Gost u 37. izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Sadetin Sado Peričić (1958), Starobaranin iz Brbota, nezaobilazna ličnost “Maslinijade” od njenog osnivanja, turistički vodič za goste iz Poljske, bivši zapažen bokser “starobarske škole”…
Govorio je o Starom Baru koga više nema, šezdesetih i sedamdesetih, o fudbalu kao nezobilaznoj stavci odrastanja, o fenomenu opšteg vježbanja boksa i učenja šaha među omladinom, o Miju Dabanoviću “koji je imao nevjerovatnu građu i snagu, i mogao da istrči do Malih Mikulića uzbrdo za 20 minuta bez zastoja, a seljani su stizali hodom za sat”, ali i o tome kako mu je đed Redžep Karađuzović, osnivač znamenite slastičare “volio uvijek unuke da zaposli, jer je smatrao da ne treba da se sjedi, i ljutio se kad bi neko ušao u radnju sa rukama u džepovima – vikao je ‘izvadi ruke iz špaga'”.
“Podgrad, Gretva i Brbot su tri starobarska naselja. Majka mi je pričala da su nekad Podgrađani govorili za Brbot: ‘Idemo u varoš’, jer su trgovine bile od Pjace današnje do samog ulaska u grad. Kuća Junkovića i objekat islamske zajednice bile su takođe prodavnice, a prodavalo se na tezge pored bedema. Otac bi me uzeo za ruku kao malog, i petkom poveo da trgujemo ovčiji sir iz Mikulića. Iza Vrata od Starog grada bio je slavni Bravlji pazar. Atrakcija bi nam bila kad petkom bude pazarni dan, da gledamo turiste iz Dubrovnika ili Budve koji dolaze, onako gospostveni, bolje odjeveni, vodiči su ih vodili, a na stanici nije bilo mjesta za autobus.
Bilo je u Starom Baru tad dosta zanatlija. Najviše opančara, obućara, dva krojača Šlaković i Iličković, bio je jedan sajdžija đe sada Bubići imaju ćevapdžinicu, stolari Ibrišimović i Milutin Praščević, limari Čobić i Asović, kovači su bili u obje mahale koje su se naslanjale na starobarsku ulicu… Bila je i mesara na Pjaci, ali i još poznatija mesara Šaća Baćkovića ispod današnje zaobilaznice. Moj otac je držao državnu radnju, a popodne, kad nije bio petak, okupljali su se i pili kafu najmudriji Barani koje sam vidio. Marko Strahinja, poznati učitelj, pa Smako Perić duhovit čovjek, Kosto Zagarčanin, tu su se mogle čuti najrazličitije priče o istoriji, o odnosu među ljudima, o tome kako se koja porodica ponašala“, rekonstruiše izgled Starog Bara šezdesetih Peričić.
Po njegovim riječima, niko nije obraćao pažnju ko je koje vjere, živjeli su bez opterećenja: “Na vjerske praznike bili smo skupa. Mi, muslimanska djeca, išli smo kod katolika i pravoslavaca da tražimo jaja, a na Bajram su dolazili naši drugovi da dobiju bombone. Zanimljivo, u Brbotu su živjeli pravoslavci koji su bolje znali staroturski nego neki muslimani u Podgrad. Izvrsno su ga govorili. Kad bih, recimo, došao u pekaru ‘Primorkinu’, tu đe je poslije bila pčelarska radnja, Risto Grupković bi mi na turskom rekao ‘Sačekaj malo’, ako je gužva, pa bih poslije dobio i kiflicu. A pekara od koje je mirisao čitav Stari Bar bila je ona Naifa Čalakua, otvorena je neđe kad sam ja imao deset godina, današnjim Baranima mjesto je poznatije kao dugogodišnji restorana ‘Špilja’. Naif je uzimao brašno u radnji kod mog oca, pekao je nekoliko puta dnevno hleb. Kad smo bili omladinci, vraćali bi se ljeti uveče iz grada, uzimali lubenice kod ovih prodavaca što su spavali na Pjacu, i toplog hleba kod Naifa, i ništa nam više nije trebalo”.
