Bar odnedavno ima Sklonište za žene i djecu žrtve nasilja. Nalazi se na tajnoj lokaciji, može da primi osam osoba. Oni koji su u problemu i strahu jer trpe fizičko ili ostale vidove nasilja, mogu da se direktno obrate Sigurnoj ženskoj kući, Centru za socijalni rad, policiji… Gošće emisije “NVO Impulsi”, psihološkinja Anđela Jukić i socijalna radnica u Skloništu Katica Kovač, ističu da je bitno da se odluče na ovaj korak.
RB/BI: Anđelu Jukić, psihološkinju iz NU “Lea” pitali smo kako je protekao prvi mjesec rada skloništa?
Jukić: Mogu da kažem da nam se, iako smo relativno mlado nevladino udruženje, zaista jako puno korisnica javilo. Puno žena je u nama prepoznalo neku vrstu zaštite. Imamo dobru i plemenitu namjeru, da pomognemo ženama i djeci koja su u teškoj situaciji, jer problematika porodičnog nasilja sa sobom nosi teške posljedice i traume. Posebno po djecu, koja ne moraju biti primarne žrtve, ali su svjedoci nasilja. Imali smo i korisnica u skloništu. Žene su nas kontaktirale i putem društvenih mreža. Svaka od njih ima neku svoju muku i želi da to sa nekim podijeli, da je neko sasluša, da joj savjet, da je osnaži. Uvijek se odazovemo, jer želimo da radimo na pravilan i zdrav način. Osim rada u skloništu, dajemo i stručne savjete. Bilo je žena koje smo ohrabrile da prijave nasilje, išle smo sa njima u službu povjerljivog lica.
RB/BI: A vi ste tu da ih ohrabrite. Socijalna radnica u Skloništu, Katica Kovač, reći će nam nešto više o problemima sa kojima se suočavaju žene i djeca koje im se obraćaju.
Kovač: Podsjetila bih da nasilje prema ženama i nasilje u porodici ugrožavaju fizički, psihički i moralni integritet ličnosti i predstavljaju povredu osnovnih ljudskih prava, a to su pravo na život i bezbjednost. Razumijevajući da je nasilje nad ženama kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije žena, kao i da je specifična vrsta nasilja, koju se dešava zloupotrebom moći prema članovima porodice ili domaćinstva, prema bivšim ili sadašnjim partnerima – u svakom slučaju, prema onima s kojima žive. To je specifičan društveni problem, koji ugrožava članove zajednice i društveno je vidljiv. Žene, pored fizičkog, trpe seksualno, emocionalno i psihičko nasilje, koje mnogo teže prepoznaju, posebno jer su emotivno vezane za partnera sa kojim žive i sa kojim grade porodicu, budućnost… To dovodi do stresa, konfuzije, straha, a često su takve žene u bezizlaznoj situaciji, jer nemaju gdje da odu. Ne znaju da pronađu način za izlaz iz problema.
RB/BI: Svjesne su da imaju problem, ali rješenje ne vide.
Kovač: Rješenja često i nema. Mi smo tu da uskočimo kad je urgentna situacija, da im se trenutno obezbijedi krov nad glavom. To je privremeni oblik zbrinjavanja, dok se ne nađe neko trajnije rješenje. Radi se procjena rizika, individualni plan zaštite. U saradnji sa korisnicama dogovaramo kome se iz porodice mogu obratiti za pomoć. Najčešće se neko nađe, ali ima i takvih situacija kada se moraju osloniti same na sebe. Pruža im se pomoć u nalaženju posla, krova nad glavom, nekog trajnijeg rješenja.
RB/BI: Na koji način žene stižu do vas?
Kovač: Mogu se lično obratiti Skloništu, na broj (068/692-231), posredstvom Centra za socijalni rad, posredstvom policije, koja nam ih i najčešće upućuje. Kada su žene neposredno fizički ugrožene, obraćaju se policiji ili Centru za socijalni rad. Istina je da se nekad Centru radije obrate, kao blažoj varijanti, za pružanje pomoći. U suštini, po Protokolu o zaštitititi od nasilja i nasilja u porodici, Centar mora da obavijesti i policiju i sve druge institucije koje su uključene u rad sa takvim žrtvama.
