Juče je u 88. godini preminuo 10. prvak svijeta u šahu Boris Spaski, “šahovski Puškin”. Ostao je upamćen kao veliki džentlmen, posebno za vrijeme “meča stoljeća”, sa Bobijem Fišerom, u Rejkjaviku, 1972. godine.
Kakve veze Spaski ima sa Barom? Evo kakve:
Za vrijeme velemajstorskog turnira u Nikšiću, 1983. godine, poželjeli smo da nam dođe u goste bivši svjetski prvak Boris Vasiljevič Spaski. Simultanka je održana u hotelu „Topolica“. Spaski je došao namrgođen i umoran, bilo je vidljivo da mu put od Nikšića do Bara, preko Titograda i Petrovačkih strana, nije lako pao. Tražio je da osvjetljenje bude bolje i samo 20 tabli. Tu simultanku sam otvorio i pozdravio ga, vjerujem biranim riječima. Za sve to vrijeme moj sin Nebojša me držao za ruke. Atmosfera je bila, blago je reći, mučna. Po završetku simultanke, Spaski je tražio šofera i odmah se vratio u Nikšić. Nije nam pružio priliku da porazgovaramo i zajedno popijemo kafu, da pokažemo bar nešto od gostoprimstva. Pomislio sam: Ovdje od „šahovskog Puškina“ nema ni traga.
U maju 1986. godine bio sam pozvan da budem gost na velikom velemajstorskom turniru u Bugojnu, poslednja tri kola, bio sam predsjednik ŠS Jugoslavije. Taj turnir je imao 16. kategoriju FIDE i bio najjači turnir koji je ikad igran, sa prosječnim rejtingom od, za to vrijeme, nevjerovatnih 2628. Tog jutra sjedio sam na terasi motela „Akvarijum“ sa gospodinom Domaćinovićem, dugogodišnjim predsjednikom Opštine Bugojno, dušom tih čuvenih bugojanskih turnira. Manjeg čovjeka, a većeg domaćina, u životu nisam vidio. Iz vedrog neba sa ponekim oblačkom, počela je da pada kiša i ja sam, gotovo odsutno, izgovorio: “Anđeli se kupaju”. Spaski je sjedio za susjednim stolom, podigao je glavu i rekao: Angli kupajuca i prešao za naš sto. Tu prelijepu metaforu prvi put čuje i misli da je nema u ruskom jeziku. A onda me upitao: “Doktore, a kak vaš rebjonok?” Vidjevši da sam zbunjen, pojasnio je: “Onaj dječak duge plave kose što vas je držao za ruke na onoj simultanci u Baru”. Onaj namrgođeni Spaski, zapamtio je taj, gotovo trivijalni, detalj. Doktore, rekao sam, falio si, ovo je, ipak, „šahovski Puškin“.
Nedavno sam u romanu „Brizbejn“ mladog ruskog pisca Vodolazkina naišao na jedan zanimljiv pasaž. Njemački baštovan koji ljubi knjigu i tečno govori ruski jezik divi se mekoti i melodičnosti ruskog jezika, tog jezika koji je govorio i pisao Puškin. I dodaje: A možda Puškin uopšte nije živio i bio je plod mašte ruskog naroda da sanja divan san o sebi.
