Radio Bar je, u cilju obilježavanja 40 godina postojanja, svojevremeno pokrenuo serijal gostovanja bivših radnika, urednika, direktora – jedan od intervjua koji je izazvao najviše pažnje bio je i onaj sa vd direktorom firme u prelomno vrijeme nakon podjele DPS-a 1997, Stojanom Sjekloćom. Sa njim je razgovarao urednik Bar Infa Željko Milović.
BI: Vaših nešto više od godinu u Radio Baru smatraju se jednim od najturbulentnijih u istoriji firme. Prije nego počnemo priču, da se prisjetimo istorijskih okolnosti koje su uslovile Vaš dolazak?
Ja ne bih rekao istorijske, ali bih rekao društveno-političke vrlo teške godine. To je 1997. i dobro poznat rascjep unutar velikog DPS-a na Mila i Momira. Ja sam u Radio Bar došao na poziv tadašnjeg opštinskog rukovodstva. Bio sam već pola godine u Podgorici na novoj dužnosti zamjenika komesara za raseljena lica na nivou Crne Gore. Jednog dana mi je zazvonio telefon, poziv iz Opštine Bar, kažu da imaju hitan sastanak vezan za Radio Bar, žele da se aktuelno rukovodstvo smijeni i da sam ja najbolja ličnost za novog direktora. Tražili su da dođem na 15 – 20 dana, kao vršilac dužnosti. Nijesam znao šta da radim, još sam živio sa porodicom u Baru, a putovao za Podgoricu svaki dan i imao posao koji je pokrivao Crnu Goru, izbjeglička i socijalna problematika je bila aktuelna. Konsultovao sam se sa komesarom, pa sa predsjednicom partije Milicom Pejanović Đurišić, i prihvatio. Da budemo jasni, i drugi su bili “u opticaju”, ali niko nije imao petlju i snagu i znanje i šta god hoćete da dođe u Radio u takvom stanju, da se ne zamjeri kome. Ja znam neke koji su plakali u Centralnom komitetu samo da ne idu u Radio Bar.
BI: Vaš dolazak kao čovjeka na strani DPS bliskoj Milu Đukanoviću značio je odlazak dijela rukovodstva koje je bilo naklonjenu Momiru Bulatoviću: direktora, glavnog i odgovornog urednika i odgovornog urednika Radija, koji se poslije vratio. Šta ste zatekli po dolasku u firmu?
Najveći je problem bio finansijski, ali sam to saznao tek kad sam došao na posao. Tri mjesečne plate nijesu radnicima bile isplaćene, četvrta “na putu”. Finansijski dug kretao se, koliko me sjećanje služi, oko 250.000 DEM. Zamislite da ste sad u gubitku toliko novca, a marka je onda finansijski bila jača nego danas euro, i da nemate tri plate. U tehničkom dijelu, sve oslikava prva izjava tonca: “Direktore, ako ova igla na gramofonu pukne, doslovce muzički program prestaje“. Bio je i problem neprofesionalnog rada, posebno informativnog dijela programa, te drastično povećanje broja zaposlenih – umjesto uobičajenih 25 do 30 radnika, tu je radilo njih 40, uz mnogo saradnika, što je enormno povećalo izdatke. Međuljudski odnosi su bili u jako lošem stanju. Uz to, program je bez ikakve logike trajao punih 24 sata živog programa, u studiju. Pošto se tada Radio nalazio u zgradi bivšeg hotela “Agava”, dolje je bila gradska kafana, pa sam dočekan uz sve, ovako da kažem, orkestrirane, neartikulisane proteste, glasove… Valjda su mislili da će se direktor prepasti i odustati.
BI: Ali ste odmah shvatili da sve to ne može za 20 dana da se riješi?
Naravno. Ne što nisam ostao dvadeset dana, ili dva mjeseca, ja sam ostao godinu dana. Mene je spasio Zakon o v.d. stanju, jer v.d. stanje može da traje maksimum godinu. Da je moglo dvije, oni bi me vjerovatno ostavili, ili bih ja otišao, jer sam uz taj posao imao svoj primarni posao koji sam u dogovoru sa komesarom, uslovno rečeno donekle stornirao. Tek nakon nekoliko mjeseci počeo sam ići, ujutro u u Podgoricu, popodne u Radio, ili jedan dan u Radio, drugi dan u Komesarijat.
