U emisiji „Sunčanom stranom ulice“ Radio Bara, gost Vjere Knežević Vučićević bio je dr Svetozar Savić, istaknuti naučni radnik, univerzitetski profesor, autor preko stotinu naučnih i popularno-stručnih radova štampanih u domaćim i stranim publikacijama, kao i više knjiga, dobitnik Trinaestojulske nagrade. Tema razgovora bila je prisustvo govora mržnje u javnom diskursu, negativne posljedice te pojave, uloga medija u njegovom širenju…
RB/BI: Koliko je govor mržnje prisutan u crnogorskom društvu?
Savić: Nesporno je da je prisutan. Međutim, kada govorimo o govoru mržnje s terminološkog aspekta, ja obično pomislim na dvije sintagme koje se pojavljuju – govor mržnje i jezik mržnje. One se često prepliću i smatra se da imaju sinonimski odnos. Ipak, stručnjaci, po vokaciji sociolozi i medijski stručnjaci, smatraju da postoji značajna razlika u smislu da se jezik mržnje prvenstveno vezuje za ispoljavanje duha netrpeljivosti i to u medijima. Govor mržnje vezuje se za javne istupe u ostalim „kanalima“ komunikacije (formalnim i neformalnim). Ako želimo da razlučimo zašto je danas toliko prisutan govor mržnje u medijima, izvanredan primjer, nažalost, imamo u našoj bližoj istoriji, kada nam je rat ’90-ih na prostoru bivše Jugoslavije jasno pokazao da, i ako smo tada bili izmanipulisani, sada jasno možemo da vidimo kakva je to medijska manipulacija bila. Uvijek možemo kazati da mediji ne mogu da izazovu takve sukobe, međutim, oni „pripremaju teren“ i javno mnjenje na buduće sukobe. Ako želite da saznate uzrok zašto se u medijima plasira ovolika mržnja, onda morate tražiti onoga ko kontroliše medije koji produkuju takvu vrstu informacija.
RB/BI: Odakle, po Vašem mišljenju, počinje govor mržnje?
Savić: Ako bi pokušali da tražimo uzroke govora mržnje, morali bi napraviti sociološku ili ekonomsku analizu našeg društva. A znate da je ono u ovom trenutku, u ekonomskom smislu, na jako niskoj ljestvici. Moramo se osvrnuti i na te ratne sukobe koji su tada, neobično, produkovali „samo“ nekoliko vrsta netrpeljivosti – etničku, nacionalnu i vjersku. Sada, kada pogledamo dijapazon netrpeljivosti, on je „porastao“ na neke druge subjekte, pa imamo rodnu (ne)ravnopravnost, neravnopravnost u pogledu seksualnih izbora (za šta se vezuje netrpeljivost prema LGBT populaciji), kao i neke druge sociološke i ideološke grupe… Dakle, imamo permanentnu produkciju, pa se ne možemo zavaravati govoreći da toga nije bilo ranije. Ratovi na ovim prostorima su primjer kako se to radi. Bili smo involvirani u sve, pa je bilo jako teško to prepoznati, ali i izdržati. Ako uzrok svemu tome tražimo u današnjoj medijskoj mržnji, postaje jasno da je stanje u društvu katastrofalno. U tom društvu je tranzicija sinonim za uništavanje prethodnog privrednog bogatstva, a tokom kojeg su ljudi, porodice, uništeni potpuno. Ovo je društvo u kojem eufemizam „kako se dobro snašao“ znači da ti možeš da otuđiš državno ili privatno bogatstvo, materijalno ili duhovno i da to predstavljaš kao podvig. Ako to radiš pred generacijom koja nije uspjela na takav način da se, uslovno rečeno, „snađe“, onda se produkuje strašno nezadovoljstvo. Ako izgubite posao, ako vam je uništeno preduzeće, ako je otišlo pod stečaj…, čemu svakodnevno svjedočimo, onda stvarate populaciju nadojenu mržnjom, što je opravdano jer ti ljudi ne mogu da sebi obezbijede egzistenciju. Na drugoj strani, u ekonomski dobro razvijenoj zemlji, imate izbor. Mi sebi ne možemo da priuštimo mogućnost izbora. Najveće preduzeće je preduzeće Vlade, a tu su i državna preduzeća. Iz toga proizilazi naša nada da ćemo dobiti neku novu vlast koja će to raditi ispravno. Na drugoj strani, svjedoci smo da ni nova vlast ne radi onako kako bi trebalo. Dovedeni smo u situaciju da su ljudi koji su nezadovoljni jako podložni manipulaciji. I mi smo, iako mislimo da nismo, podložni. Nezadovoljni ljudi, čiji je život pun neizvijesnosti, su osjetljiva grupa koja se poistovjećuje sa situacijom u privredi, politici… Politika je najplodnije tlo za ono što ta populacija želi da iskaže. Treba uzeti u obzir i da mi, odkad smo se rodili, imamo permanentnu, blagu, sofisticiranu mržnju prema načinu života – „zapadnom“ i „istočnom“. U najnovije vrijeme pojavila se mržnja prema Ukrajincima, jer „oni su krivi za rat zato što su se primakli previše granici Rusije“, dok drugi mrze Ruse. Neki narodi, Jevreji recimo, su standardno podložni mržnji, dok u regionu imamo mržnju prema Albancima koja se permanentno produkuje.