RB/BI: Znači da su institucije umrežene. Znamo da Sklonište ima licencu Ministarstva rada i socijalnog staranja i pretpostavljamo da postoje određene procedure u radu.
Kovač: Jeste, svaka institucija se mora pridržavati Protokolom predviđenih procedura. Tačno je predviđeno šta radi zdravstvo, šta policija, sudstvo, tužilaštvo, nevladine organizacije… Postoje obrasci u kojima se vodi evidencija, način postupanja i svi su obavezni da se toga pridržavaju. Moram da naglasim da je veoma bitno stvoriti, u neposrednom radu i kontaktima, mrežu ljudi sa kojima se sarađuje. Ipak je mnogo bolje kad imamo neposredna poznanstva, kada je u pitanju i zdravstvo i policija i ostale službe, jer sve mnogo lakše teče. Ljudi nekako imaju više razumijevanja nego kad odemo samo po protokolu i po propisima.
RB/BI: Kako prepoznati nasilje? Kad o njemu govorimo, najčešće se govori o fizičkom, a postoje i drugi oblici. Kako se zaštititi, kome se obratiti?
Jukić: Prepoznavanje nasilja nije uvijek lako, jer se ono ne manifestuje uvijek na očigledan način. Svima je poznata tema fizičko nasilje, ali je jako bitno osvijestiti žene da prepoznaju prve znake emocionalnog i psihološkog zlostavljanja, koje je suptilnije, ali u većini slučajeva, eskalira u fizičko. Moram pomenuti da je i seksualno nasilje jako bitna tema.
RB/BI: Često i tabu tema.
Jukić: Često velika tabu tema u našem društvu. A prisiljavanje je svaki neželjeni seksualni kontakt, dodirivanje intimnih djelova tijela, od strane poznatih ili nepoznatih osoba bez ženinog pristanka, a moramo takođe pomenuti i djecu… Mnoge žene ne znaju da postoji silovanje u braku, koje je nešto što one nisu potpisale da mora da se dešava bez njihovog pristanka. To su jako česti oblici nasilja kojih nismo svjesni. Tu je i objavljivanje eksplicitnih fotografija bez dozvole osoba koje su na njima, fotografisanje u javnom prevozu, uhođenje – sve je to neki vid nasilja. Kada zlostavljač ponižava žrtvu, umanjuje njen osjećaj sopstvene vrijednosti, tu govorimo o emocionalnom nasilju. Emocionalno zlostavljanje su i uvrjedljivi komentari šaljivog tipa, konstantna kritika žrtve. Izolacija od društva, prijatelja, prijetnja fizičkom povredom sebi, djeci, prijateljima, njenim komšinicama, roditeljima – tada govorimo o psihičkom nasilju. Sve su to slučajevi kada treba potražiti pomoć i oni predstavljaju alarm za čitavu familiju. Jako je važno da žena uspije da prepozna prve znake nasilja koje se nad njom dešava, da shvati da to nije nešto što je normalno, jer se ne može normalizovati takav vid ophođenja partnera prema ženi. Treba naći osobu od povjerenja – majku, prijateljicu, podijeliti problem sa nekim. Jer tek kada priznamo sebi da imamo problem i da neko čini nasilje nad nama, onda tek možemo krenuti ka rješavanju problema.
RB/BI: Svaki od tih oblika nasilja je pokazivanje moći te osobe nad drugom osobom i sve vremenom postaje gore.
Jukić: Što god mi dozvolimo u odnosu, to može samo da se nastavi, da se prolongira i da eskalira.
RB/BI: U tim situacijama, ne pomaže ni naša patrijarhalna sredina i savjeti poput: “Trpi, svaka je trpjela” i slični. Dosta često, govoreći ovakve stvari, žene budu najveći neprijatelj jedne drugima.
