Crnogorski književnik i novinar Senad Karađuzović ove godine je izdao novi roman “Metak od trešnjine koštice”, a trenutno završava nastavak knjige “Leksikon neobičnih sudbina”, pod nazivom “Abeceda starobarskih kletvi”.
Ovaj autor, osobenog stila, ali i personaliteta, daje snažan pečat savremenoj crnogorskoj prozi i poeziji.
Sa Karađuzovićem smo razgovarali u Starom Baru, mjestu gdje je rođen, gdje živi i stvara, i koje, kako ističe, ne bi mogao da promijeni ni za jedno drugo.
Senad Karađuzović je rođen u Baru, a Stari grad, odnosno Podgrad, središte je njegovog života i lajt motiv u mnogim djelima. Njegov posljednji roman “Metak od trešnjine koštice” ove godine objavio je Savjet Muslimanskog naroda Crne Gore. Knjiga je, kako ocjenjuje kritika, „mješavina tragedije i komedije, a pisac to postiže ironijom i sarkazmom u njenim tužnijim djelovima. Autor prodire duboko u sebe i suštinu svoje duše, ali nam daje mogućnost da i sami razmislimo o životu, ili ljubavi i mržnji“.
„Stari Bar i duh starog grada pamtim prije zemljotresa. Utisci iz tog vremena su mi sasvim drugačiji, jer danas mi sve djeluje malo plastično. Ipak, ova sredina i ambijent su idealni za stvaralački rad i inspiraciju. Stari Bar nije opterećen, osjećam ovdje neku tišinu i daljinu, i meni je ovo mjesto koje ne bih mijenjao ni za jedno drugo“, kaže Karađuzović, koji je radnju novog romana smjestio upravo tu, ali i prošetao kontinentima, preplićući prostor i vrijeme, djelovanje fizičkih i kosmičkih zakona.
„Naravno, jer sve što nam nedostaje možemo da nadoknadimo kroz taj magični realizam. Ja sam više proputovao sjedeći na jednom mjestu, dolje u Podgradu, nego mnogi drugi putnici, ali živio sam i u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu… Provincijalac uvijek ostaje provincijalac, i ja sam ponosan na moju provinciju. Uvijek se vraćam u Stari Bar, jer je lijepo vidjeti ljude koje znaš, osjetiti ovaj ambijent, to je usud malih sredina, i meni je to simpatično. Putopisac Zuko Džumhur je tražio kraj svijeta, pa se na kraju, prije nego što je umro, vratio u Prokletije i rekao: ‘Ovdje je, ipak, kraj svijeta’. Meni su Podgrad i Stari Bar kraj svijeta, alfa i omega“, ističe Senad Karađuzović, koji je u romanu obradio dio svoje autobiografije, od početka složenih zdravstvenih problema, ali i slojevito govorio o mnogim drugim temama.
„Kada si nemoćan, onda vidiš koliko su drugi oko tebe moćni, u fizičkom smislu. Kada se čovjek razboli, onda ukapira koliko prijatelja i koliko dobrih ljudi ostane uz njega. Ja mrzim da me sažaljevaju, to je ružno, ali možda je u mojoj podsvijesti postojala poruka, nešto nalik preobražaju kod Kafke – kada se pretvara u bubašvabu, koja se krije u nekom ćošku ili kutiji. Počne da te se stidi sopstveno dijete i svi ostali. Poenta je, možda, i moj bijes prema našem zdravstvenom sistemu koji nije funkcionalan još od devedestih godina. Obilazio sam i alternativne medicinare, iskalio sam se i na njih. Da bi ozdravio moraš da budeš spreman da ozdraviš. Da, tačno, pisao sam u tom romanu i o religijama, vrijednostima XXI vijeka ili degradaciji vrijednosti u stoljeću u kojem živimo, nekim opštim temama poezije i književnosti generalno- ljubavi, mržnji, smrti. Sve to čini sastavni dio života“, priča autor, čija osobenost se, između ostalog, ogleda i u vulgarizmima, kojim obiluje i novi roman.
„Mnogi kažu da psujem kao Bukovski. On je bio pisac koji se bavio nekom vrstom filozofske erotike, ili nečim sličnim, a psovka je kod mene kao znak interpunkcije, kao kad glava porodice kaže: ‘E, sad je dosta, u … materinu’. Psovka je kod mene tačka, znak uzvika, tri tačke. Koristim psovke i vulgarizme, ne da bih fascinirao čitaoce, nego i zato što je to sastavni dio nas. Mi smo, ipak, Balkanci. To je naš mentalitet“, objašnjava autor, koji je čitaocima ponudio tri moguća kraja romana, a sam je, možda, odabrao da to budu ljubav i njegova supruga.
„Pisao sam roman u jednoj stresnoj situaciji za mene, i želio sam da čitaoci izaberu kraj, a ja sam se tako odredio jer je supruga cijelo vrijeme, u mojoj bolesti uz mene, uz onaj mali broj prijatelja o kojima sam govorio na početku. Ona i oni, dali su mi nadu da smo svi mi u suštini dobri, dobronamjerni. Nije to glumljenje, a ljubav na kraju, pa u srži ovo i jeste roman o ljubavi, kao u mojoj pjesmi:
Vidim nas utišane i stare
u našoj sobi
dok sjedimo i
i kroz otvoreni prozor gledamo
u lišće nerandži
po kojima sporadično
prebira kiša
kao prsti nadahnutog kompozitora po žicama
dobro naštimovane harfe.
Vidim nas kako krišom
krademo cigarete jedno drugom
dok ono drugo spava…
Vidim tugu jednog za onim drugim
kad ono drugo bude umrlo,
jer nema te ljubavi na svijetu
koja gospodu može
otplatiti zajam života…
Senad Karađuzović je objavio više od deset knjiga poezije i proze, eseja. Dobitnik je druge nagrade „Spasoje Pajo Blagojević“ za zbirku pjesama “Vrt divljih trešanja”, takođe druge nagrade za knjigu “Krpljenje ulica”, bio je više puta finalista Ratkovićevih večeri poezije, a za prvo poglavlje romana “Očevi umiru dvaput” dobitnik je književne nagrade “Srpsko pero ’97”.
