Krajem prošle godine, skoro neprimjetno, našim gradom prošla je tužna vijest. Naš profesor i trener, Ljubo Skoković, preminuo je nakon kratke i teške bolesti u Beogradu. Pomen na ovog šaljivog gorostasa nije samo učenička sjeta barskih gimnazijalaca, već i sjećanje na početke jednog sporta po kome se naš grad prepoznaje.
Velike vrijednosti ljudskog postojanja postaju vidljive tek kada nestanemo sa životne scene. Vrijeme možda i potisne sjećanje, kada nestanu oni kojima smo značili, ali ono jedino potvrđuje svrhu našeg postojanja – naša djela.
Nakon rodne Požege, provedenih gimnazijskih dana u Titovom Užicu, studiranju na beogradskom DIF-u i brojnih angažovanja kao sportskog instruktora, kao i iskaljenog profesorskog staža u Arilju i Trsteniku, Ljubo Skoković je u februaru 1975. godine došao u Bar i otpočeo sa radom u Gimnaziji “Niko Rolović”.
Iste godine, sa koleginicom Brankom Korać, vodiće školski tim “Gimnazijalac”, da bi već u narednom periodu kao trener sa KK “Mladost” osvojio prvi košarkaški trofej našeg grada – titulu kadetskog prvaka Crne Gore. Na ovom takmičenju turnirskog tipa sa sedam ekipa, kojem je domaćin bio Bar, u prvom kolu pobjeđena je titogradska “Budućnost”, a u finalu nadigran tivatski “Partizan”. Da uspjesi dolaze samo odgovornim i serioznim radom, potvrdiće se i u januaru 1977, kada će sa kadetskom postavom uz učešće jedinog juniora Bora Vučevića, igrati sa “Budučnošću” finale Juniorskog prvenstva Crne Gore.
Interesantna je okolnost da su ovi košarkaški počeci vezani za dvorište barske Gimnazije, odnosno za prostor na kojem se sada nalazi amfiteatar. Na ovom nekadašnjem sportskom terenu svakog subotnjeg poslijepodneva, negdje oko 17 časova, igrane su prvenstvene utakmice. Kada vremenske prilike to nisu dozvoljavale, sala Gimnazije bila je alternativa i prostor u kome su se odvijali treninzi. Većina fotografija koje podsjećaju na početke barske košarkaške priče nastala je baš na ovom terenu. “Kuća barske košarke” doživjela je istu sudbinu poput Pristana.
Priča je mogla da počne – nakon “Crvenih đavola”, na red dolazi naš KK “Mornar”. Brojna poznanstva i Ljubova velika požrtvovanost, usloviće da “Mornar” tokom 80-ih postane jedan od najboljih jugoslovenskih klubova. Saradnja sa velikim trenerskim imenima poput Bata Đorđevića, Božidara Maljkovića, Bogdana Tanjevića, Đorđa Andrijaševića, Draška Prodanovića pružiće barskoj publici nezaboravne sportske večeri i iznjedriće velika igračka imena.
Stariji se sjetno sjećaju, srednjovječni odlično pamte i mlađi treba da znaju da je naš “Mornar”, u zenitu svoje priče, pod trenerskom palicom Pera Blaževića, igrao u sali OŠ “Jugoslavija” sa “Crvenom Zvezdom”, “Šibenkom” i skopskim “Rabotničkim” kvalifikacije za Kup SFRJ. Tada je vatrenu atmosferu, koju smo ponovno osjetili ovih mjeseci, podgrijavala i gradska bleh muzika. Košarka se vratila među Barane, još i da buduće titule proslavljamo na našim ulicama uz pratnju duvačkog orkestra.
“Stara škola”, kojoj je naš profesor pripadao, podrazumjevala je mentorski rad, strogu disciplinu i napor na treninzima istovjetan onom na značajnijim utakmicama. Njegovih “7 pravila za uspjeh” i rigorozan stav prema igračima najbolje je potvrđivala njegova uzrečica da “i mečka može da nauči da igra”. Svoje trenerske aktivnosti i stručne opažaje uredno je evidentirao i nesebično djelio sa ostalima. I danas, kod određenih košarkaških trenera u Baru mogu se naći Ljubove trenerske bilješke.
Pored košarke, profesor Skoković ostavio je neizbrisiv trag u pokretanju ostalih sportskih aktivnosti, podsticaju i razvoju ostalih sportova u gradu pod Rumijom. Sa profesoricom Brankom Korać radio je veoma predano na razvoju gimnastike, njegove omiljene sportske discipline iz studentskih dana. Iako pasionirani karatista, Ljubo je svojim znanjem i nevjerovatnom snagom, koja ga inače nije izdavala ni par mjeseci prije smrti, pomogao i razvoju džudoa u Baru. Pored nebrojenih sportskih takmičenja i izleta, pa čak i odlaska barskih gimnazijalaca 1985. godine na slet u Beograd, povodom nekadašnjeg Dana mladosti, Ljubov najznačajniji legat je januarska škola skijanja. Decenijama je profesor Skoković, uz medicinsko asistiranje svoje supruge Katice, tzv. “idealnog tandema”, uspješno obučavao barske učenike čarima ovog zimskog sporta i kod većine rođenih primoraca razvio sklonost prema njemu. Zato i ne treba da čudi da Barana ima ponajviše na skijalištima u odnosu na ostale žitelje primorskih gradova. Važno je i istaći da je stručno savjetovanje, koje je Ljubo pružao u individualnim sportovima, posebno ono koje se odnosilo na psiho-fizičku pripremljenost i usavršavanje sportskih tehnika, mnogima doprinijelo na postizanju zapaženih rezultata.
Krajem školske godine 1999. godine stigao je i zasluženi odlazak u prosvjetnu, ali ne i sportsku penziju. Ljubovi stručni angažmani trajaće još skoro deceniju, ali će ulogu trenera i lidera zamjeniti ulogom oštrog i strpljivog stručnog savjetnika. Svoj završnu pouku barskoj košarci pružiće u KK “Bar”. Vjerovatno će njegov odnos prema sportu kao rezultatu, a ne kao putu ka materijalnoj dobiti, pružiti najbolji uvid u njegovu ličnost, a onima koji su ga poznavali biti dobar primjer idealizma i požrtvovanosti.
