Petak je, početak oktobra, osam sati, vozim se sa sestrom kao skoro svakog petka u Stari Bar na pazar. Jutros smo krenule malo kasnije jer je vjetrovito, inače idemo ranije.
Kupićemo samo nešto što nam je falilo. Domaće suve smokve i jabuke. Znamo da je tu sve domaće i da ih prodaju proizvođači, izuzev par nakupaca. Pričamo dok se vozimo uskim, vijugavim putem približavajući se mjestu gdje ćemo parkirati auto. Sestra, koja vozi, odabira veliki parking na mjestu gdje je nekada bila prva gimnazija u Baru. Nekadašnji stari parking je od opštinske administracije dobio rampu za naplaćivanje i skoro je prazan. To je jedino što neprirodno i hladno ovdje djeluje. Naplatna parking rampa. Sve ostalo u Starom Baru izgleda toplo i profinjeno. Na prostoru gdje se parkiramo nalazimo jedno jedino slobodno mjesto. Stavljamo maske za zaštitu od korone i silazimo niz glatku, izlizanu kaldrmu prema uskim stepenicama ka pjaci.
Pogled nam se zaustavlja na veličanstvenim bedemima i Starom gradu koji, iako izranjavan, odiše ljepotom tajanstvene neuništivosti. Spuštamo se stepenicama. Uz njih je prodavač iznio ribu. Sestra ga pita za vrstu i cijenu. Ona uvijek kupi i nešto što nije planirala. Ja se približavam ulazu pjace. Znam gdje koji trgovac izlaže svoje proizvode. Prolazim pored postarijeg mršavog muškarca kod kojeg sam kupovala divan krompir. Prije korone, kada sam mu prilazila, pružio bi mi ruku za pozdrav. Inače, nikada ga nijesam vidjela da sjedi. Stajao je uspravno iza svoje robe. Jutros je obukao sako i izgledao je mirno i otmeno. Pita me hoću li nešto da kupim kod njega.
Srijećem Adža, starog saradnika i prijatelja mojeg pokojnog oca. Kao i uvijek umjesto pozdrava kaže: „Ćake – tako me samo zove Adžo – svaki dan se sjetim Rada“ – i počne nostalgično neku priču iz tog vremena kojeg više nema, koja mu osvijetli ili zamuti oči. Priča dugo, pitam ga kako u tim godinama od osamdeset dvije sve to do detalja zna, a bilo je tako davno? Ne odgovara, samo nastavlja priču o pacijentu, treće dobi, koji je došao u ambulantu da napravi dvije zubne proteze. Kada ih je dobio, sa uputstvima, zahvalio se Radu i rekao: “Bio sam ti na dvorove.“ Rade govori Adžu da nekoga ne zaborave od društva, pitajući se kakve će delicije sa sela pojesti, s obzirom da su mu vidjeli magare sa samarom, vezano za ogradu dvorišta od ambulante. Kada je odabrano društvo sjelo za sto, Rade kaže ženi: “Jelo, donesi ono što onaj čovjek danas donese.“ Ona se pojavljuje sa litarskom flašom vina i stavlja je na sto. On joj reče da se ne šali, jer su mnogo gladni. “Ja ću onda da vas nahranim“, zna ona što treba da radi, i iznosi sve što je imala u kući.
Ljubazno zaustaljam Adža Pontića i pozdravljam ga, jer njegov lagan, tih, nostalgičan ton, ne izgleda kao da će zaustaviti priču iz šezdesete godine prošlog vijeka.
Kroz glavu mi projuriše mnogi događaji iz tog, prije i poslije tog vremena. Dolazi tata kući sa društvom jednog predvečerja. Nijesu odavno ništa okusili. Jedan kaže: “Baš bih nešto dobro pojeo!“
“I ja isto!“ – dodade drugi. Neki ćute.
“Nabavili smo živog gurića, šta kažeš Jelo?“ – obraća joj se tata. Ona dosta umorna, zna da su se dogovorili, pristaje. Tako veselo društvo zadovoljno dočekuje zoru.
U kući smo imali i mirne goste. Dolazili su redovno da gledaju fudbalske utakmice na televizoru. Ispunjali prostoriju u kojoj se nalazio, koliko ih je moglo stati, a ostali su gledali načičkani kroz prozor iz dvorišta. Nikada manje od dvadesetak. Ali se nijesu čuli. To je bio jedini televizor u naselju, i dalje. Kako je tata i u to vrijeme radio privatno, napravio je zube jednom dobroćudnom Njemcu, koji je bio jedan od prvih poslijeratnih turista. Tada su se Njemice zaljubljivale u naše momke. I sada se sjećam kako sam, kao dijete, sa divljenjem gledala dva zgodna visoka momka sa dvije prelijepe Njemice, jedna poluduge, uvijene, plave kose. Stoje, jedni naspram drugih, u našoj dnevnoj sobi. Bili su veoma srećni. Jedan od njih bio je pokojni dr Žarko Ivanović.