RB/BI: Kako se govor mržnje manifestuje, na koje sfere se najviše reflektuje?
Savić: Prvenstveno u medijima. Savremeni čovjek je jako vezan za medije i oni zauzimaju ogroman dio njegovog života. Prema posljednjim istraživanjima oko 70% slobodnog vremena provodimo uz medije osluškujući šta se dešava. U jednoj zapadnoj zemlji je sprovedeno istraživanje koje je pokazalo da zaposlenog tokom osmočasovnog radnog vremena svakih pet minuta neko uznemirava (telefonski pozivi, poruke, video-klipovi, TV, neko uđe u kancelariju…). Taj pritisak, ako želite nešto kreativno da stvorite, niko ne može da podnese. Zamislite populaciju koja je podložna, ranjiva. Današnji političari, dobro obučeni, upravo ciljaju te grupe koje će im koristiti za osvajanje poena. Mediji su prepoznali potrebu čovjeka za dinamičnošću i raznolikošću, pa u skladu sa tim plasiraju različite programe koji su jako interesantni. Dakle, ako hoćete da se kao, uslovno rečeno, poraženi iz ove tranzicije posvetite razbibrigi, onda je za vas najvažnija senzacija.
RB/BI: Koliko je crnogorska javnost edukovana o štetnim posljedicama širenja govora mržnje?
Savić: Veliki dio populacije je podložan medijskoj manipulaciji, a edukacija o tom bi trebalo da počne od osnovne škole, naravno ako bi neko želio da nešto radi na izliječenju nacije, ili bar palijativnom tretmanu. Dvije su stvari – potpuno neobrazovanje i isto takvo radovanje te populacije kada čuje senzaciju. Evo retoričkog pitanja – kada ste u posljednjih deset godina čuli lijepu vijest, a da je ona prokomentarisana sa 200 komentara na društvenim mrežama? Takva vijest je dosadna. Koga je briga što je neka djevojčica osvojila prvo mjesto na violini u Parizu? Na tu vijest nema komentara. Možda samo neki entuzijasta napiše: „Bravo, čestitke!“. Na drugoj strani, senzacionalističke vijesti su toliko privlačne da, ako vidite bilo koji naslov u kome se pominje ubistvo, nesreće… to je jako privlačno. Da li je u duhu čovjeka da ga takve stvari privlače, pitanje je za psihologa. Ja čitam komentare, a strašno mi je važno da pročitam duhovite, jer smatram da je jedino humoristički pristup važan u ovim ružnim vremenima, jer on na jako precizan način definiše stanje tog problema koji se plasira u medijima.
RB/BI: Kakvo je Vaše viđenje medijske scene u Crnoj Gori i regiona s aspekta širenja govora mržnje i lažnih informacija?
Savić: Potpuno isto. Pojedinci apostrofiraju da je razvoj novih tehnologija uzrok takvom stanju. Međutim, to nije tačno. Iza toga su ljudi koji tehnološke novine koriste na dobar ili loš način. Često parafraziram englesku kraljicu koja je fantastično objasnila: „Sa bilo kojom osobom u trenutku možete da razgovarate, a već da sjednete i razgovarate – to je nemoguće“. Mi nemamo snage, niti volje, a ni strpljenja da čujemo različitost i ne možemo da prihvatimo tuđe mišljenje. Primjeri su, nažalost, da i u najvećem crnogorskom domu čujemo mizogine izjave poslanika. Pokušavaju da suštinu prikriju šaljivim doskočicama, a u stvari, prikazuju stepen odioznosti. U crnogorskoj istorija je, to niko ne osporava, dominirao muški činilac. Međutim, problem nije u muško – ženskim odnosima, već u činjenici da niko ne želi da sasluša tuđe mišljenje. To je zastrašujuće. Možete recimo „zamračiti“ neke televizije iz susjedne Srbije. Svjedočimo da najviše žalbi ima na „Pink“, „Happy“… Treba uzeti u obzir da Srbiji samoj to ne smeta. Pa, kako ćete se onda ovdje boriti protiv toga? Iako zatamnimo te programe, postoji mogućnost njihovog praćenja preko interneta. Dakle, mogu da se napajam govorom mržnje, koji ponekad izgleda stvarno zanimljiv, ali je na nekim dužim stazama to uvijek pogubno.
