Gost 59. emisije “Priče s Baranima” bio je Zoran Veljić Sančo, legendarni vokal rock grupa “Napokon” i “Ružin trn”, diskofil i nezaobilazna ličnost urbanog Bara sedamdesetih i osamdesetih.
Pričao je, pored ostalog, o svom rođenju u Ivangradu, potom o 14 godina provedenih u jednom selu u Srbiji gdje su mu roditelji bili učitelji, o dolasku u Bar 1974. godine (“Otac je postao inženjer zaštite na radu u ZIB-u”) gdje je proveo takođe 14 godina, i životu u Beogradu od 1989. (opet 14 godina) i povratku u naš grad. Bilo je riječi i o saradnji sa crnogorskim muzičarima, materijalu koji je za potrebe ploče snimio sa “Generacijom V”, ali i o saradnji sa beogradskim novotalasnim herojem Maxom, s kojim je snimio singl i spot “Kadilak” i pjesme za album u “modernom kabere stilu”…
Od 1974. godine i dolaska u Bar, prvo po čemu je bio poznat bile su LP ploče.
“Prvo uključivanje u taj, recimo, urbani svijet bila je kupovina velike količine ploča, bio sam po tome poznat u Crnoj Gori. Imao sam preko 4000 ploča, od čega 3000 originala, što je bilo jako teško nabaviti. Ja sam svake nedjelje poštom kupovao iz Engleske po 2, 3 ploče, na vrlo specifičan način. Ubacio bih 100, 200, 300 dinara u kovertu, poslao na ‘Cobra Records’, a oni su mi slali katalog i ploče za nekih sedam dana. Tako je sve besprijekorno funkcionisalo nekih 8 godina, čak sam imao i neku vrstu obavještenja koliko mi je funti ostalo i sa koliko raspolažem za buduću kupovinu. Vrlo brzo sam te ploče i ‘pustio u pogon’, preuzeo sam diskoteku od šušanjskih momaka”.
Diskoteka na obali Šušanja, na mjestu današnjeg kafića “Hemingvej”, bila je kultno mjesto, ne samo Barana, ljeta sedamdesetih.
“Priključio sam se momcima iz Šušanja, pokojnom Bobu Nikočeviću, Čedu Popoviću, Ćiru Nikočeviću, Draganu Dediću, koji su dobili na upotrebu neku baraku SUBNOR-a tik uz plažu, i pretvorili je u diskoteku. Bila je zaklonjena trnjem, granjem i stablima i do nje se dolazilo stazicom. Radila je ljeti, puštala se striktno strana rock muzika sa gramofona uz dva zvučnika. Bila je dugačka nekih 20 m, a široka 3,5 m i ljudi su unutra igrali, 40-50 njih, a bilo je i onih što su stajali napolju i pričali. To je za ono vrijeme bila velika gužva. Poslije su stranci sa motorima provalili to mjesto, ulogorili bi se u šumici i ostajali 7 do 10 dana, čak su donosili svoje ploče da nam poklanjaju. Kad je momcima dosadilo, ja sam preuzeo diskoteku, kupio malo bolju opremu, na repertoaru Hendrix, ‘Cream’, ‘Led Zeppelin’, počeci ‘Deep Purpla’, ali je bio i obavezan blok od sat vremena sentiša za ples, koje su svi čekali kako bi imali konkretan kontakt sa drugim polom. Diskoteka je radila do 20. avgusta, jer se tada kolektivno išlo na odmor u Dobru Vodu, gdje je tada bila potpuna divljina i do mora se silazilo kroz stijenje i drače”, ističe Sančo.
Prvi skupni rock hepening vodećih crnogorskih bendova, po uzoru na one u Evropi, ali i na serijal BOOM koncerata, održan je u Baru, februara 1977. godine, i nazvan je neadekvatno – Prva Pop parada. Pokretači su bili Slobodan Vučković iz “Titogradske rock selekcije” i momci iz barske grupe “Napokon”. Sticajem okolnosti, Sančo je tek postao vokal “Napokona”, pa su mu dali ulogu voditelja manifestacije i nešto kao “drugog pjevača”.