BI: Šta je bio prvi potez koji ste uradili? Sjećate li se?
Sjećam se, to mi je ostalo upečatljivo. Gore na spratu sam vidio gomilu ljudi u kratkim šortsevima, maltene u kupaćim gaćama, što spoljnih saradnika, što gostiju… E, s takvom praksom smo odmah završili. Među prvim stvarima koje sam tražio je da mi se pokaže finansijsko stanje, da znam ko radi u Radiju, a ko je na ugovoru. Vratio sam sa suspenzije urednicu Ljiljanu Đinđinović, održao lekciju stražarima ko i kako obučen može ući u objekat, a od Pravne službe sam tražio opis svakog radnog mjesta u firmi, od direktora do portira, svima kopirao Pravilnik i podijelio.
Nikome nisam zato što je za Mila ili Momira dao ni plus ni minus, niti ga unaprijedio niti ga favorizovao, nego sam tražio da se radi u skladu sa aktuelnim Zakonom i pravilima. Dakle, Zajedničke službe na posao u 7, a Redakcija na Kolegijum u 8 na dogovor ko će šta da radi, a ne kad ko hoće. Sjećam se i Marketinga, bila je donijeta odluka od strane ranijeg rukovodstva da se reklame daju maltene besplatno. I to sam odmah promijenio i uveo tržišne principe rada.
Što se programa tiče, prvi hirurški zahvat je bio da se ukine poslijeponoćni program, od ponoći do šest, što je realno bilo vrlo iscrpljujuće izvoditi, ma, čak i u periodu kad je počeo sa radom bilo je nemoguće. To je uslovilo zahvaljivanju nekih petnaest saradnika jer su postali tehnološki višak. Koja je logika da jedan lokalni radio ima 24 sata programa, nismo mi BBC, čovječe… I druga, važna stavka, bilo je ukidanje “Barskih novina“, što ne mogu da prežalim. Bile su hroničar grada, ali su troškovi štampanja prevazilazili realne mogućnosti Informativnog centra.
BI: I danas je prilično često pominjana tema činjenica da ste dotadašnjem rukovodećem kadru Radija odmah na početku podijelili otkaze. Možemo li to da raščistimo?
Ja sam samo jedan otkaz dao, odnosno potpisao, i to glavnom i odgovornom uredniku. Taj otkaz nije bio ni prvog dana, ni prvog mjeseca, to je bilo poslije nekoliko mjeseci, jer ta osoba nije htjela da dolazi na posao, mada sam ga molio da tako ne radi. Istina, on je jedno vrijeme, nekih mjesec dana otprilike, u tom nadgornjavanju, donosio dokaz o bolovanju, ali je tada Zakon bio – ako sedam dana ne dolaziš na posao, a nemaš bolovanje – prestaje ti radni odnos. To se njemu desilo. Poslije se i sud bavio time, i presudio, naravno, u korist Radio Bara jer je sve bilo čisto. A drugi njegov kolega, koji je bio iste političke opcije, a rukovodilac u tom periodu – on nije dobio otkaz, nego je i danas radnik Radio Bara, i to ugledni i najstariji novinar…
Evo još jedan detalj – ta dvojica iz bivšeg rukovodstva Radio Bara, nakon desetak, petnaest dana došli su kod mene na sastanak da me obavijeste kako idu dva dana na prvi kongres SNP u Kolašinu, nove partije Momirovog krila. Ja sam zbog toga mogao da im dam otkaz jer nisu na radnom mjestu, ali nisam, nego sam im rekao da imaju još jedan dan plus, pa da se vrate u ponedjeljak na posao. I još sam im rekao, pošto je tada bio DPS veliki, da mi pozdrave obavezno Momira Bulatovića, jer sam ga ja glasao za razliku od njih, i da to znam jer smo u Baru uvijek znali ko je kako orijentisan i za koga je. Eto koliko je to bio “diktatorski” potez direktora. Nakon tog Kongresa, jedan od njih dvojice je nastavio da dolazi na posao i još je u Radiju, a drugi nije i u političkim je vodama.
