Među prvim doseljenicima širokih prostora Sjeverne i Južne Amerike bili su Crnogorci. Danas se mogu sresti u raznim mjestima Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Južne Amerike, Australije, u mnogim zemljama Evrope. Ima ih i u Africi i u Aziji, na Ognjenoj zemlji, Novom Zelandu, Filipinima, Novoj Kaledoniji, pa i na dalekim Foklandskim ostrvima gdje je jedan Crnogorac buljučio stada ovaca…

Hrabro su osvajali svijet s željom da zarade i da se vrate. Ali, ostajali su najčešće zanavijek. Radili su, kako su zborili, “najteže rabote”, u mračnim rudokopima, na sječi šuma, gradnji pruga…

Svila se zima; zabijelio Detroit, a u prostranom restoranu “Vladimir’s” u kvartu Farmington Hil, Gluhodoljani braća Šarčević, Vladimir, Nikola i Vojo, užurbano se spremaju da dočekaju goste. Restoran je uglavnom rasprodat godinu dana unaprijed; prava fabrika.

U golemoj kuhinji zveckaju čaše i tanjiri, gdje Vuksan Junčaj, Albanac iz Malesije, godinama “desna ruka” Vladimira Šarčevića, rukovodi pripremama za veliki banket.

Sjedim, vaktile, u Vladimirovoj kancelariji, punoj uspomena koje ga podsjećaju na Crnu Goru i zavičajni Gluhi Do. Zvoni telefon. Javljaju se stanovnici Detroita da bi rezervisali sto i proslavili neki porodični jubilej ili poslovni uspjeh. Tu su i stalne mušterije. I “sinovi sinova”.

“Restoran ima dvanaest do trinaest stotina stolica” – priča mi Vladimir Šarčević – “Glavna soba ima sedam stotina mjesta, gornja tri stotine. Pozadi su još dvije sobe, a najmanja soba, koja se zove ‘Montenegro’ ima osamdeset mjesta…”

Otac mu, Rade Šarčević, u šesnaestoj godini, s bratom Petrom, početkom dvadestog vijeka dojezdio iz Gluhog Dola u Ameriku. Bio rudar u Hazeltonu, gdje su mu rođeni sinovi.

“A bio je pod Taraboš!” – sjeća se Vladimir – “Nosio je kao četrnaestogodišnjak municiju…”

Neposredno pred Drugi svjetski rat, otac je sinove uputio u Crnu Goru, da vide postojbinu, da se ne odrode.

“Jeste, otac je želio da budemo Crnogorci, pa nas je poslao u Crmnicu, da nas Amerika ne pojede” – veli Vladimir Šarčević.

“U Gluhom Dolu živjeli smo lijepo, otac je šiljao pomalo para, u selu smo imali voćke, loze, pašnjake. A onda je došao Drugi svjetski rat i ja sam se priključio partizanima, zatim sam s američkom i engleskom vojskom ostao dvije i po godine u Italiji i krajem 1946. vratio se u Ameriku-

Stasitog Crmničanina dočekao je još jedan rat!

“Dvije i po godine proveo sam u Korejskom ratu. Nijesam se borio, već sam se nalazio u pozadini, u Teksasu, odakle smo šiljali trupe na front” – priča Vladimir – “Nikad se ljepše nijesam proveo u životu. Imao sam dobru platu, mlad, u dvadesetšestoj godini postao sam oficir. Čovjek je gospodin u američkoj vojsci. Bio sam u bazi u Teksasu. Fin je taj Teksas, samo što je vrućina. Ali, u Teksasu su najljepše žene. Pitaju me okle si, a ja im kažem da sam iz Montenegra. A onda one pitaju đe je ta država u Americi? Ja im kažem, tu, kod Detroita…”

Spominjem braću Šarčević, jer su početkom 1971. godine bili među osnivačima veoma uglednog Američko-crnogorskog kulturno-prosvjetnog društva “Lovćen” u Detroitu, koje je okupljalo brojne crnogorske iseljenike.

Zanimljivo: u Pravilniku “Lovćena” je naglašeno “da se ime i sjedište Društva ne može i ne smije niukom slučaju promijeniti”. Prvi predsjednik “Lovćena” bio je upravo Vladimir Šarčević, a kasnije i dugogodišnji počasni predsjednik. Manifestacijama “Lovćena” redovno su prisustvovali visoki predstavnici Detroita, kongrsmeni i senatori Mičigena.

Braća Šarčević, zajedno s Đurom Drešićem, prikupili su jednom prilikom petnaest hiljada dolara za izgradnju puta i rasvjete u selu Gluhi Do. To je samo djelić njihovog dobročinstva…

(na naslovnici: Vladimir Šarčević i američki admiral Mandarić)