Četiri decenije (43 godine) od katastrofalnog zemljotresa obilježavamo osvrtom na rad, nesebično zalaganje i respektabilno pregalaštvo Čedomira Čejovića, renomiranog stručnjaka za zemljotresno inženjerstvo koji je u tom teškom trenutku, ali i u godinama koje su uslijedile, sa više aspekata dao nemjerljiv doprinos razvoju i rekonstrukciji Bara.
Čedomir Čejović je rođen 15. maja 1934. godine u Baru. Rano djetinjstvo je proveo kod ujaka Vasa Milića, a tokom Drugog svjetskog rata, dok su mu otac Ljubo i ujak kao partizani internirani u logore u Albaniji, Italiji i Njemačkoj, utočište mu je pružio Adem Perazić u Podima. Sa svega 16 godina je završio srednjetehničku školu, postao najmlađi građevinski tehničar u Crnoj Gori i počeo da radi u OGP Nikšić. Nakon toga je šest godina radio na brojnim gradilištima u državi i uporedo studirao. Sa 24 godine pošao je na studije građevine u Skoplju, a po završetku školovanja nastavio da radi u Baru, kao jedan od rijetkih stručnjaka za zemljotresno inžinjerstvo. Zbog ljubavi prema gradu, odbio je ponudu da nastavi karijeru na katedri čuvenog prof. Fostera u Vašingtonu, ili da kao ekspert UN nastavi da radi na razvojnim projektima svuda po svijetu sa čuvenim prof. Ciborovskim sa kojim je bio kodirektor “Projekta Južni Jadran” od Dubrovnika do Ulcinja.
Krajem 60-ih, osnovao je preduzeće “Jadranprojekt” i okupio 40 vrhunskih građevinskih stručnjaka, ostvarivši pravi bum modernim i uspješnim vođenjem firme. Zvanje diplomiranog građevinskog inženjera stekao je 1963. i iste godine postao nadzorni organ za izgradnju barske luke. Obavljao je potom mnoge odgovorne dužnosti: direktora Direkcije za obnovu opštine poslije zemljotresa 1968, direktora “Jadranprojekta”, direktora, a zatim tehničkog direktora Zavoda za izgradnju Bara. Dvije godine je bio glavni inženjer za razvoj radne organizacije “Dom” u Beogradu…
Uslijedila je potom nova borba sa posljedicama zemljotresa krajem sedamdesetih… Nakon zemljotresa 1979. postavljen je za direktora Direkcije za obnovu i izgradnju Bara, ostvarivši nezapamćen uspjeh u organizaciji podizanja Makedonskog naselja za svega šest mjeseci, uz sanaciju srušenog stambenog fonda Bara, čime je stanovništvo Bara zbrinuto u rekordnom roku. Ostaće upamćen po beskompromisnim stavovima kada je u pitanju stabilnost objekta, naročito izraženim kroz činjenicu da nikada nije htio da izda upotrebnu dozvolu za zgradu Suda i hotel “Agava”, iako je znao da će trpjeti konsekvence.
Postoje trenuci kada veliki stručnjaci i vizionari zbog tragičnih okolnosti, ophrvani zabrinutošću i tugom koje neki nemio događaj donese, nikako ne mogu slavodobitno uskliknuti: “Bio sam u pravu!”. Upravo to se dogodilo jednom od rijetkih stručnjaka za zemljotresno inženjerstvo u ondašnjoj Jugoslaviji Čedomiru Čejoviću, kada je katastrofalni potres 1979. godine uzeo danak u žrtvama i materijalnim dobrima. Ovaj vrsni stručnjak, direktor Direkcije za obnovu grada Bara je u godinama koje su prethodile katastrofi upozoravao. Iako su često njegove procjene nastojali osporiti, od principa struke nije odustao – nije htio da potpiše zapisnik o tehničkom prijemu zgrade Suda u Baru, nije izdao upotrebnu dozvolu za hotel “Agava”… Oba su objekta stradala u zemljotresu, a podsjetimo, samo zato što nije bila turistička sezona i što je bio neradni dan (nedjelja) pod tim ruševinama nije bilo ljudskih žrtava.