BI: Kad smo već kod te “diktature”, to je zaista jedna od najčešće pominjanih riječi radnika Radija kad ste Vi u pitanju, i onih bivših i mnogih sadašnjih, ne krijem da sam i sam među njima. Međutim, kad smo jednom razgovarali, izrekli ste zanimljivu rečenicu – “Takvi se poslovi ne rade sa ružama u rukama”.
To je svakom ozbiljnom i realnom čovjeku jasno, a posebno onome ko pledira da bude intelektualac. Ne možete u bijelim rukavicama da zidate među. Čitam kolumne pojedinaca koji taj period opisuju kao “stresan”, a oni su doveli do toga. Nije tu bilo ni “D” od diktature, odgovorno tvrdim, nego je to bilo uvođenje reda u skladu sa aktuelnim propisima i zakonima. Đe nema reda, šta je alternativa – nered, pa bilo to u Radiju, nekom ministarstvu, preduzeću, ili u krajnjoj liniji, u državi.
BI: Konkretno, govorim o nekim međuljudskim situacijama. Niste se trudili da budete prijatni, naprotiv – da ne svodimo razgovor sad na lične nivoe.
To je profesionalizam. Svi smo mi, privatno, drugovi i prijatelji, ali ne na poslu. Ako hoćete, ja sam sa nekim bio prijatelj i prije devedesetih, a vanjska rodbinska veza sa čovjekom koji je dobio otkaz. To je dokaz da sam bio principijelan. Šta, ako ja njemu ne dam otkaz i on može da ne dolazi na posao no mi pjeva u kafani, s kojim obrazom da tražim da vi radite toga dana od 7 sati, da date prilog, da idete po terenu, napravite emisiju…
Moram da ispričam jednu anegdotu zbog svih što drže da je to bila “diktatura”. Poslije nekih par mjeseci, dolaze mi dvije zapošljene, maltene prve saradnice, i kažu da spremačica mora da ide na bolničko liječenje, mjesec najmanje neće biti tu, pa su predložile da zaposlim “na određeno” novu osobu za vrijeme njene odsutnosti. Kazao sam da mi je žao što koleginica ima zdravstvenih problema, ali da neću usvojiti ponuđeno kadrovsko rješenje. One su stale, začuđene – kako će bez higijeničarke? Ja sam im rekao: “Gospođe drage, čistite li kući svoju sobu, stan? Svi mi kući usisamo, odnesemo smeće, čistimo WC, e tako će i ovdje svako čistiti svoj prostor. Poslije svake smjene, sakupiće svako ispod svog stola, usisivač postoji, napravićete raspored za čišćenje WC-a, hodnika i drugih prostorija nakon što završite smjenu naveče ili u tri popodne”. Tako smo mi svi “preživjeli” period od mjesec-dva bez higijeničarke.
BI: Ali, Vam to nikad nisu zaboravili, naročito čišćenje WC-a… Bilo je to zaista neprikladno, da ne kažem težu riječ.
To se baš ne sjekiram. Evo, neka svako procijeni za sebe – da primim higijeničarku, a nemamo da damo tri plate? Ja sam moju kantu sam iznosio.
BI: Finansijska konsolidacija je u svakom društvu, u svakom preduzeću, najbolnija stavka, a u Vašem slučaju i slučaju Radio Bara bila je brutalno bolna. Dvije plate smo morali da se odreknemo, kažnjavali ste novčano i za najmanje prekršaje čak i kad je bilo očigledno da niste u pravu, uveli veoma strog režim rada i boravka u prostorijama… Ali su onda plate počele da dolaze koliko-toliko normalno. Počela je opravka studijske tehnike i svega ostalog. Kako ste nabavljali pare?
Svaki dobar domaćin u Crmnici, Mrkojevićima i slično, zna šta mu je raditi kad je loša godina. Kao svaki ozbiljan privrednik troškove sam doveo na minimum, a povećao prihode. To je azbuka ekonomije i domaćinstva i preduzeća i svega.
Pisao sam dopise, molio, od Sekretarijata za informisanje tražio vanrednu finansijsku pomoć, pisao sam i predsjedniku tadašnje vlade, Milu Đukanoviću, pa smo dobili nekih 25.000-30.000 DEM. Išao sam i molio za pomoć preduzeća, dobrostojeće privatnike, stizale su i reklame, bilo je i poravnanja dugova sa državnim firmama kroz kompenzaciju.