U osnovnoj školi je, što je kuriozitet, promijenio nekoliko objekata i bio prva genaracija polumaturanata OŠ “Srbija”.
“Prvo sam u školu išao u objekat Stare gimnazije, iza koje je bila tzv. Mala škola. Nakon zemljotresa iz 1968, zgrada je popucala, pa nekih 10-15 dana nismo išli u školu, dok nisu našli rješenje – odvozili su nas i vraćali ‘Autobokinim’ autobusima svaki dan u neke barake u Sokolanu, tamo su nam držali nastavu. To je za nas bila nevjerovatna atrakcija. Onda se prave dvije barake na „G“, ispred Stare gimnazije u Starom Baru i tu idemo jedno dvije godine. Ubrzano se potom gradi OŠ ‘Srbija’, koja je proradila u drugom polugođu 1972. Ja i moja generacija smo prvi polumaturanti u toj školi, to jedno polugođe smo učili, dva osma razreda. Smatrali su je tada, kako se govorilo, prvom ili drugom po kvalitetu u Jugoslaviji”, sjeća se Peričić.
Jedan od najvažnijih objekata bio je starobarski bioskop, i u njemu western-filmovi: “Oglasna tabla je bila ispod krojačkih radnji, čekalo se da se postavi plakat. Ako bi bio dobar kaubojski film, krećale bi molbe da ti roditelji daju pare. Bioskop je bio u velikom jednospratnom objektu đe je danas autobuska stanica, u Drugom svjetskom ratu tu su, mislim, Italijani držali robu. Najčešće je bilo puno, a ako bi bilo mjesta, puštali su ovi na vratima nakon 15-20 minuta da se uđe unutra. Sjedilo bi se u tišini, sa strane, a uslijedio bi obavezni gromoglasni aplauz kad se poljube glavni junak i junakinja. Prvih godina sedamdesetih je sala srušena, izravnat je teren i maknuta zemlja pod kosinom koja se naslanjala na salu, tu je sad onaj veliki betonski zid. Tako je stanica proširena i dobila veću funkcionalnost”.
Starobarani su, ističe, obožavali fudbal, i igrali su ga svuda.
“Podgrađani su od nas možda bili bolji, tamo su skoro svi znali da dobro igraju fudbal, ali su Brboćani imali nevjerovatnih pojedinaca, kakve Podgrađani nisu imali: Dragan Micković, Mijo Dabanović, Nasko Toskić, Drago Ljuljić, Ćamo Beharović, Ikota Kovač… Podgrađani su bolje igrali i košarku, ali su oni imali koš kod škole ‘Srbija’, a mi smo je igrali na kaldrmi na Bravljem pazaru.
Najpoznatiji teren za fudbal je bio Dolac, imanje moje tetke, đe se završava Brbot, dalekovod je danas postavljen upravo na njemu. Okupljalo se toliko djece da se moralo praviti nekoliko ekipa i igrati na čekanje, nakon što se stariji išćefe. Tu je, u Cucoviće koji su kupili imanje od mog đeda, bila jedna bistrijerna i kanta na njoj. Poslije fudbala bi došli, umili se i napili vode, neđe u prvi mrak najljepše da se ide kući.
Drugi teren je bio Pod Spile, tu je igrao desni Brbot, od Škanjevića džamije ka rijeci. Igralo se i na Bravlji pazar, a znali smo, kako bi i mi okusili čari prave livade, jer ovo nisu bili tereni s travom, da odemo “na fabriku”, kad Podgrađani ne igraju, prolazilo bi se pored uljare Salakovića, jedini bi problem bio kad bi lopta pala u rijeku ko će ići po nju. Bilo je odlično igralište u školi ‘Srbija’, ali smo tamo igrali samo na časovima, jer nisu dozvoljavali da se dođe popodne i igra, postojao je čuvar Sveto koji nas je tjerao.