“Ima neke čudne simbolike u pregnuću tog tihog i savjesnog neimara koji, kao u onoj vječitoj priči o borbi između dobra i zla, uporno gradi boreći se protiv sila koje razgrađuju. U posljednjoj deceniji, naime, građevinski inženjer Čedomir Čejović, već drugi put se nalazi na funkciji rukovodioca organizacije koja se bavi otklanjanjem posljedica koje u barskoj opštini ostavlja zemljotres: prvi put to je bilo poslije zemljotresa 3. novembra 1968”, zapisao je u tekstu objavljenom u “Pobjedi” naslovljenom “Neimar jači od stihije” krajem novembra 1979. godine novinar Momčilo Popović, koji je tada podsjetio da je Čejović “na neki način postao čovjek koji je izgradio Bar, jer i kad nije bio na ovim dvjema zaista nemilim funkcijama, bio je vrijedni graditelj naše najjužnije luke”.
“Pravu ilustraciju njegovih ličnih i profesionalnih kvaliteta – danonoćnog angažovanja, analitičnosti, dalekovidosti, pa i spremnosti da se izloži riziku- predstavlja ono što je u barskoj opštini učinjeno na otklanjanju posljedica katastrofe, prije svega postradalog stanovništva” ukazao je u tekstu Popović. Podatak da je u tom periodu u Baru učinjeno najviše, novinar je ilustrovao podatkom da je “za samo tri mjeseca podignuto 240 stanova u zidanoj gradnji, 400 montažnih kuća i sanirano 778 oštećenih stanova”.
“U rekordnom roku i to neposredno u svakoj mjesnoj zajednici, dodijeljena je bespovratna pomoć postradalim domaćinstvima, tako da je na širokom seoskom području opštine niklo i više stotina individualnih stambenih objekata. Velike zasluge za ovakav neimarski poduhvat ima Direkcija za obnovu opštine, odnosno njen rukovodilac inženjer Čejović”, navodi se u Popovićevom tekstu.
Čedomir Čejović je bio poznat i kao izuzetno skroman čovjek, pa je na pohvale i priznanja odgovarao da “vremena za čekanje, a još manje za samozadovoljstvo nema” jer se, kako je isticao u tom mučnom dobu “što prije mora uhvatiti izgubljeni korak u razvoju opštine”.
O nemjerljivom doprinosu Čejovića u izgradnji modernog, i, prije svega, za život sigurnog grada, pisao je i doajen novinarstva Božidar Milošević.
“Srušeno je tog jutra i mnogo drugih zgrada. One, za koje je statiku radio inženjer Čejović, skoro sve su ostale neoštećene. Zbog toga nije bila rijetkost u onim aprilskim danima da vlasnici privatnih kuća dolaze kod njega i zahvaljuju mu što im je pomogao da dobru kuću sagrade”, zapisao je Milošević, koji je u tekstu podcrtao i da je Čejović jedan od rijetkih, ako ne i jedini stanovnik na južnom Jadranu, koji s porodicom nijednog trena nije napuštao kuću.
“Kao anegdota se u Baru prepričavalo kako je njegova supruga pozivala svoju i komšijsku djecu da uđu u kuću i tu se igraju, jer napolju zemlja podrhtava, a dvorište i stepenište na njemu nijesu tako stabilni kao kuća”, zabilježio je Milošević, ne dozvolivši da vedra sjećanja teškog doba pokrije zaborav.
Govoreći o ocu s velikom ljubavlju i pijetetom, povodom obilježavanja četiri decenije od katastrofalnog zemljotresa, jedna od njegove dvije ćerke – Vesna, podsjeća da je prije deset godina održan naučni skup na kojem je njen pokojni otac upozorio na opasnost i u referatu izloženom na Okruglom stolu, govorio o stradanjima i razaranjima koja su pogodila crnogorsko primorje.