I moram da Vas ispravim, niste ste vi odrekli nijedne plate, jer to nije moglo po Zakonu, nego je istina da je ovaj direktor “rezao plate”, pa je, kad se sabere, tako ispalo. Po Zakonu direktor može da vas nagradi ili kazni odbijanjem od plate, a s obzirom na da ste vi, zaposleni, ne direktno, ali ćutanjem i nereagovanjem, bili suodgovorni za zatečeno stanje i dug, ja sam se odlučio za tu mjeru. Zašto ste dozvolili da vas rukovodstvo dovede u takvu situaciju, zašto niste štrajkovali, pisali, bunili se? Uostalom, bilo je bolje da dobijete 250 maraka nego da imate na papiru 400 kojih nema. Ako bi se svi odbici sabrali, možda bi to zaista ispale dvije plate… Niste se, dakle, vi odrekli plate, nego vam je uzeo direktor, jer je svaki mjesec u računovodstvu bila smanjena količina novca koju sam dao za isplatu.
BI: Nakon plata ste direktno, finansijama, obnovili tehniku.
Ne zaboravimo da su na snazi bile sankcije Crnoj Gori, koja je tada bila dio SRJ, a u Crnoj Gori i Srbiji nije bilo odgovarajuće tehnike koja nam je trebala. Uspjeli smo na razne načine i uz donacije da je obezbijedimo iz Italije. Znate dobro, kao i ja, da se i tada iz Bara nekako putovalo. Mislim da je ta stavka bila nekih 20-25 hiljada maraka. Bila su to ogromna sredstva.
BI: Znali ste da ćete poslije godinu dana ići, ali je li Vam nuđeno da ostanete?
Kako da ne, ali nisam bio zainteresovan. Već sam planirao da prelazim za Podgoricu sa porodicom, tamo smo 20 godina. Ali, evo i to da kažem, kad sam predao Radio danas na žalost pokojnom Bucu Jovetiću, prvi put je bilo da je firma predata “po načinu”, uz koktel i svečanost – civilizovano, kolegijalno i profesionalno. I da se zna, ja nisam primao platu u Radiju za vrijeme direktorovanja, već nekakvu nadoknadu finansijsku, jer to ne može ni zakonski, s obzirom da sam bio zapošljen u Komesarijatu. Bio je to kao neki paušal, kao da sam član Odbora direktora, narodski bi se reklo “za burek i kafu”. Tako da ja Radio Bar nisam ništa koštao finansijski.
BI: Ali, prije nego što ste otišli, desio se presedan u životu Radija, kojeg niko ne može da prenebregne – Vi ste jednim dekretom, odnosno jednim nizom potpisa, u stalni radni odnos primili 12 dugogodišnjih saradnika koji su bili neizostavni dio firme, ali bez stalnog zapošljenja godinama, neki su čak 10-11 godina bili tu… To nisu blagonaklono primili u Opštini, koja je bila osnivač, to znate i sami.
Nisam ni tada sjekirao za to što će reći Opština, a ni danas. To je po meni ključni dokaz da je Stojan Sjekloća radio profesionalno i odgovorno svoj posao, u interesu Radija i u interesu struke – i onima koji su dobili rješenje i onima koji nisu jer su ga već imali, a i onima koji su se neprijatno iznenadili, kao i onima koji nazivaju taj period “diktaturom“. Što sam više boravio u Radiju, uviđao sam ko je radan i sposoban, vrijedan i ko nosi posao. I ko hoće da radi. A vidio sam i to koga drže ti isti veliki prijatelji i rukovodioci, drugovi i kumovi, po godinu, dvije, pet ili deset, bez stalnog ugovora. Ta rješenja “za stalno” govore o načinu rukovođenja – profesionalno radite i nemojte da se plašite.
Kad smo kod Opštine, mislite li da sam ja dozvolio da u Radiju budem neki potrčko? Evo da vam kažem i tu anegdotu, a nije anegdota no istina – kad sam malo pohvatao konce, meni se kaže, onako fino, znate, da dođem u Opštinu da popijemo kafu. Dođem, a oni mi kažu da su kod bivšeg rukovodstva svakoga jutra, od valjda sedam, u tim predkabinetima bili i novinari Radio Bara koji bi objavljivali ono što procijeni rukovodstvo da treba da izađe u etar. Ja sam njima rekao da to neće moći, te da moji ljudi na kolegijumu Redakcije dobijaju zadatke, a oni da najave sastanke pa ćemo poslati ekipu ako zatreba. Ili da izdaju saopštenje. Naši novinari neće čučati po kabinetima dok se oni smisle što će da kažu. Znam ja da toga ima negdje i danas, samo se ne čuči nego se radi drugim sredstvima komunikacije, ali to nije profesionalizam.