Fudbal se igrao i na Londži, u Starom gradu. Na ulazu nas nisu puštali, ulazimo smo sa zadnje strane, pored Tatarovice na jednom mjestu đe je bedem bio manji – tri metra prav zid skroz, a dolje provalija, srećom nikad niko nije pao. Onda bi pošli na Londžu, igrao se fudbal i boksovalo. Čuvar grada na ulazu nije ni znao da smo mi unutra i igramo”, precizan je Peričić, ali dodaje i još jednu malom poznatu činjenicu: “Tamo gdje je kula, bastion, zidine još nisu bile fugovane, pa su se Brboćani bosi penjali uz zidine kao mačke, prstima se hvatali i brzo izlazili gore, onda bi se ušlo u puškarnicu, pa u grad”.
“Puno se đece svih vjera družilo i ispred džamije Omerbašića. Među grobovima se igralo sa štitovima u rukama, napravljenim od metala i drvenim mačevima. Redovno je bilo gađanje tvrdim malim šišarkama čempresa, i to je znalo mnogo da zaboli. Po nepisanim pravilima, nije se prekidalo ako neko padne dolje ili izgubi štit, no ga gađaš i pogađaš dok imaš municije. Znalo se i natečene glave doći kući”.
Ljeti je jedino rashlađenje predstavljao užitak kupanja u rijeci Rikavac: “Virosovica kao glavno kupalište se brzo punila, stvorila bi se gužva a voda potamnila od blata. Iznad Virosovice je bio tzv. Trougao, a iznad njega Šanac, tu nije bilo mnogo djece i bilo se fino kupati. Igralo se hvatanja – jedan je bio u vodi i pokušavao da uhvati ove što su trčkarali po okolnim stijenama i bacali se u vodu pored njega. Najveća atrakcija bili su skokovi u Mali kazan, nije bilo puno Starobarana koji bi izveli taj nevjerovatni poduhvat. Mali kazan je 5-6 metara širine, svuda su stijene, stravično je i gledati kad neko skače. Znam da su to izvodili Mijo Dabanović i Ranko Mićković, a pokojni Mitar Dabanović mi je pričao da je on skočio sa 30 m u Mali kazan. On je bio jedna od legendi Starog Bara. Kad bi dolazio, svi su izlazili iz rijeke da se razbistri voda da se on okupa, a kad bi njemu dosadilo, izlazio bi, šalio se s djecom, a ona vraćala se u rijeku”.
Dvije sportske euforije u Starom Baru izazvale su pojave boksera Cassiusa Claya (Muhammed Ali) i šahiste Bobbyja Fishera.
“Kad je boksovao Clay, krenula je manija boksa. Svi su u Starom Baru boksovali dvije-tri godine. Bila su dva, tri para rukavica, ko zna odakle. Igrao bi se fudbal, a onda boksovalo, kažu da sam bio baš dobar u tome. Napravio sam sam vreću za udaranje – uzeo šatorsku vreću, u sredini stavio kese sa pijeskom da bi bila teška, a okolo krpe, s njom sam najbolje dobio osjećaj za udarac. Boksom sam se bavio sve do studija u Banja Luci. Tamo sam trenirao i sa Antom Josipovićem, kasnije omladinskim prvakom Jugoslavije, u klubu ‘Borac’, ali me od toga otrijeznio Mirko Jokić, naš Crnogorac, objasnivši mi da je bolje da studiram, da se ne bijem i primam udarce… Vrlo smo emotivno, sva ta brbotska djeca, bili vezani za naše sportske heroje. Plakao sam kad je Clay izgubio od Joe Fraziera, a ništa bolje nije bilo ni kad je moj ‘Partizan’ izgubio finale Kupa šampiona 1966.
A momci iz Brbota su se zainteresovali za šah preko Fishera – mlad, čudak, može da pobijedi i neprikosnovene Ruse, ‘primili smo se lako’, imao sam 14 godina. Svi smo učili da igramo šah, nabavile bi se garniture i igrale na ulici, ispred česme kod Starog grada, u dvorištima, ispod maslina ljeti, đe god je bilo ravnog prostora da se postavi tabla… Neki su igrali, drugi gledali, pa bi stariji pokazali potez, a se to ne broji…”.