RB/BI: Da li ste aktivni na društvenim mrežama?
Savić: Gotovo da nisam. Tu postoji pojava koja meni jako smeta – zašto se ljudi kriju iza pseudonima? Zašto ne želite da napišete ono što mislite i da se potpišete? Ta herojska crnogorska istorija je pala na običnoj građanskoj hrabrosti. Razlog toga straha se mora pronaći. Čega se bojimo? Kod nas potoji egzistencijalni strah za opstankom. Toliko smo spustili sve standarde, pa neprestano ponavljamo floskulu „samo da smo živi i zdravi“. Je li moguće da se naš život na to sveo? Onda možemo da odemo u najsiromašnjiu zemlju (izvinjavam se Africi) i da živimo tamo, da se hranimo organski i da nam, ako se život modernog homosapiensa na to svodi, to bude život. Standarde smo toliko spustili da ćemo život svesti na ishranu i da se ne razbolimo. Mediji to planski rade zarad ostvarivanja političkih poena, a političari su posljednjih nekoliko godina toga postali svjesni, pa namjerno produkuju govor mržnje, ciljajući na grupe koje su mu podložne. Oni se time napajaju, mi održavamo brojnost na izborima i dovodimo do toga da je medijima omogućeno da sudjeluju u kreiranju stvarnosti, ili čak da kreiraju stvarnost. Novinari obično kažu da će biti objektivni. To je katastrofa. Šta znači biti objektivan? Najužasniji primjer je nacistička Njemačka. Ako novinar hoće da bude objektivan, daće minut Hitleru i minut Jevrejinu. Objektivnost je izvan naših glava, to je matematička funkcija. Kreiranje stvarnosti je zastrašujuće. Moderna tehnologija je nevjerovatna. Daje vam priliku da, recimo, osjetljivim grupama poput penzionera kažete: „Ja ću vam pokloniti vitamin C“. Šta to znači? Mogli bismo napraviti analizu – zašto se to servira penzioneru, da li će mu on pomoći, šta je cilj? Medijsko obrazovanje je neophodno. Pokušao bih, kada bih bio u prilici, da uvedem visoke poreze na rijaliti šoue. A onima koji žele da gledaju, naplaćivao bih. Ako ste željni da slušate Cecu, Jecu, Seku, Jacu… i njihovu kafansku metafiziku, u kojoj vam te ličnosti objašnjavaju šta je život, tu edukaciju debelo platite. Sve TV stanice koje žele da uđu u medijski prostor Crne Gore, u programskoj šemi bi morale da imaju umjetnički, zabavni segment, a ne samo komentare koji djeluju štetno. Na tome se može raditi, međutim, to je u ovom jako oštećenom društvu, koje je prošlo praktično 30 godina poražavajućeg usvajanja demokratije, veoma teško. Posljednjih nekoliko godina smjene Vlade su možda najbolji rezultat, koji je potpuno slučajno dospio kod nas, a pokazuje da mi, kao građani moramo da smjenjujemo svaku Vladu. Odobravam da se čak i one partije koje su u potpunoj programskoj suprotnosti, ujedine i obore Vladu koja ne radi u korist građana.
RB/BI: U kojoj mjeri upravo govor mržnje utiče na podjele u crnogorskom društvu?
Savić: Beg govora mržnje ne bi bilo podjela, a bez podjela ne možete da vladate. Toliko su naši političari „ušli“ u tu, da kažem, vještinu, da govor mržnje znalački plasiraju u određenom trenutku, koriste spinovanje, sijanje straha, pa ta mržnja u suštini dijeli, ja ću ga zbog političara nazvati, biračko tijelo koje ne vidi ekonomsko siromaštvo iz kojeg ne vidim izlaz. Trebalo bi formirati zajednicu koja će se osloniti na ekonomske parametre i zaboraviti na ono što im mediji plasiraju. Imamo i privatne medije koji vješto plasiraju govor mržnje, čuvajući na taj način svoje biračko tijelo. Prema tome, sve je usmjereno da se zaposjedne vlast. A kako ćete raditi, kakve ćete imati rezultate, to uopšte više nije važno. Doći će neki strani ekspert koji će vas naučiti kako da relativizujete određene društvene probleme i da ih usmjerite na sasvim drugu stranu… Kada vidite poslanike u parlamentu, najvećem zakonodavnom tijelu, kako koriste govor mržnje, sasvim je normalno da običan čovjek usvoji takav primjer ponašanja. Ljudima smeta ženski lik u parlamentu i njen stav. Ako nam se ne sviđa njen stav, skloni smo da kažemo da on nije ispravan zato što je u pitanju žena, a ne osoba koja drugačije razmišlja. A ako muškarac pogriješi, nije strašno.
