Bilo je ljeto 1974. godine. Završio sam osnovnu školu, upisao Gimnaziju i odlučio da ljetnji raspust provedem bezbrižno i aktivno, što će reći: kupanje po barskim plažama, izlasci na korzo i gledanje filmova u ljetnjoj bašti, koja se nalazila pored bivšeg hotela „Rumija” – danas upravne zgrade „Luke Bar”.
Planovi su jedno, a realizacija sasvim drugo. Naime, te ‘74. iz Nikšića se vratio moj ujak Miki Miško Jelenić i počeo da radi kao kapelnik gradske muzike. Jednog junskog dana te godine sreli smo se na Pristanu u kući moje babe. Poslije kraćeg razgovora, ubijedio me da treba da se priključim bleh orkestru koji je bio u fazi revitalizacije, jer do njegovog dolaska rad je bio više godina zamrznut. Nije me bilo teško nagovoriti jer sam oduvijek sanjao da sviram džez trubu. To mi je i obećao.
Međutim, na prvoj probi koja je podrazumijevala da iz tog limenog čuda proizvedem makar jedan artikulisani ton, nije mi polazilo za rukom tj. usnama, pa mi je ponudio nešto puno veće. Bio je to trombon, te gle čuda zvuk je izašao iz prve. „To – reče on – to mi je i trebalo! Trubača imam i previše ali trombonista samo jednog, ti si drugi!” Džabe je bilo moje protivljenje, ujakova se ne poriče.
Narednih mjesec i po, probe su bile gotovo svakodnevne i za to vrijeme sam savladao osnove muzike i sviranja na trombonu. Krajem jula sam počeo da vježbam sa orkestrom. To je za tek stasalog mladića bilo veliko otkrovenje. Našao sam se u društvu starijih i ozbiljnih ljudi, a neke od njih sam i poznavao odranije. Našao bi se tu i po neki moj vršnjak. Bilo nas je skoro sedamdeset. Od stare garde, koje više nema među nama, spomenuću samo one koje pamtim. Jovo Jovanović – klarinet, Mujo Drljan – bas, Mimo Božović – bubanj, Jovo Pavićević – truba, Marinko Pavićević – bariton, Branko Keilj – tenor, Nica (zaboravio sam prezime) – udarao je u pjate tj. činele, Vito Buntić – truba, Rudi Truš – bariton, Zoran Matković – doboš, Nikola Jovićević – doboš, Draško Vujačić – klarinet, Miško Vujić – truba, Miško Jelenić – kapelnik i truba… Kako je bleh muzika svirala za proslave i sahrane, tako je moj prvi nastup bio na sahrani jednog starog Pristanjanina, početkom oktobra iste te ‘74. godine. Probe smo imali u zgradi u naselju Stara ambulanta. Bila je to stara građevina od crvenih cigala koja je ličila na skladište. Vježbali smo dva puta nedjeljno i to ponedjeljkom i petkom, a individualno ostalim danima popodne kad smo imali vremena.
U godinama koje su dolazile broj nastupa se uvećavao, sve više je bilo Barana koji su izabrali da ih na posljednji put isprati gradska muzika. Važno je reći da nijesmo samo nastupali u rodnom gradu, već smo pozivani i iz drugih gradova, pa smo tako na posljednji put pratili ljude i iz Budve i Ulcinja. Za državne praznike nastup je bio obavezan, tako bi za Prvi maj svirali „Budnicu”, što će reći da smo u 6 sati ujutro budili radni narod po Topolici svirajući duž Ulice maršala Tita, Vladimira Rolovića i 24. novembra. Svirala se prigodna muzika „Marš narodnih heroja”, „Rabotnički”, „Husinski rudari” i drugi. Za nastupe poput oslobođenja Bara imali smo djela klasične muzike i popularnu muziku. Svirali smo i na smotrama gradskih muzika po Crnogorskom primorju, đe su učestvovali svi duvački orkestri iz Crne Gore. Jednoj od tih manifestacija smo i mi bili domaćini.
Za 14 godina, koliko sam bio član gradske muzike, promijenili smo tri uniforme. Kako je gradska muzika djelovala u skladu sa ondašnjim zakonima, finansirali smo se iz sredstava SIZ-a za kulturu koji je obezbjeđivao platu za kapelnika i naknadu muzičarima za probe. Naknade, iskreno rečeno, nijesu bile male za ondašnje vrijeme, sahrane su plaćali naručioci, tako da sam, primjera radi, u jednom periodu 1978. imao veća primanja od mog pokojnog oca koji je radio u gimnaziji „Niko Rolović” kao službenik. Prilikom akustičke probe dvorane Kulturnog centra bili smo prvi koji su u toj sali, još nedovršenoj, svirali.
Poslije zemljotresa rad je bio, na kratko, prekinut. Probe smo nastavili u baraci SIZ-a kulture. Svirao sam do 1988. godine kada je stigla naredba iz Ministarstva odbrane Republike Crne Gore da službenici tog ministarstva ne smiju imati dodatni posao. Kako se Bar poslije zemljotresa 1979. godine sve više i brže širio, tako je interesovanje mladih ljudi sve više splašnjavalo.
Poslije mog odlaska iz muzike, ona je radila još nekoliko godina, a kada je moj ujak Miki otišao u penziju muzika se ugasila. Početkom ovog vijeka bio sam odbornik u SO Bar i više puta predlagao da se jedan od simbola ovog grada i obilježje Mediterana obnovi, vlast je ostajala i gluva i nijema. Bilo bi lijepo i korisno da se muzika, po ko zna koji put, obnovi, te da se Baru vrati obilježje primorskog grada. Mladih, nadarenih ljudi ima, ima i novca za kupovinu instrumenata, uniformi, angažovanje kapelnika… samo još uvijek nema volje kod onih koji odlučuju, a prije svih, kod predsjednika Opštine i odbornika SO Bar.
Kako su sva sjećanja individualna tako je i ovo moje, možda sam nešto važno zaboravio ili previdio ali jedno znam: gašenjem muzike nestao je dio bogate kulturne baštine najljepšeg grada na svijetu. Na kraju, moj apel svima koji odlučuju u Baru – vratite mu dušu Mediterana.
