Andrea Šćepanović (po struci psihološkinja) i Milica Igumanović (socijalna radnica) su mlade, obrazovane, elokventne osobe, koje svojim razmišljanjem, angažmanom i djelovanjem, pokazuju da za ovaj svijet i naše društvo, duboko etički oboljelo i vrijednosno devastirano, ima nade. Prijavile su se da rade u Crvenom krstu, jer su se i izborom fakulteta koji će studirati, opredijelile da pomažu ljudima.
„Mi smo se primarno opredijelile za Crveni krst iz više razloga. Smatrale smo da je to najbolja opcija, prvenstveno, jer je humanitarna organizacija, a zatim nepristrasna, apolitična, što je nama, kao mladim osobama, u ambijentu u kojem živimo, bilo posebno značajno. Moram priznati da mi nisu bili poznati svi aspekti humanosti i aktivnosti Crvenog krsta. Kada sam počela da radim, shvatila sam koliko je široko polje njegovog djelovanja, a neke od tih aktivnosti osvojile su moje srce zauvijek. Prvi kontakt je bio zbunjujući, ali i veoma lijep, jer smo naišle na dobar prijem i divan kolektiv. Atmosfera je bila radna, ali istovremeno, i veoma opuštajuća”, kazala je Andrea.
Psihosocijalna podrška je temeljna osnova u radu Crvenog krsta, kada je riječ i o terenskom radu, radionicama ili bilo kojoj drugoj aktivnosti.
„Za mene je, kao psihološkinju, ali i kao osobu, najvažniji bio kontakt sa brojnim ljudima, kojima je zajednička teška životna priča, na jedan ili drugi način. Zadivljujuće je povjerenje koje oni imaju u nas, i njihova spremnost da podijele razne, vrlo tužne životne priče. Kroz radionice, koje sam osmišljavala i vodila, u stalnom sam kontaktu sa korisnicima.
Dragocjeno je to iskustvo, a izdvojila bih, uz stare, i program djelovanja u nesrećama, kada Crveni krst ima veoma značajnu ulogu, ali ne može sam, treba da se uključi cijela zajednica i volonteri. Crveni krst je u tome stožer, okuplja nas, umrežava i svi postajemo jedno, što je važno kada se suočimo sa nesrećama razne vrste, i kada je građanima nasušno potrebna pomoć”, kazala je Andrea, koja je naglasila da su joj životne priče i sudbine korisnika bile dragocjene i u smislu učenja važnih životnih lekcija.
„Mi smo tu da pružimo podršku u tim teškim situacijama, ali istovremeno učimo puno od ljudi koji nose teško breme – kako se bore, kako prevazilaze nesrećne i tužne momente u životu, i svi su oni, na neki način, heroji ovog doba i vremena. Nisu samo materijalno ugroženi, nažalost, većina su teško bolesni, ostavljeni i mnogo, mnogo usamljeni”, podvukla je Andrea.
Najveći utisak na Milicu, takođe, ostavljaju susreti i druženja sa starim i nemoćnim, a prije svega, usamljenim ljudima.
„Za mene je bilo posebno dirljivo to kada sam shvatila da tim starijim ljudima više znači naša posjeta, druženje i razgovor od, recimo hrane ili materijalne pomoći, koju im, takođe, pruža CK. Razgovor je, zaista, za njih lijek. Shvatila sam tada u punom i pravom smislu, da Crveni krst koji se bazira na humanim i ljudskim vrijednostima, i mi koji radimo u njemu, predstavljamo svijetlo na kraju tunela u životima tih ljudi.
Zadivljujuće je i to što oni imaju toliko povjerenja i u zaposlene i u volontere, i što im se toliko raduju. Zahvaljujući tome, imamo utisak da ulazimo u sopstvenu kuću, a oni osjete da im nosimo iskrene emocije i srce puno ljubavi”, istakla je Milica, koja je navela da je poslije svake takve posjete bila puna utisaka i sjećanja koja će ponijeti za cijeli život.
Iako su pred Andreom i Milicom drugi izazovi i planovi za daljim obrazovanjem i usavršavanjem, žele da trajno ostanu vezane za Crveni krst i da pomažu, prije svega starima i nemoćnima.
„Nekako sam u potpunosti srasla sa Crvenim krstom, i želim da ostanem ili kao volonter ili na neki drugi način angažovana, jer nas sve te aktivnosti i zaposleni u ovoj humanitarnoj organizaciji, mijenjaju kao ljude, na pozitivan način. Nadam se da će što više srednjoškolaca i studenata odlučiti da se pridruže CK-u zbog razvijanja, između ostalog, i te humane crte ličnosti. Nemamo je svi, štaviše, to je danas rijetkost, zato je moramo razvijati”, poručila je Andrea.
I Milica je istakla da joj je rad u Crvenom krstu pružio priliku da raste kao stručnjak, a prvenstveno kao čovjek.
„Crveni krst će, bez obzira što ću raditi u budućnosti, ostati jedna nit koja će prožimati cijeli moj životni put. On će biti ogledalo u kojem ću se stalno ogledati i tražiti dobro, jer samo dobra i humana djela donose istinsku sreću. Pozivam mlade ljude da se oprobaju u ovome i promijene sebe na najbolji mogući način. Za sebe mogu reći da ću uvijek ostati sa zadovoljstvom dio ove priče”, kazala je Milica.
Kao što nekad, neko mudar reče: „Ako u život starih ne možemo donijeti proljeće, učinimo da im poslednji dani i godine liče na zalazak sunca.”
To i takvo sunce u njihove usamljeničke živote donose Andrea i Milica, kao i drugi mladi ljudi poput njih.
