Tekst koji danas donosimo napisao je Radisav Rajko Nikezić kao urednik lista “Glas mladih” Barske gimnazije, 1962. godine.
Zanimljivo je da je, nakon završenog drugog razreda Gimnazije, direktor Nikola Lekić predložio Rajku kao vrlo nadarenom đaku da tokom raspusta uči i krajem avgusta položi i treći razred, a da u septembru upiše četvrti. Dobio je posebno odobrenje za tako nešto od Ministarstva prosvjete, te je Rajko, na preporuku Nastavničkog vijeća, završio dva razreda u jednoj školskoj godini, što je bio prvi takav slučaj u Baru. Bio je predsjednik Školskog komiteta narodne omladine Gimnazije, i osnovao i uređivao list “Glas mladih” 1961. i 1962. godine, štampan na geštetneru.
ALJO I SAIT
Nekada je bio prva dama (pardon, prvi autobus Bara, mislim… najbolji)!
Za njegovim volanom sjedio je Aljo, a do njega Sait (Sajo).
Svakog dana, ujutro i u podne, punio se “Plavi 9” đacima, koji su bili udobno smješteni, slično sardinama. Ali neka, Aljo je pjevao “Bosno moja poharana”, Sait se svađao s đacima, putnici-đaci provirivali kroz prozor da bi udahnuli malo vazduha i dobili volju za život.
Svako jutro bi zakasnio 10-15 minuta na prvi čas, a i to je veoma važno bilo. Prava divota. Čovjek bi rekao – idila.
A treba napomenuti da je onda “mjesečna” koštala 515 dinara.
Tako su Aljo i Sait vozili đake, svađali se s njima, pjevali i… voljeli ih.
Ali, vrag odnio tehniku. Dođoše “crveni” i to nagrdi “Plavi 9”.
Baš u to vrijeme dođe do jednog pada. Aljo i Sait su i tada vozili učenike – pionire na neki slet. I pali! Nisu bili krivi. Od tada “crveni” su zagospodarili asfaltnim putem Bar – Stari Bar. Vožnja udobna, ali…
“Mjesečna” 1040 dinara.
Ode “Plavi 9” – odoše i pare.
***
Ovih dana “Plavi 9” je opravljen i snažan (ali i dalje onako uzan) i ponovo tutnji drumom. Aljo se uželio vožnje i pjesme. Sait zaboravio da se svađa. Ali polako “ulaze u formu”.
Eto, baš danas su se svađali ko je gospodar kola.
Izgleda – Aljo!
“Ima” – kaže Sait – “pištolj”. “Bereta, 13 metaka”.
Savjetuju mu da “ubode” Alja i onda će biti slobodan.
Sait dobro porazmisli o tome, ali, na kraju neće.
“Zašto?”, pitaju ga.
“A žena, a djeca? Kako da budem slobodan?”
I “tužno” sliježe ramenima.
Opet je “Plavi 9” pun đaka koji su natrpani kao sardine.
Aljo pjeva “Bosno moja”, Sait ga prati i traži “mjesečne”. Nikad se ne razdvajaju.
Ponovo se njih dvojica svađaju ko je gospodar kola.
I ko zna da li će se Sait jednom odlučiti da “ubode” Alja i postane glavni.
No, “mjesečna” i dalje stoji visoko, 1040 dinara.
(“Glas mladih”, 1962)