Jukić: Tako je. Ne smijemo da izostavimo slučajeve femicida koji se dešavaju u Crnoj Gori, što predstavlja ozbiljan društveni problem, ukorijenjen u patrijarhalnim strukturama i rodnoj nejednakosti. Iako postoje zakoni, neophodno je osigurati da se primjenjuju i da institucije pruže adekvatnu zaštitu ženama. Nevladine organizacije imaju ključnu ulogu u pružanju podrške žrtvama i podizanju svijesti, ali je potrebno angažovanje društva i institucija kako bi se suzbio femicid i rodno zasnovano nasilje.
RB/BI: Nasilje se definitivno dešava u našem društvu. Nažalost, sudeći po medijskim izvještajima, ono eskalira u posljednje vrijeme i ne ostavlja samo fizičke posljedice.
Jukić: Naravno da ne ostavlja. Patrijarhalne norme koje podržavaju muškarce, a potčinjavaju žene duboko su ukorijenjene u našem društvu i svi smo svjesni toga. Muškarac misli da ima pravo na ženu, da je njegovo vlasništvo u svakom smislu, naročito kada stupe u bračni odnos. Bitno je raditi sa djecom. Žene, majke, imaju veliku ulogu u vaspitavanju svoje djece: moramo sinove naučiti kako treba postupati sa djevojčicama, kako se žene poštuju. Ako je neko od mladih dana počeo sa problematičnim ponašanjem, ako je nasilan, ko garantuje da neće takav biti u braku?
RB/BI: Sa druge strane su i mnogi tihi, mirni i divni ljudi sa kojima njihove porodice jako teško žive.
Jukić: I to je istina. Tu isto pričamo i o narcisoidnom poremećaju ličnosti. Takve osobe su uglavnom jako dobri manipulatori, koji svoju žrtvu ubijede da je ona izazvala tu reakciju i ubijede je da se drugačije ponašala ne bi ni došlo do toga, da su one to izazvale i zaslužile.
RB/BI: Stiče se utisak da je teško, ali ipak moguće, izaći iz kruga nasilja. Tu su nevladine organizacije, institucije društva… Šta biste vi savjetovali žrtvi nasilja?
Jukić: Izlazak iz nasilja jeste težak. Može biti vrlo izazovan, zavisi od kompleksnosti situacije, ali je svakako moguć, uz adekvatnu podršku i odlučnost. Taj proces uključuje prepoznavanje problema, traženje pomoći i planiranje bezbjednog izlaza. Jako je bitno da žena prihvati realnost, da se nalazi u nasilnom odnosu i da joj treba pomoć, jer joj takav odnos narušava fizičko i psihičko zdravlje, remeti komunikaciju sa drugim ljudima, izoluje je od društva. Nasilje nije izolovani incident. Žrtva prolazi kroz različite cikluse: tenzije, nasilja, manipulacije od strane nasilja – “faza medenog mjeseca” u kojoj on pravda sebe i obećava da se nasilje neće više dogoditi. Ali, ako se jednom desilo, nasilje će se ponoviti. Bitno je prepoznati nasilje, odlučiti se na korak koji je težak, ali je ispravan, jer svaka žena ima pravo na život iz nasilja, a djeca na odrastanje u zdravoj atmosferi.
RB/BI: Samo u zdravim uslovima djeca se mogu pravilno razvijati, za razliku od onih koji gledaju primjere lošeg ponašanja i nesvjesno ih usvajaju.
Jukić: Djeca koja odrastaju u nasilnim porodicama često se teško koncentrišu, što dodatno može otežati njihovo obrazovanje. To je možda najblaža posljedica. Djeca odrasla u takvim uslovima često ponavljaju ovaj obrazac u svom odraslom životu, bilo kao učinioci ili žrtve.
RB/BI: Ako majka živi u lošem braku, trpi nasilje, iz tog ciklusa treba da izađe zbog sebe, ali i zbog svoje djece, da oni ne bi živjeli život kao njen.
Jukić: Postoji mogućnost da djeca, koja su prisvojila taj obrazac ponašanja, kasnije će biti isti kao počinitelj ili kao žrtva. To je teška trauma za dijete, koje uvijek osjeća krivicu, stid, pita se zbog čega se to baš njemu i njegovoj majci dešava. Usljed traume, dolazi i do regresije u rastu i kognitivnom razvoju.