“Ja sam tek počinjao vrlo neuspješno da pjevam. Momci iz ‘Napokona’ su smatrali da imam glas, ali da sam totalno netalentovan za ritam, a uz to i falširam. Zato su mi dali funkciju voditelja i da pjevam vokale u ‘Oye Como Va’ Carlosa Santane i da udaram zvono, gdje sam ‘pokazao virtuoznost’… U bendu su bili Baća Lekavski, Čedo Popović, Neven Marković, pa Zlatko Todorović Sin, doseljenik koji je živio ovdje, bio stariji od nas i uticao na nas, imao je afro frizuru. Skupili smo pare, poslali ga u London da nam kupi prvu bolju opremu – donio je bass, solo gitaru, pojačalo, zvučnike, mikrofone… To je bila jedna od prvih oprema kupljenih iz Londona od firme ‘Toma & Co’“. Priča s ‘Napokonom’ se završila jer sam dobio šut kartu, pošto sam loše pjevao i sve brkao. Umjesto mene je došao Slobodan Vučković, nevjerovatno obrazovan, širok čovjek s kim je nemoguće posvađati se, s kojim sam imao odlične odnose, a ja sam kupio gitaru i počeo da radim na sebi”.
Kako bend Duke Martinovića “Plima” nije stigao iz Kotora, priključio se krnjoj postavi grupe “Pasoš“ (Sava Perović, Sančo Veljić, Samo Brnović), te su se pojavili pod imenom “Plima za pasoš”, izvodeći uglavnom blues-rock numere.
“Bila je to mješavina grupa ‘Pasoš’ i ‘Plima’, jer smo se i Sava Perović i ja nešto inatili sa grupama, a Dukin bend se nije ni pojavio na toj Pop-paradi. Sava ga je pitao da sviramo blues na free, i tako smo izveli na improvizaciju tri pjesme, od kojih je jedna bila istinita – ‘Saša ide u bolnicu’, jer je sa upalom pluća došao na manifestaciju. U toj postavi smo nastupili još dvaput u Nikšiću, imali ozbiljne planove, čak smo zvali i Savina Batanova koji je nešto lutao u ‘Makadamu’…“
Grupa “Ružin trn” nastala je u Baru 1980. godine. Novak Brajović – gitara, Pero Purlija – bass i Zoran Veljić Sančo – vokal odlučili su da naprave hard rock bend koji neće tezgariti i čija će orijentacija biti autorske kompozicije. Nije bilo pravo vrijeme za tako nešto, jer su novi talas, ska i novi romantizam zvuk rokera starije generacije počeli pospremati u arhive, ali je utjeha bio uspjeh sastava “Rok mašina” i “Atomsko sklonište”.
“Pero, Noco i ja smo bili prvi članovi ‘Ružinog trna’, onda smo uzeli Ćira Nikočevića kao drugu gitaru. Studirao sam u Titogradu i poznavao kolege, pa sam pozvao Džibija Ibrahimbegovića iz ‘Vage’. On je vazda na probe u Bar dolazio sa nekom od djevojčica. Prva svirka koju smo imali bila je na proslavi maturske večeri maja 1980. u Podgorici, u ‘Plavom salonu’ hotela ‘Crna Gora’, Džibi sredio tezgu, ‘skinuli’ smo ‘Generaciju V’, neke instrumentale i onda naše stvari, i svi su nas gledali, nije im bilo jasno ni ko smo ni što sviramo. Prvi pravi koncert sa sopstvenim repertoarom izveli smo u Baru avgusta 1981. godine u holu Doma kulture. Vježbali smo prvo kod Ćira u garaži, a poslije u baraci kod Radio Bara sa onim prozorima otvorenim na pola i uz gomilu dječijih glava koje su virile da vide šta i kako sviramo. Najbolje se od te djece sjećam dr Šaranovića, on je bio redovan. Magnetofon je donio legendarni Vlasto Bulatović i tu snimio naše prve demo snimke“.
Ubrzo “Ružin trn” napušta Ibrahimbegović, a mijenja ga Podgoričanin Momica Glomazić, čijim dolaskom svirka postaje sofisticiranija i modernija. Jedan dio ekipe je želio da radi tezge, a drugi, predvođen Nocom Brajovićem, da se ostane na staroj liniji (uz to, Novak nije tolerisao alkohol, čiji je Momica bio vatreni zagovornik), pa je došlo do razlaza. Umjesto Brajovića, u bend dolazi gitarista Dejan Ćosović iz Budve, ubrzo se pojavljuje i Christopher Chris Nicholls, engleski klavijaturista, bivši član grupa “Foundations” i “Time” Dada Topića.