BI: Koliko se sjećam, a sjećam se, sa svima ste tako uradili, ne samo sa Opštinom?
Naravno. Pa zar to nije dostojanstvo i profesije i institucije? Kako bi se Vi osjećali da ste svako jutro ispred kabineta predsjednika Opštine, načelnika ili nemam pojma, direktora? Da vam kažem još nešto, zamjeralo se ovom direktoru kako je tako mogao prema predsjedniku i rukovodstvu, koji, Bože moj, vedre i oblače, i Radio je njihov. Ma, nije. Radio je institucija i on treba da bude institucija, profesionalna.
Prvi dan kad sam došao u Radio, ušao sam u režiju, a tamo tonac drži noge na mikseti kao u američkom filmu, ne pomjera se, onako preko ramena me pogleda, a program ide. Kad mu je isticao ugovor, počeli su da se javljaju prijatelji, pa me zvao i jedan načelnik, vrlo moćan, iz moje opcije, koja je tada bila važeća, Milove… “Đe si direktore, ovoga maloga da ostaviš, jer treba za pet dana da mu se produži ugovor”. A ja mu kažem, uz sve te činove koje uvažavam, da on neće dobiti rješenje o produženju. Načelnik mi odgovara kako je on dobar, a ja njemu: “Kad je toliko dobar i ti znaš da je dobar, a u svom sastavu i opisu poslova imaš određenu tehniku, ti ga zaposli kod sebe. Uzmi mi ga, slobodno”. Više se nešto nismo čuli, ja i taj načelnik.
A Vi, Željko, i Vama slični, svi znate na koga mislim, za koje niko nije htio da interveniše, dvanaest rješenja dobili ste za stalno. I danas mi je drago, i sjutra bih to ponovio na drugom mjestu, da zaposlim ljude koji nose posao i koje eksploatišu. Među tih 12-13 rješenja “za stalno”, i to da se kaže, bila su dva za drage koleginice albanske nacionalnosti. I tako je završila “diktatura” Stojana Sjekloće – Radio Bar finansijski izveden na nulu pozitivnu, tehnički opremljen i kadrovski zaokružen.
BI: Kako danas gledate na period koji ste proveli u Radiju i uopšte na Radio Bar?
Ja sam, što kažu, vaš, i vi ste moji. Gledam sa jednim ponosom na taj period svoga života i rada. Za sve što sam izrekao postoje materijalna fakta, činjenice. Jednu instituciju značajnu, društvenu, u mom rodnom gradu izveo sam iz jako nezavidne situacije. I mnogo se lijepo osjećam, jer svakoga od vas, i one koji su dobili otkaz i one koji kažu da je to “diktatura”, i one koji ne misli tako – ako ima takvih, mogu da pogledam u oči, potpuno otvoreno.
Iskreno mi je zadovoljstvo što ste danas materijalno i tehnički u jednoj pristojnoj situaciji, u svom prostoru i kući, dosta je bilo podstanarstva u ovih 40 godina. I drago mi je da ste na jednoj stabilnoj poziciji, i što su vaši međuljudski odnosi pristojni i korektni, i želim da uvijek čujem o Radio Baru sve najljepše, i da ste zdravi i veseli i porodično zadovoljni i kao institucija. Jer vi obavljate važan posao za ovaj grad – vi ste toga svjesni, i treba uvijek da budete svjesni, i ne smijete nikad više dozvoliti da dođete u situaciju koja je bila prije dvadeset godina.
BI: I da kažemo ljudima na kraju, gdje ste sada, pošto smo Vas izgubili iz vida?
U Podgorici sam već dvadeset godina sa porodicom, a ako mislite poslovno, Stojan Sjekloća je sekretar Ujedinjene Crne Gore, stranke koju znate vjerovatno ko predvodi.