U Crnoj Gori postoji selo koje se našlo i u Ginisovoj knjizi rekorda. Nekada svjetski poznati Limljani u barskoj opštini danas imaju sve manje stanovnika.
Prije 115 godina uspostavljen je željeznički saobraćaj u Crnoj Gori, a voz Ćiro bio je prvi. Put ga je vodio i kroz jedinstveno mjesto, koje je ostavilo traga i u Ginisovoj knjizi rekorda. Riječ je o Limljanima – barskom selu s najviše željezničkih stanica na svijetu. Imalo ih je četiri.
“Jedna je u donji kraj, jedna u sred sela, to je bila glavna stanica. Tu je narod dolazio od svukuda, tu si morao se obući, kao da se u grad neki veliki ide, koliki je tu narod bio, onda jedna ima u Karuče, a jedna u Pozane, tako su to četiri stanice”, priča mještanka Milka Pejanović.
“Ćiro” je kretao s Pristana u sedam, a vraćao se popodne. Naša sagovorica prisjeća se da je nekada supruga ispraćala na voz za Virpazar i čekala da se vrati.
“Ja ga pratim dolje i on skoči na voz i nije išao na stanicu, nego odozgo skoči i kad je otuda dolazio, dogonili smo sve što nam je trebalo, znali smo da to izbacimo da nam je bliže i mogao je čovjek iskočiti iz voza ko je hitriji”, prisjeća se Milka.
A najhitriji su se trkali s Ćirom, čija je brzina najviše dostizala 25 kilometara na sat.
“Ićo Milić uzeo je opkladu jer je jednom pretekao voz. Iako u voziću često nije bilo mjesta za sve, uprkos gužvi, svi u njemu bili su jedno” kaže Milka.
I Limljani su vrvili od ljudi spremnih da jedni drugima pomognu.
“Tu je narod bio složan i sve jedno za drugo i fino i na mobe i da ako treba da se žito praši, da se što pomogne, a danas bogomi manje. Nešto je narod izbjega jedno od drugoga”, kaže naša sagovornica.
A nekadašnje željezničke stanice danas se jedva naziru. Umjesto njih makadam ili asfalt.
Danas umjesto čuvenog Ćira ovuda prolaze automobili. I oni koji prođu, ne zadrže se dugo. Pedesetih godina prošlog vijeka u Limljanima je živjelo oko 700 mještana, a prema posljednjim podacima stotinjak. Za Ćirom otišli su mnogi.
Ipak, Milka Pejanović je ostala da živi u, kako kaže, najljepšem selu u Crnoj Gori.
“Govorili su za kokota bi se đevojka udala u Limljane, a ne za momka koliko je to bilo lijepo selo, tako je ta uzrečica”, kaže Milka.