“Želim da podsjetim na doprinos našeg pokojnog oca, ne samo radi njegovih zasluga- koje su ogromne u obnovi razrušenog grada Bara, ali i starog grada Kotora i Ulcinja (gdje je takođe rukovodio obnovom), nego i da se skrene pažnja da smo, bojim se, zbog ogromne pohlepe zaboravili na to da čovjek nikada nije jači od prirode i da ona ne prašta greške”, upozorava Vesna Čejović, koja smatra da je “sramota u današnjem vremenu dozvoliti žrtve i materijalna razaranja zbog nepoštovanja elementarnih pravila u urbanističkom planiranju, projektovanju i gradnji objekata u zemljotresnom području”.
Ona podsjeća i na veliku tragediju kada su prije deset godina u Akvili (Italija) u zemljotresu stradali ne samo istorijski objekti, nego je “zbog toga što je čovjek izgleda neizlječivo nedokazan pred porivom za zaradom, stradao i novi objekat studentskog doma (poginuli su mladi ljudi), policijske stanice, bolnice…”.
“Naš se otac čitavim svojim bićem borio, koliko je mogao, protiv ovakvih stvari. Bio je u tome prilično usamljen, ali ipak, tada su pravila i poštovanje propisa bili mnogo rigorozniji nego sada. Čak i onda, kada je disciplina bila mnogo veća, postojali su neki ‘politički interesi’ koji su pretendovali da se zaobiđu pravila struke, a i stručnjaci inženjeri, koji su smatrali da je ono za šta se moj otac zalagao bilo pretjerivanje”, prisjeća se Vesna Čejović.
Prizivajući uspomene, Čejović se sjeća i da je štampa iz regiona posebno bilježila reagovanja njenog oca povodom, kako ih naziva “suludih” ideja da se gradi nuklearka u Skadru, a da pri tom neki naši bivši funkcioneri u tome nijesu vidjeli ništa loše.
“Njegovo upozorenje prethodilo je katastrofi sa nuklearkom u Fukušimi, koja je građena uprkos tome što je to trusno područje, jer se računalo da su Japanci savladali sva znanja vezano za zemljotresno inženjerstvo, procjenjujući da se Černobil ne može ponoviti”, navodi Čejović.
Na okruglom stolu koji je organizovan prije deset godina kada je na drugoj strani Jadrana poginulo blizu 300 ljudi, preko 100.000 ih ostalo bez krova nad glavom, a sa lica zemlje zbrisano nekoliko naselja, inženjer Čedomir Čejović je naglasio da su „zemljotresi prirodna pojava, ali u državama koje poštuju zakonitosti koje nameće seizmičko inžinjerstvo, sa takvim prirodnim pojavama se potpuno normalno živi i funkcioniše“.
„Zato je potpuno razumljiva gorčina javnog mnenja Italije, zbog obima ljudskih žrtava i materijalnih razaranja, a naročito iz razloga što se to desilo sa modernim javnim zgradama: studentskim domom, bolnicom, policijskom stanicom, koje su se srušile. Italijanski stručnjaci su konstatovali da takav zemljotres, da se desio u Japanu ili Kaliforniji, ne bi doveo do rušenje ni jedne zgrade, niti bi bilo ijedne ljudske žrtve. Potresne slike zajedničkog sprovoda sa stotinama izloženih kovčega, uz suze i bol, ostavljaju samo jedno gorko pitanje: Zašto se ponavljaju takve posledice, ako je na sadašnjem stepenu razvoja tehničkih znanja to moguće izbjeći?“, zapitao se prije deceniju tokom izlaganja svog rada Čejović, objašnjavajući da je odgovornost da se izbjegne ponavljanje grešaka koje mogu biti kobne na svima- od nadležnih državnih organa, lokalne samouprave, kolega inženjera urbanista, arhitekata, projektanata, izvođača, nadzornih organa.