„Momica je živio kod mene kući, a onda je došao u konflikt sa Nocom jer je Noco mrzio što Momica toliko pije, pa je napustio bend. Onda smo Momica i ja pošli do Beograda i vidjeli u ‘Šumatovcu’ Chrisa Nichollsa, jadno obučenog, izgubljenog. Kad smo mu pomenuli more, ponudili da dođe i svira sa s nama, brzo je pristao. Bio je dužan stanarinu gazdi u Beogradi, i kad smo to regulisali, pošli smo za Bar, da ga čekamo. Na vozu u Baru izašao je sa samo dvije kese, sve što je imao – držao je tu. Jazz piano i mali sintisajzer je došao vozom kasnije. Oduševio se klimom, nije bio baš mlad, imao je nekih 50 godina, ali se uklopio odlično s nama. Vodili smo ga onako bradatog i kosatog na ručkove i večere kod svih nas, pa se Perov đed ljutio: ‘Ko mi dovede ovog četnika iz Londona?’. Bend je počeo drugačije da zvuči, više pop-rock , sve je funkcionisalo, čak je Chris tvrdio da bolje sviramo pjesme grupe ‘Time’ od originala. Ponudio je neke svoje kompozicije, Duka je pomogao da ih snimimo negdje u Domu kulture, ali je snimak nestao. Trajalo je nekih mjesec i po, ali su onda egzistencijalni problemi pojeli bend i Chris je pošao u Kragujevac”, istakao je Sančo, dodajući su “našli momka iz Bora za bubnjara, slao slike poštom, ja njemu kasetu, tu je bio jednu nedjelju dana, došao očekujući tezgu, vrlo lijep čovek koji je mijenjao tri garderobe dnevno, odličan svirač, ali nije bilo svirki, ni zarade za njega”.
Reoformljenje “Ružinog trna” je uslijedilo sredinom 1982. godine, dolaskom Save Perovića, bubnjara i tekstopisca iz Nikšića, te ponovnim aktiviranjem Novaka Brajovića umjesto Ćosovića. Ubrzo odlazi i Ćiro Nikočević, pa “Ružin trn” nastavlja kao kvartet (Veljić, Brajović, Purlija, Perović) i to će biti najslavnije doba njihovog rada. U Titogradu sviraju januara 1983. kao predgrupa “Riblje čorbe”, a ovaj nastup ostaće upamćen zbog specifične zabune.
“’Čorbine’ stare pjesme su svi znali, ali je Boru malo ko prepoznavao iz daljine i uz prigušeno svijetlo, nije bilo TV snimaka da ga znaju, ni puno novinskih članaka. Koncert je kasnio radi nekih nesuglasica sa organizatorom, tako da, kad smo se mi pojavili na bini i počeli da sviramo, svi su mislili da ‘Čorba’ svira materijal sa nekog novog albuma. Toliko su bili zbunjeni da su počeli da mi skandiraju: ‘Boro, majstore’”.
Susret sa vojvođanskim muzičarem Batom Noninom je karijeru grupe izmijenio iz temelja.
“Ljetovao je u Šušanju, čuo nas, i pitao da li bismo učestvovali na festivalu u Subotici sa njegovom pjesmom ‘Laku noć, folirante’. Pristali smo, naravno. Kad se izvlačio žrijeb, mi smo dobili da prvi nastupamo. Novak je ponio pojačalo sa stare željezničke stanice koje je imalo jednu lampu i davalo strašnu distorziju, pa su drugi muzičari molili da im pozajmi za nastup. Novak to nije htio, ali ni mogao, jer nije imao rezervnu lampu, a moglo se desiti da crkne. Putovali smo vozom na Festival skupa sa ‘Kerberom’ koji je poslije pobijedio, i vidjelo se da su pripremljeni, iza njih je stajao i Bata Kovač. Mi smo svirali dvije stvari i osvojili četvrto/peto mjesto od 15 bendova. Za nas je to bio ogroman uspjeh“.
Odmah nakon toga, grupa je dobila poziv za nastup na legendarnoj Zaječarskoj gitarijadi. Propozicije su zahtijevale da, osim autorskih pjesama, svaka grupa predstavi i po jednu revolucionarnu kompoziciju.
“Sreli smo Čarlija Nikolića, koji je počeo da piše tekstiće i imao je jednu kiticu o Kadinjači. Napravili smo neku koncepciju, a u vozu ka Zaječaru sam ja dopisao tekst, a Novak doradio muziku. Bazirali smo nastup na free improvizaciji i čudesno zabljesnuli. Vjerovatno je to bio najbolji solo koji je Noco odsvirao, i to ga je izmislio na licu mjesta. Dobili smo nagradu za najbolju revolucionarnu kompoziciju. I dan-danas, Milan Đurđević, pjevač benda ‘Nova zemlja’ koji je bio pobjednik Gitarijade, a koji se danas zove ‘Neverne bebe’, pita kad ćemo da snimimo Kadinjaču“.
“Ružin trn” je na Gitarijadi zablistao, izvodeći, pored “Kadinjače”, i pjesmu “Hajde kreni, što si stala”. Publika je izuzetno dobro odreagovala na nastup Barana, ali je nastup obilovao čudnim situacijama.
