao je sirovu i poslije dva dana nisam u usta ništa stavio. Odlazio sam iz kuće rano ujutro, a u mrak dolazio kući, pješačio sam 13 kilometara u jednom pravcu.
Majka mi spremi kukuruzni hleb, ukljeve i malo sira u torbu i to mi je jelo. Međutim, djeca virska su voljela taj moj hleb, i desilo se par puta da mi ga sav pojedu, jer ne mogu reći da ne dam. Njima je on bio nešto novo, jer su jeli pšenični, iz pekare Mistovića, a ja sam ostajao gladan. Onda me naučio jedan momak, Perazić, da pustim mrave da uđu u moj zamotuljak sa hranom, jer ga oni neće dirati, a ja ću poslije mrave lako oduvati i pojesti što imam. Tako sam spašavao doručak.
Kad bih se vraćao doma, zimi naročito, bili su kraći dani, pa me mrak hvatao oko Seoca i onda bih tih 4-5 kilometra do kuće trčao od straha. Kad sam u Zagrebu pobijedio na nekom krosu, novinar me pitao kakav sam trening koristio, a ja se mislim – da je tebe hvatao mrak u Seoce, znao bi odakle ova kondicija. Posebno je bilo ‘zanimljivo’ jednom, imao sam 13 godina. Gubio sam čas i čekao drugare na uzvišenju, da preko Pelinova idemo doma. I zaspao. A oni nisu prošli tuda. Probudim se, a noć, majko mila, kakav je to strah bio, činjelo mi se da svako drvo šeta i napada, pjevao sam naglas sve pjesme koje sam znao da se okuražim, grlo mi je zamuknulo, ne vidim prst pred okom. Kad sam došao blizu blizu Seoca, bi mi lakše, ali sam čuo lavež pasa koji su onako pušteni krenuli na mene. Uzeo sam kamenje i gađao ih i počeo da se nekako izvlačim kroz neke ledine. Ali, za đavola, jedan moj kamen je pogodio neke tigle, slomio ih, pa je gazda iskočio ispred i pucao puškom u vis. Ne znam kako sam stigao kod babe u Dabanoviće, blijed, bez boje, nisam govorio, prestravljen od straha, a sjutra sam pošao kući. U Seoce su kasnije pričali da je neki ludak pobjegao iz ludnice ili zatvora i gađao kamenjem po tiglama da ih lomi“.
U školi je bilo „posebitih“ družina, iz raznih crmničkih sela.
„Bili su jedni, prilično nasilni, i nagovorili su mog druga da me zove na tuču. Ja kažem zašto kad smo dobri drugovi, prvo – nema razloga, drugo – dobićeš batine. Međutim, oni njega nagovore da mi stavi prst pod nos, što je onda bila ‘rukavica u lice’. Potukli smo se iza kuće Nika Markova Jovalekića, a pošto je moj Ljubo bio počeo da boksuje (i prestao jer je na treningu druga povrijedio tako da je imao trajne posljedice), naučio je i mene, pa ovog mog druga dobro izbijem. Ali baš. Došao je u školu sjutra natečen da sam se ja stravio kako je izgledao.
Direktor škole je htio da me izbaci, a drugi nastavnik me uhvatio i potegao za džemper, pocijepavši ga, pa se vidjelo da je ispod sve krpljeno, sva moja sirotinja je ispala, uz to mi opalio šamar. Boljelo me više ono poniženje od sirotinje no šamar, pa sam u bijesu uzeo kamen i razvalio po onom nastavniku, tako da je pao dolje, a da me Giljo Marović nije spriječio i oteo mi drugi, veći kamen, ne znam bi li ga bilo, i mene, i njega. Zanimljivo je da su moji drugovi skupili brdo kamenja na jednu uzvišicu iznad potoka đe je trebao da prođe taj nastavnik što me osramotio, pa sam ga gađao sve dok nije pao mrak. A onda sam potrčao kući, uzeo komad hleba i sira, pobjegao u Kulu Lukića i tražio kumi da me sakrije. Sjutradan je sve bilo lakše. Otac onoga izbijenog druga nije dao da me izbace, jer je on rekao da je izazvao tuču, a nastavnik koga sam udario kamenom se žalio mom ocu, no on nije htio da reaguje“.
Tu, međutim, nije bio kraj.