Tata se, dakle, dogovorio sa pacijentom da ne plaća zube, već da mu pošalje televizor iz Njemačke. I jednog dana u kući ugledah veliki, četvrtasti, neraspakovani kartonski paket. Televizor! Poput onih iz stripa “Flaš Gordon”, gdje on sjedi naspram televizora iz kojeg mu se smiješi njegova Dejl. Komuniciraju. Kao mi danas preko mobilnih. Televizor je čekao u kartonskom paketu dok smo se preselili iz Virpazara u ravnicu sa centralom i antenom visokom nekoliko metara za prenos slike.
Adžo se okreće da nađe moju sestru. Pitaću je šta joj je danas ispričao. Vidim je kod prodavačice gdje kupuje kozji sir. Visoka vitka gospođa kratke smeđe kose koja pravi rijetki delikates. Sestra nije planirala da kupi sir, ipak to čini. Nama je tata, dok smo bili djeca, donosio malu kotaricu istog sira iz Krajine, gdje je išao da radi jednom nedjeljno. Mlijeko nam je svakog jutra donosila žena, udaljena od nas nekoliko kilometara. Kupujem smokve kod vremešnog mršavog muškarca. Čine mi se dobre. Obilazim tezge. Jedna od prodavačica pokušava da objasni strancu, u društvu dvije strankinje, šta je to kantarionovo ulje, za što služi. To radi nekoliko puta, naravno, na našem jeziku. Vidim da on ne razumije i da se pita kako ulje može biti crveno ako nije obojeno? Prilazim Iliji kojeg nijesam odavno vidjela i to mu kažem, misleći zbog toga što smo dolazili u različito vrijeme na pjacu. “Nijesam ni ja tebe“ – kaže on i pruža mi zadnje izdanje njegove novine “Zupci Times“, veličine “Zabavnika“ iz mojeg djetinjstva, čije zanimljive sadržaje čitam jednom mjesečno sa njegovog fejsbuk profila: “Ilija Markov“.
On nastavlja razgovor sa sagovornikom, ja idem prema zadnjem dijelu pjace. Tamo nalazim najstariju prodavačicu. Mršava je, tiha, blagorodna. Nosi bijelu maramu na glavi i dugačku tamnu suknju do zemlje. Kaže da sve što prodaje sama proizvodi i nije joj teško. Zaista djeluje zadovoljno, vitalno i zdravo. Mogla bi imati sedamdeset pet, šest godina, a možda i više. Jutros je sjedjela na stolici uz tezgu, što radi rijetko. Vidim da ima suve smokve od ove godine, kažem da sam kupila dosta smokava, pokazujem ih. Govori da su njene mekše i objašnjava mi kako radi da ih sačuva od muva. Kupujem još dva vijenca kod ove rođene gospođe iz obližnjeg sela i kažem joj da ću opet doći kod nje.
Nosim prema autu dvije sestrine teške kese, sjećanjem na jednu posebnu prodavačicu znatno mlađu od ove. Nalazili smo je svakog petka na pijaci u Virpazaru, gdje smo živjeli do šezdeset treće godine. Imala je mjesto sa desne strane kod samog ulaza. Uvijek je sjedjela na prostirci, obučena sva u besprekorno bijeloj nošnji, sa raskošnom bijelom maramom na glavi. Ljubazna, nasmiješena. Do nje i ispred su bili uredno poređani bademi, suve smokve, šipkovi, sir, maslinovo ulje. Dolazila je „Ćirom“ iz Bara, iz svojeg sela.
Petak je za nas bio značajan dan. Tada su dolazile naše novine preko kojih smo se duhovno oblikovali. I jedva čekali da ih čitamo. Išli smo svi zajedno da ih kupimo. Tada smo živjeli nekoloko kilometara daleko od centra, gdje smo se preselili kada je bila adaptirana dugačka prizemna kuća, u koju se smjestilo, koliko se sjećam, osam porodica. Pješačenje nam nije bilo problem, iako smo prethodno pješačili više kilometara do škole, pa nazad.
Išli smo, od petog do osmog razreda, u školu koja se nalazila na vrhu Boljevića, na sredini puta za đake iz Virpazara, i sela Limljani, Krnjice, Godinje. Iz Krnjica je u mojem odjeljenju bio sjajan đak, Veliša Joličić. Stalno sam se pitala kako može da stigne da tako dobro sve nauči kada je provodio sate u pješačenju. Jednom je nas nekoliko učenika nastavnik Savo Lekić poveo u Bar povodom nekog Dana. Poslije programa trebalo je da idemo kod predsjednika Opštine. Jednu učenicu iz Bara su eliminisali, zbog broja. Žučno je protestvovala što joj se dešava zbog đaka sa sela. Bila je odlična učenica.