“Dok smo nastupali prve noći, ja sam, onako znojav i umoran, pio vodu i slučajno poprskao prva dva reda. Odjednom je masa počela da urla, da traži da je polivam. Druge noći su pripremili dvije kofe vode, i za vrijeme Nocovog sola sam potpuno ispolivao prisutne. Publika se popela na binu i počela da mi kida kožne pantalone u kojima sam došao u Zaječar, pa sam se u Bar vratio u onom što je od njih preostalo. I kao da to nije bilo dosta, neki od tih što su me cijepali, muškarac, prišao je i ‘uvalio mi žvaku’. Spasio me Purlija”, govorio je Sančo.
Uslijedila je živa koncertna aktivnost – nastupi u beogradskoj “Pivari” (bitnom mjestu Beogradske alternativne scene), Domu omladine Beograd, Teatru “Dadov”… Tada ih je, sjeća se Sančo, Bora Đorđević javno nazvao “crnogorsko Atomsko sklonište”. Krajem 1984. godine uslijedili su zvanični kontakti izdavačke kuće PGP RTB za dogovor oko publikovanja albuma. Bila je to gotova stvar, ali je čovjek koji je preporučio grupu, muzički urednik Oliver Mandić, iznenada napustio matično preduzeće. Sa njim je otišao i dogovor o štampanju ploče. Srušenih snova, bend se razišao. Prvi je otišao Perović, a zamijenio ga Isko Čobić. Posljednja svirka bila je u sali OŠ “Jugoslavija” u Baru, 18. maja 1985, kao predgrupa “Ribljoj čorbi”.
„Tih 7, 8 godina je brzo preletjelo, i sad kad pogledaš, realno smo mogli mnogo više, bilo je poziva za gostovanja u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji. Mi smo izvanredno zvučali uživo i toga su svi drugi bili svjesniji nego mi. Međutim, druge su stvari bile razlog za neuspjeh – ja jesam bio svjestan, ali ostali nisu da tamo važe drugačija pravila, da moraš da zaboraviš na luksuz mame, tate, žene, djevojke, jer ulaziš u rock muziku kao posao, a to je valjak koji melje, jer moraš svuda biti prisutan. Uz to, silna energija se gubila na putovanja, a novac je brzo nestajao”, iskren je Sančo.
Nezaobilazni segment priča je i onaj o vanvremenskoj himni Bara – pjesmi “Mrzim decembar”. Nakon što se “Ružin trn” po drugi put raspao, iz druženja Nevena Markovića, klavijaturiste, tek pristiglog sa studija i bubnjara Iska Čobića, rodila se ideja o novom početku sa rearanžiranim starim timom. Bio je to treći put da iznova kreću, pa je bend baš tako i nazvao bivši muzičar “Napokona” Čedo Popović. Dvojcu su se pridružili basista Pero Purlija, gitarista Ivan Baća Lekavski i pjevač Zoran Sančo Veljić.
“Ružin trn” pod novim imenom “Treći put” je 1986. snimio u beogradskom studiju “Casablanca” dvije autorske kompozicije. Baća nije htio da snimi samo dvije pjesme, traživši od ostalih da sačekaju materijal za čitav album, pa je zato i otišao iz benda, a na njegovo mjesto došao je (vratio se) Novak Brajović, i dao veliki doprinos novoj zvučnoj slici.
Članovi “Trećeg puta” su ozbiljno shvatili snimanje dva demo-snimka, pa je samo namještanje “Ludwig” bubnja trajalo dva i po sata, a Neven je donio “DX-7”, najsavremenije klavijature koje su se mogle iznajmiti u Beogradu. Puna tri dana odrađivali su te dvije pjesme, a tonac je bio Cvele, Bajagin basista.
“Neven je imao strašnu temu za ‘Mrzim decembar’, imao je neki dio teksta koji mu je dao Gula, pa me zvao da čujem. Zvali smo Baću, nije bio zainteresovan, ali je odmah uskočio Noco i počeli smo da je vježbamo. Bend je dobio mnogo bolji zvuk sa klavijaturama, nešto slično grupi ‘Europe’. Ja sam odradio melodije i dopisao dio teksta, Novak je uradio sa Nevenom aranžman, i ušli smo u studio. Znao sam i prije snimanja da je kvalitetna, da je komercijalna, da je zvuk pitkiji, ali da će biti toliko popularna sve ove godine nisam mogao da pretpostavim. Zanimljivo, tu sam pjesmu snimio i sa grupom ‘Generacija V’ za svoj lični album, a veliki gitarista Krle, poslije obavljenog posla mi je rekao:’ Odlično smo uradili ovo, odsvirao je izvanredno, ali je ona prva verzija bolja, ima dušu'”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima“ Radio Bara Zoran Veljić Sančo.