„Ekipa me nije ostavljala na miru, pa je smislila nešto drugo da mi podvali. I uspjeli su. Ja nisam nikad jahao konja, samo je magare moglo da se jaše u Krnjice, pa su doveli jednog da mi ‘učine čast’ da jašem. Bio je petak, pazarni dan. Vezali ga kaišem umjesto uzde, ja sam se popeo, a onda su mi rekli mi da će konj htjeti da me ujede, pa ako krene glavom put mene, da ga udarim nogama. I konj se zbilja okrenuo da to učini, takva mu je narav bila a ovi su to znali, i ja ga udarim nogom, no on krenu u ludi galop prema pazaru. Uletimo mi tako među narod, konj prevrnuo neka jaja, haos se napravio, ja usmjeravam koliko mogu i umijem, a ne umijem mnogo. Nisam znao kako da skočim s konja, mislim da sam se tada najviše u životu prepao. Jedan čovjek je pritrčao i uhvatio ga, pa sam skočio i pobjegao s pazara. Čuo sam da su poslije pričali po Viru kako je đetić Mila Ikova hrabro jahao konja, a samo ja znam kako mi je bilo“, ističe Rajko Joličić, dodajući da je “u školi vazda branio slabije, naročito djevojčice, jer sam nisam imao sestru”.
Naredna stanica bio je Zagreb – Srednja vojna škola i Vojni internat.
„Prvu pjesmu sam napisao u 7. razredu i dobio nagradu lista ‘Kekec’ na jugoslovenskom konkursu i možda trebao i neku drugu srednju školu upisati, ali sam pošao u Vojnu, jer nas je četvorica braće bilo. Nije se moglo puno birati. A Zagreb mi je izgledao kao iz bajke, potpuno me omađijala ta kultura življenja, drugačija od naše. Išao sam u bioskop, pozorište, jednom i u operu, ali se završilo neslavno. Naime, moj drug pitomac Kljajić i ja dobili smo, kao rukovodioci kulturno-umjetničke sekcije, karte za operu. Mi ustali u šest ujutro, a tamo bilo toplo, pa smo zaspali, i tek nas je probudio onaj što pali svjetla kad je sve bilo gotovo. A isto smo Kljajić i ja tako neđe išli kad se dogodila neka velika nesreća i trebalo je hitno dati krv. Zasukali smo rukave i uradili to, iako nismo smjeli iz dva razloga. Prvo, bili smo maloljetni, a drugo pripadnicima JNA je to bilo dozvoljeno samo organizovano. To je bio prvi put da sam nekome dao krv. Dobili smo priznanje od vojske, ali prvo ukor jer smo prekršili pravilo“.
Poslije srednje Vojne škole, Rajko je dobio posao u Banja Luci, kao aktivni niži oficir.
„Dvije godine sam bio u trupi, pa sam počeo da radio za Radio Banja Luku emisiju ‘Iz vojničkog života’, pa za novine ‘Borac’, vodio humoristične večeri, a bio sam i dopisnik ‘Fronta’. Voja Andonović je bio na čelu tog najčuvenijeg vojničkog lista i 1971. me zvao i u povjerenju rekao da je list ‘Jež’ raspisao konkurs u visini dvije plate za satiričnu pjesmu i priču. Tad su ‘Jež’ zbog satire i ‘Zum reporter’ zbog golotinje bili zabranjeni za vojna lica, pa sam se morao prijaviti pod pseudonimom. Dobijem ja nagradu, proslavimo to, ali ‘OZNA sve dozna’, morao sam davati izjavu da nije neprijatelj uticao na mene. Pjesma je bila o lopovima iz crnih limuzina koji su odnijeli krov sa kuće, a spasilo me to što mi je otac bio partizan, prekojezerska veza sa albanskim partizanima, koji je spriječio 23 ubistva“.
Tu počinju Rajkovi sportski dani – rukomet, atletika, boks…
„Još kao pitomac u Zagrebu sam krenuo da igram rukomet, u školi. Naravno, bio sam pivot, jer kad bih ovakav uhvatio dva-tri na sebe, mogao sam da ih nosim i da dam loptu. Onda sam počeo i u banjalučkom ‘Borcu’ da treniram i bili su sasvim zadovoljni, ali mi iz kasarne nisu davali da odrađujem dva treninga dnevno. Igrao sam zato na armijskim prvenstvima. Za jedno finale bio sam dio strašne ekipe – legendarni Abaz Arslanagić na golu, Bora i Moma Golić na krilima, Dragićević bek od dva metra, ja pivot. Ali, pred meč sam povrijedio sam koljeno. Pukovnik Radunović mi je jasno rekao da moram igrati, pa da ću ostati bez noge. Tu je na scenu skočio kiroparaktičar Ismet Muratović, sad živi u Baru, namjestio mi nogu, utrljao neke trave i ja izdržio meč, na meni napravili devet sedmeraca, ali sam poslije bio danima u bolnici.
Bavio sam se i atletikom i boksom. Postao sam prvak 7. armije u bacanju diska, a bacao sam i kladivo koje mi je na tom takmičenju ispalo sa zamišljene putanje, iz lijevka, i polomilo staklo na tribini, nakon čega su ukinuli to nadmetanje. Bio sam krenuo sa boksom u ‘Slaviji’, nisam bio brz, ali koga bih zakačio lijevom padao je, a onda je komandant garnizona Blažo Lompar zabranio da boksujem, džabe su molbe bile. Sad sam mu mnogo zahvalan za to“.