„Smatram da nemamo pravo da budućim generacijama, našoj djeci, unucima, porodicama, prijateljima, zbog nemara i neodgovornosti ostavljamo u nasleđe bilo šta što ih može koštati života i ogromnih materijalnih gubitaka. Svako ko je učesnik u ’lancu odlučivanja’ ili djelovanja u prostoru, treba da pomisli da se u trenutku zemljotresa, neko njegov može naći na opasnom mjestu i da se upita da li je u svemu postupio kako to pravila seizmičkog inžinjerstva nalažu“, upozorio je inženjer, ukazujući da se greške trebaju prispitati dok smo još na vrijeme.
„Gdje ćete bolji primjer od toga da se Okrugli sto na kome se obilježava 30 godina zemljotresa, održava upravo u hotelu ’Topolica’ koji je sagrađen poslije zemljotresa, a za koji nije bila data saglasnost za izdavanje upotrebne dozvole jer je utvrđeno da je nestabilan. Moje proračune zbog kojih sam odbio da dam saglasnost za izdavanje upotrebne dozvole, potvrdila su naknadno izvršena skupa detaljna istraživanja Tehničkog instituta iz Ljubljane, te je konstatovano da treba izvršiti konstruktivnu sanaciju objekta, prije nego što počne njegova upotreba. Ne znam da li je i šta urađeno prilikom nedavne rekonstrukcije hotela, ali se nadam da se o tome vodilo računa“, kazao je Čejović.
Tada je objasnio da sprječavanje posljedica razaranja počinje od urbanističkog planiranja.
„Nakon zemljotresa 1979. najeminentniji instituti su napravili karte mikroseizmičke reonizacije. Saglasno tome, tačno se znaju lokacije, na kojima se zbog određenih karakteristika terena (blizina slojeva mulja, vode i sl.) ne trebaju graditi objekti veće spratnosti od četiri etaže. To se poštovalo samo neko vrijeme nakon zemljotresa. Kako je vrijeme odmicalo, svaka nova izmjena detaljnih planova povećavala je spratnost objekata upravo na tim, kritičnim lokacijama. Na njima su, vidi se, podignute desetospratnice. Što se Bara tiče, one nisu rađene na šipovima, koji su izuzetno skupi, a jedino preporučljivi za takve terene. Računa se da su to konstruktivno dobro rađeni objekti – i ja bih volio da je to zaista tako. Međutim, poznato je svakome ko se bavi zemljotresnim inženjerstvom, da i najbolje konstruktrivno napravljeni objekti, na takvim terenima stradaju, jer dolazi do poznatog fenomena ’umiranja tla’. Brojni su primjeri da su se takvi objekti, cijeli, prosto izvrnuli, potonuli i slično“, kazao je Čejović. Brojne i nedopustive nepravilnosti napravljene su i kada je u pitanju blizina zgrada.
„Problem je što se kod nas svaki novije građen objekat postavlja sve bliže jedan drugom (imamo zgrada gdje se ljudi sa prozora mogu rukovati) i sve bliže ulicama. Posljednji objekti i to višespratnice, bez ikakve potrebe, praktično su rađeni sa stepenicama na samom trotoaru, svega nekoliko metara udaljenom od uskih ulica, koje bi i u ovom trenutku trebalo proširiti. Gradilo se na mjestima koja su poslije zemljotresa bila ostavljena kao parkinzi, trotoari, zelene površine, djelovi školskog dvorišta. Povećavala se spratnost objekata, smanjivala njihova međusobna udaljenost i udaljenost od saobraćajnice – sve suprotno preporukama za urbanističko planiranje u područjima visoke seizmološke aktivnosti“, objasnio je tada inženjer Čejović.
Čedomir Čejović preminuo je 4. juna 2018. godine. Iza njega su ostali supruga Radmila, kćerke Vesna i Sonja i sin Branko, te troje unučadi.
