Brz tempo života i neprestana borba za egzistenciju u savremenom svijetu, čine da budu gotovo zaboravljeni ljudi čiji je rad snažno utkan u nastanak i razvoj današnjeg Bara. Jedan od takvih bio je i Ljubinko Krstajić, dugogodišnji direktor Centra za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj.
Rođen je 1938. godine, u Resenu, Makedonija, odakle je njegova porodica protjerana tokom Drugog svjetskog rata, U Starom Baru, rodnom mjestu svoje majke, završio je osnovnu školu, a zatim i Gimnaziju. Uz materijalnu podršku svog brata, primarijusa dr Vlastimira Krstajića, završio je Pravni fakultet u Zagrebu 1965. godine, u klasi budućih stručnjaka sa prostora bivše Jugoslavije.
Ljubinko Krstajić je za života obavljao niz odgovornih funkcija – od sekretara Vodoprivrednog i Komunalnog preduzeća u Kosovskoj Mitrovici, preko referenta dugoročnog osiguranja u Komunalnom zavodu za socijalno osiguranje u Baru, do zamjenika sekretara, a potom i rukovodioca Službe za normativnu djelatnost, pravne i opšte poslove Zajednice zdravstvenog osiguranja radnika i zemljoradnika Bara.
Tokom 1982. godine biva imenovan za sekretara SIZ-a zdravstva, čime dobija ingerencije nad sektorima zdravstva, penzionog i invalidskog osiguranja, te socijalne i dječje zaštite. Ovdje započinje svoj put ka utemeljenju i osnivanju Centra za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj, čiji će biti direktor iz više navrata, sve do smrti.
Krstajić biva 1996. godine izabran za direktora JP Komunalne djelatnosti Bar, ali već poslije godinu dana se vraća radu sa ljudima u stanju socijalne potrebe. Rukovodio je brojnim stručnim timovima u Centru za socijalni rad, pomogao desetinama porodica da trajno, a hiljadama da privremeno riješe stambena pitanja i poboljšaju životni standard. Vrata njegove kancelarije, dvorišta i kuće držao je otvorenim za sve nesnađene koji su u njemu prepoznavali spas i utočište.
Veliki dio svog radnog angažmana fokusirao je na spajanje djece bez roditeljskog staranja sa usvojiteljima. Pisma zahvalnosti, fotografije srećnih porodica, razglednice sa porodičnih putovanja i brojne druge uspomene, danas su dio arhive porodice Krstajić, koje sjećaju na njegova dostignuća koja su bila usmjerena isključivo na usrećivanje ljudi, ne dovodeći u pitanje bilo kakve različitosti.
Ljubinko Krstajić je bio čovjek kojeg je volio narod, a sa svojim Starobaranima se iskreno veselio i za njih se zalagao.
Po prirodi svog posla, nosio je breme mnogih nevoljnika na svojim leđima, dok teretom svoje duše nije želio da opterećuje nikoga. Supruga Ana je preminula sa nepunih 39 godina, a on postao samohrani otac dva maloljetna dječaka. Sa akt-tašnom prepunom poslovnih papira otišao je na liječenje koje nije dočekao.
Odlaskom Ljubinka Krstajića 2004. godine, Bar je ostao bez jednog od najvećih stručnjaka iz oblasti socijalne i dječje zaštite.