Gimnaziju je učio najprije jedno polugođe na Krstiputeva, u barakama (kasnije Druga osnovna škola), da bi se onda izgradio objekat Gimnazije na Topolici.
“Išli smo ‘Autobokinim’ autobusima, mislim na svaki sat da su išli. Jedna je linija bila do Pristana i Topolice, a druga rjeđa, do Sutomora i Čanja. Posljednji prevoz je bio za Stari Bar u 7:15, a tokom učenja u Gimnaziji kasna linija u 11 uveče. To nam nije odgovaralo, pa bi, onako zamomčeni u grupama po 2-3 išli pješke od Bara. Sam nije išao niko, da ja znam, trebalo je proći pored groblja, a to nije bilo prijatno“, ističe Peričić.
U Gimnaziji je bio član džudo-kluba, “Jovo Stojanović je to izvrsno vodio, bili su tu Miljević, Miško Vujović, a Vlatko Orlandić je bio omladinski prvak Jugoslavije… Mijo Dabanović je mogao daleko da dogura, ali nije bio prvak, jer je batalio sve i otišao na brodove nakon srednje škole”.
Sa maslinom je, ističe, vezan porodično.
“Đed je za svoga života kupio oko 600 stabala. Prilike u maslinarstvu kad sam bio mali, i ove danas, neuporedive su. Masline su se skupljale sa zemlje, a to su radile beračice. U Brbotu je bilo oko 150 domaćinstava i svi su imali žensku djecu, koja su mahom završavala samo osnovnu školu, pa su njihovi roditelji tražili kod ljudi koji su povjerljivi da ih daju, da rade na imanje. Beračice su cio dan skupljale masline sa zemlje – davalo se litar ulja za dan, litar i po za dobru beračicu, a kasnije i do dva.
Svuđe se u novembru kupila maslina, Zupci, Sustaš, Velembusi, Kurilo, Džidžarin… sve je bilo puno ljudi, svi su vodili natovarenu magarad. Ja sam kao mali vodio jedno ili dvoje magaradi, od naših ‘ograda’ (maslinjaka) do mlina. Bulina voda, Sustaš, Marijal, Gretva, Stari Bar – sve naši maslinjaci, u jutane vreće se trpale masline, kačile na samar na magarad, i onda sam znao s njima i sat vremena pješačiti, nekada i dva puta dnevno, do uljara Lazovića, Salakovića i ‘Primorkine’, jer je otac volio da ima ulje sa sve tri strane. U mlinu se čekao red, pogotovo kad je rodna godina, dok izmjere, dok istovare, onda se u knjižicu upiše datum i kad je isplata. Počinjalo se sa 11 kila ulja za 100 kila maslina, a stizalo je i do 27, 28 i 30 litara. Berba je bila naporna, ali se smatralo – ako je dobro rodila maslina, možeš dvije godine od toga da živiš“, objašnjava Peričić.
Gost emisije “Priče s Baranima” dotakao se i najplemenitijeg barskog običaja – pozrnice.
“Sastali bi se najveći maslinari, koji imaju po 300, 400, 500 stabala, i oglašavali pozrnicu. To je bila praksa da se siromašne porodice puštaju da skupljaju besplatno masline u tuđa imanja, toliko da mogu da preteknu zimu. Mogle su žene sa djecom nabrati 50 kila za cio taj dan, i dobili bi 15 kila ulja. Dešavalo se da izađu i do 100 kila ulja za pozrnicu, ali je to bio izuzetno težak posao – da klečiš cio dan na zemlji i tražiš masline đe su pale u tuđe imanje. Danas pozrnice više nema, jer beremo masline, ne skupljamo sa zemlje”, zaključio je gostovanje u emisiji „Priče s Baranima“ Sado Peričić.