RB/BI: Kako se izdići, kako izaći iz tog vrzinog kola?
Savić: Jako teško. Mora da reaguje sveukupna zajednica, a prvenstveno mediji koji moraju da promovišu raznolikost.
RB/BI: Kojim medijima Vi najviše, a kojima najmanje vjerujete?
Savić: Ja ne vjerujem medijima. U suštini mislim da ne plasiraju u potpunosti „fake news“. Novinari danas su dovoljno inteligentni da se „zakače“ za djelove istine. Suština je potom kako oblikovati informaciju, a to se radi prema grupi koja je ciljna, fomirajući stav konzumenata na vrlo suptilan, sofisticiran način. Ne tvrdim da ne postoje i novinari i mediji koji ne pokušavaju da budu objektivni. Ipak, situacija je gotovo bezizlazna, tek poneka kolumna pojedinih novinara koji pokušavaju da se izdignu iznad toga, učini se zanimljiva. „Dobre“ informacije su jednostavno nezanimljive.
RB/BI: Smatrate li da je raspirivanje govora mržnje u dovoljnoj mjeri sankcionisano u crnogorskom društvu?
Savić: U suštini sam protiv tih vrsta sankcija, jer, ako se sjetimo, često pojedinci govore o dekriminalizaciji klevete. Ističu da nas je upravo dekriminalizacija klevete dovela ovdje gdje smo sada. Potpuno pogrešno. Primjer je rat iz ’90-ih. Podsjetiću, tada smo slušali pojedince iz establišmenta vlasti koji su govorom mržnje u javnosti doprinosili stvaranju odioznosti prema određenom narodu, etničkoj grupi ili vjerskoj zajednici. Dakle, nemoguće je da u ovom trenutku velikim sankcijama nešto spriječimo. Mislim da paralelno treba da se radi na tome da mediji moraju da prenose zanimljive razgovore, izvještaje sa terena, priče sa „običnim“ ljudima, eto, recimo, čovjekom sa pijace…
RB/BI: Koliko pojedinac uopšte može da utiče?
Savić: Jako teško. Ali, grupa pojedinaca, dobrih, uvježbanih profesionalaca, moraju da stvaraju programe u kojima će se širiti tolerancija.
RB/BI: A taj čovjek sa pijace?
Savić: On je izvanredan indikator. Ja često razgovaram sa ljudima sa pijace. Začudim se koliko mudrosti ima u toj priči koju oni izvanredno determinišu. Međutim, ako se vratimo na problem sa početka razgovora, a tiče se egzistencijalne nesigurnosti, onda je taj čovjek jako oprezan. Možda preda mnom priča otvorenije, ali je inače jako uzdržan jer se plaši mogućnosti kontraefekata.
RB/BI: Zamoliću Vas na kraju za poruku kojom bismo zaokružili razgovor u studiju Radio Bara na temu govor mržnje u javnom diskursu.
Savić: Poslaću pouku koja je dosta konzervativna i rigidna. Nisam o njoj razmišljao kada sam dolazio u emisiju, ali mi je prva pala na pamet. Možda je upravo taj brainstorming dobar jer pokazuje kakav sam i kako razmišljam. Poručio bih svima, koliko to mogu danas, da iskoriste strašnu privilegiju koju ne koriste. To je da uzmete knjigu dobrog pisca. Pružiti sebi priliku da „sjedite“ i provodite vrijeme sa Dostojevskim, Milošem (Crnjanskim), Hemingvejem…, je mnogo bolje nego gledati političke sadržaje. Za kraj ću navesti jednu crticu iz života velikana. Ono što malo ljudi zna – Dostojevski je bio izuzetno duhovit, jer je njegov mračni lik slao poruku da je jako ozbiljan. To se vidi kada u svom djelu, u prepisci dvojice prijatelja jedan od njih kaže: „Vidiš kako sam malo pustio kosicu nazad, je l’ te ja podsjećam na pisca sada?“. Zamislite taj sarkazam pisca prema piscu. To je potpuna ispraznost kojom on šalje poruku. Ako to umijete da pročitate, onda ste dobro proveli dan.