Za vrijeme školskog raspusta tata nam je davao da učimo napamet dugačke narodne epske pjesme. Za vježbu memorije. Majka nas je često vodila u Sutomore da se kupamo. Bilo je malo kupača. Išli smo prečicom preko presušenih livada – jezera do željezničke stanice, za deset minuta. Tata je radio. Često nam je kupovao knjige koje mu je nudio trgovački putnik. Dolazile su poštom. Gotovo sve ih imamo i danas. Odolijevaju šarenilu novijih.
Već smo voljeli filmove. Počeli smo ih gledati čim su se pojavili. Tada smo živjeli u samom Virpazaru. U kući gdje je bila ambulanta. Na drugom kraju kuće stanovala je doktorka opšte prakse. Imala je sina mojih godina. Jednom smo u velikom dvorištu sa zadnje strane ambulante pripremali drva za potpirivanje, od širih cjepanica pravili tanje. Ja bih mu držala cjepanicu. On je malo promašio sjekirom i zakačio mi uzdužno mali prst desne ruke. Još se dobro držao za šaku. Njegova mama mi ga je lijepo zašila. Ožiljk se skoro ne primjećuje, samo mi se drugi zglob od prsta ne savija.
Inače sam imala dosta drugara. Kada su pošli u prvi razred, sa sedam godina, mnogo su mi nedostajali. Tata je molio učitelja da dozvoli da idem u školu, neupisana. Imala sam pet godina. Rekao je da može. Iduće godine me je upisao.
Bioskopska sala je bila ispod Opštine, koja je zauzimala cijeli sprat. Mama nas je puštala da gledamo svaki novi film. Međutim, neko drugi nam je branio. Učitelj, Jovan Vukmanović! Kada bi nas spazio, smrzli bismo se od njegovog pogleda, misleći šta će sjutra biti u školi? Sa prutem debljine prsta vaspitavao je muškarce, sa ispruženim šakama. Odmah bismo se udaljavali od ulaza. Kao i ostali iz društva. Ipak smo nalazili način da se švercujemo. U krajnjem slučaju, nagovarali smo kinooperatera da odozgo gledamo: iz malog prostora do njega, koji je imao zid od poda do nešto više od metra. Kada učitelj ne bi došao, bili smo srećni. Iz tih filmova sjećam se strašnog Jul Brinera kako u ruci drži zlatnožuti metalni tučak kojim će ubiti oca, Karamazova.
Inače, učitelj je stanovao u školi. Nalazila se u prvom od niza brdašaca na putu za Petrovac. Penjući se većim usponom, nailazili smo na dio kuće gdje je stanovao učitelj i jedna porodica Dabović, koja se starala o školi. Na drugom kraju bile su prostorije za đake. Svakog dana domaćica nam je spremala užinu. Dobijali smo mlijeko u prahu u limenim šoljama, hljeb sa kockom čvrste marmelade, koju je vadila iz velike sive limene kutije, ili sa kockom crvenog kačkavalja. Mlijeko, marmeladu i sir su nam slali Amerikanci, kao pomoć.
Učitelj je oženio učiteljicu Stanku koja je bila tip Đine Lolobriđide, ali ljepša. Ona je preuzela od učitelja, moj treći razred, i prvi razred mog starijeg, od dva brata. Bila je nježna i radosna. Inače, treći i prvi su zajedno zauzimali učionicu. Jedni uzdužnu polovinu, drugi drugu. Tako su bili formirani i ostali razredi. Zbog broja učenika.
Bioskopska sala je služila i za igranke. Na jednu od njih pošle su naša mama i komšinica, supruga upravnika pošte. Imali su stan u pošti. Moj stariji brat je bio sa drugom, sinom od komšinice. Gledali su sa strane. Bratu se učinilo da bi se dva muškarca mogli obratiti majkama za ples. “Idemo da se bijemo sa njima!“ – predložio je drugu. Imao je sedam godina. Obožavao je majku. U sali smo narednih godina gledali pozorišne predstave. Đaci iz Virpazara i nekih sela bi zajedno prisustvovali, kada su dolazili glumci iz Bara. Jednu scenu vidim i sada. Na kraju igranja glumci izlaze na pozornicu da nas pozdrave. Iz cijelog reda vidim zgodnog, smeđeg, visokog, muškarca, nasmijanog. Srećnog. Do njega dvije prelijepe cure u modernim, lepršavim suknjama do koljena. Srećne, nasmijane. Zračili su posebnom energijom.
Godinama kasnije, kada sam upisala Gimnaziju u Baru, prepoznajem lik muškarca sa pozornice. To je bio profesor Pavle Vujović koji će mi predavati istoriju. Kao profesor bio je autoritet. Blag. Pravedan. I mojoj sestri je predavao. Jednom joj je rekao pred dva spojena odjeljenja da je učio sa našim stricem Čubrom gimnaziju na Cetinju. Čubro je poginuo od posljednjeg neprijateljskog bacača kada se oslobađalo Cetinje. Profesor je rekao o Čubru nešto lijepo što nijesmo znali.
Utoliko stigosmo kolima nazad. Unijesmo u kuću pune ruke namirnica, i koje su nam falile i koje nisu, a sjećanja ostadoše za nama…
