Smanjenje međuetničke distance je proces koji zahtijeva posvećenost i saradnju svih — od pojedinaca i lokalnih zajednica do najviših državnih institucija, i od suštinske važnosti je neprekidno raditi na izgradnji prostora za dijalog, uz podsticanje mladih da istražuju i prepoznaju svoju ulogu u društvu, poručeno je na završnoj konferenciji projekta: „Kroz vrijeme i različitosti – manjinski narodi u Crnoj Gori“, koju je organizovala nevladina organizacija Aktivna zona, uz podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.
Predstavljajući publikaciju ‘Kroz vrijeme i različitosti – manjinski narodi u Crnoj Gori’, istoričar Petar Lekić podsjetio je da je Crna Gora postala sekularna država 1852. godine, kada je prestala biti teokratija, vladavina sveštenika iz dinastije Petrovića.
„Time nastaje Knjaževina Crna Gora na čelu sa knjazom Danilom. Međutim, iako je Crna Gora bila faktički samostalna, svoju međunarodnu pravnu nezavisnost stiče tek 1878. godine, nakon Veljeg rata od 1876. do 1878. U to vrijeme, Crna Gora, koja je bila omeđena granicama od Lovćena do Morače, počinje da dobija drugi oblik, jer u njen sastav ulaze i druge vjerske institucije i zajednice“, naveo je Lekić.
Prema njegovim riječima, manjinska prava, koja danas prepoznajemo, tada su bila prava manjih populacija po vjeroispovijesti.
„Pored pravoslavnog stanovništva, Crna Gora je uključila i katoličko, kao i islamsko stanovništvo, što je predstavljalo novi izazov. Već 1886. godine, pod vođstvom knjaza Nikole Petrovića, Crna Gora potpisuje konkordat sa Rimskom crkvom, čime se regulišu prava rimokatoličke zajednice“, rekao je Lekić.
Ukazao je da je od 1889. do 1897. godine izlazio nacionalni časopis “Grlica”, koji je na neki način bio lična karta Knjaževine Crne Gore, u kojem su bile zastupljene sve tri vjeroispovijesti sa svojim praznicima: pravoslavni, katolički i, kako su tada zvali, muhamedanski praznici.
„Prva crnogorska vjerska zajednica dobila je punu pravnu regulativu donošenjem crnogorskog Ustava 1905. godine. U članu 40. ovog ustava stoji da je državna vjera u Crnoj Gori istočno-pravoslavna, ali se u trećem stavu istog člana garantuju prava svih ostalih priznatih vjerskih zajednica. Crna Gora je 1907. godine postala kraljevina, a iste godine izašla je knjiga “50 godina na prijestolu Crne Gore”, gdje su i katolička i islamska vjeroispovijest dobile svoje mjesto u istoriji zemlje“, kazao je Lekić.
Podsjetio je da 1918. dolazi do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, gdje Crna Gora i dalje promoviše manjinska prava.
„Najveća kriza manjinskih prava u Kraljevini Jugoslaviji dogodila se tokom konkordatske krize 1937. godine, kada je Kraljevina potpisala sporazum sa Rimokatoličkom crkvom, iako je taj sporazum izazvao proteste“, rekao je Lekić.
Kazao je da je koncept bratstva i jedinstva dominirao u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, navodeći da su popisi stanovništva od 1948. do 1991. godine pokazivali dominantne nacionalne zajednice i manjinske narode.
„Zakonom o vjerskim zajednicama iz 1977. godine regulisana su prava vjerskih zajednica, ali je raspad Jugoslavije 1991. godine doveo do kršenja manjinskih i ljudskih prava. Crna Gora je bila suočena s izazovom očuvanja svog multietničkog karaktera. Do 2001. godine, zabilježeni su ratni zločini koji su narušili multietnički sklad u Crnoj Gori“, rekao je Lekić.
U cilju pomirenja, kako je dodao, 2011. godine su podignuti spomenici civilnim žrtvama rata iz bivše Jugoslavije.
„Godine 2006. donesen je Zakon o manjinskim pravima i slobodama, a Crna Gora je potpisala sporazume sa vjerskim zajednicama: 2011. godine sa Vatikanom, 2012. sa Islamskom zajednicom, a iste godine i sa Jevrejskom zajednicom. Što se tiče Jevrejske zajednice u Crnoj Gori, ona je imala težak epilog tokom Drugog svjetskog rata, ali imamo i svijetli primjer Petra Zankovića, koji je dobio medalju “Pravednik među narodima” od države Izrael. Vjerske slobode su se dalje razvijale sa zakonskim okvirom iz 2019. i 2021. godine“, naveo je Lekić.