Banja Luku, kaže, pamti kao najljepšu uspomenu naroda tri vjere koji su složno živjeli zajedno. Glavno mjesto za izlazak – čuveno korzo.
„Bio sam odlično građen, sportski, toliko da sam dobijao besplatno majice kod jednog prodavača samo da bih ih nekoliko puta prošetao korzom, onda je i prodaja skakala. Maneken na neki čudni način.
Nikad nisam ulazio u tuče, jedino u samooodbrani. Jednom je neki momak iz ugledne kuće, silan, plaćao nekim lošim momcima piće i oni su ga pijanog nagovarali da me izazove na tuču pred svima na korzu, da dokažem da sam najjači. Nisam želio da se bijem, a i znao sam da ću ga izbiti i povrijediti. Zato sam odlučio da ga pred svima pitam je li dovoljno da mu potpišem da je jači. Jeste, veli. I ja sam potpisao. Bolje tako. No, nije mu dao đavo mira no je htio da me uhvati za uvo i ‘potvrdi potpis’, pa sam ga pozvao iza jedne kafane da ‘nešto popričamo’. Zamahnuo je rukom i nogom, ali sam mu postavio stupicu – blokadu, bacio ga na zemlju i stao iznad njega. Vidio je o čemu se radi, prepao se jer je osjetio da ga mogu povrijediti kad hoću, otrijeznio se u trenu… Dao sam mu ruku da se digne, objasnio da ga zloupotrebljavaju, pa smo došli ispred i rekli da je neriješeno. Srećan sam što je nakon toga prestao da pije“.
U Banja Luci je spasio četiri života iz opasne rijeke Vrbas.
„Naučio me pobratim Ferid Selimbegović, kad plivam u rijeci, ako me uhvati matica da se ne opirem no opustim, dođem do dna i odbacim. Prvo spašavanje je bilo kad sam šetao preko mosta i vidio neku djevojku da se bacila. Taman sam kupio nove cipele, sjećam se. Izuo sam se, bacio sako pored njih i skočio, izvadio curu. Kad sam došao na most da se obučem, novih cipela niđe. Tako sam bos i mokar išao doma, oktobar, hladno, ali ja spasio život, srećan, pjevam iz glasa. Vidjela me baba mog druga: ‘Gluvo bilo, Rajko poludio, onakav momak’. Tri puta sam još spašavao dječake koji su se utapali, jedno je bilo malo ciganče koje je pošlo za loptom, pa sam u njihovom naselju bio gost vazda na Đurđevdan“.
Nakon teške povrede u saobraćajnoj nesreći Rajko postaje invalidski penzioner i prvi put 1980. dolazi u Bar da živi, u Spuške zgrade. To mu je i prvi veći boravak u Baru, ne računajući učešće na radnoj akciji izgradnje sportskog centra iza Zgrada prvoborca 1962. godine. Uključuje se u društveni život, i nedugo zatim objavljuje prvu knjigu “Trijebljenje korova” sa zaštitnim znakom – pjesmom “Rekvijem za Tanju” o lijepoj djevojci iz Banja Luke. Počinje da radi honorarno kao novinar.
“‘Dočekao’ me Boško Milošević, tada najveće ime u novinarstvu, posljednji barski boem u posljednjoj boemskoj kafani ‘Veselici’. Mene je Momo Popović ‘zadužio’ da ga vadim odatle jer jedino ja mogu to da učinim, pošto Boško kad bi popio nije bio baš prijatan. Ostale je htio i mogao da nokautira, a mene nije ni htio, ni mogao. Ali, morao si da prvo piješ s njim. Kako kad ja ne pijem? Uz lukavstvo. Uzeo bih pelinkovac kao prvo piće, a poslije imao dogovor s konobaricom da mi umjesto njega sipa koka kolu. Tako se on čudio kako mogu da ga ‘pratim’ u piću. Kad bi se otrijeznio, on bi sve što je uradio loše podmirivao. Napisao sam i pjesmu o njemu, smatrao sam ga pjesnikom u novinarstvu, i za taj rad sam dobio nagradu na konkursu u Rudničkim vrelima“.
Peti život je spasio na moru, prije tri godine, ali ispostavilo se – spasio i sebe.
„Bili su strašni valovi, dječak od 11 godina se topio, išao po loptu, a ja sa mojim znanjem i vještinom plivanja sam jedva uspio da nas izvučem. Osjetio sam pri tome mali boc u grudima, ali je prošlo. Negdje oko Nove godine sam se osjetio loše, boljelo je baš na tom mjestu, pregledali su me i otkrili ‘uspomenu’ na infarkt koji sam ‘prohodao’. Prebacili su me u Podgorici, gdje su našli još jedan vrlo zamašćeni krvni sud, o kome ne bi ništa znali da nisam spašavao onog dječaka i da me nije ‘bocnulo’. Spasio njega, spasio i sebe. Sad imam dva stenta, i guram dalje“, zaključio je gostovanje u emisiji „Priče s Baranima“ Rajko Joličić.
