Gost 32. emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Špiro Medigović, pravnik, zapošljen u Ministarstvu ekonomskog razvoja u Podgorici. Za njega kažu da je enciklopedija Stare Topolice, jer, kad god postoji neka nedoumica u društvu, njega zovu da presudi. Očekivano, i u ovoj emisiji se govorilo isključivo o Staroj Topolici od 1964. do 1979. godine.
Špirov đed-stric bio je znameniti Milo Medigović, predsjednik Barskog sreza u poslijeratnim danima, a njegova žena Ljubica Ibika Medigović jedna od najsjajnijih zvijezda na nebu barskog zdravstva.
“Moj đed, očev otac, po kome nosim ime, bio je Milov rođeni brat, ali je poginuo u partizanima, pa sam uvijek za đeda sa očeve strane smatrao samo Mila. Bio je miran čovjek, odmjeren, zaštitnički nastrojen. A Ibika je imala težak život, ali ga je dostojanstveno podnosila. Oko Nove Godine me je kod nje uvijek čekala čokoladna torta, sjećam se njene mirnoće… Ne pamtim je kao ljekara, već kao divnu nježnu babu. Često smo išli sa roditeljima kod njih u Titograd, a onda i u Budvu”, započinje priču Špiro Medigović.
Rekonstrukcija Stare Topolice kod Špira započinje 1964, kada je rođen i donešen u tzv. Žutu zgradu (danas je tu zgrada u kojoj je prodavnica “StopShop”), da bi godinu kasnije prešao u tzv. Zelenu zgradu, kako su je zvali svi Topoličani jer je imala zelenu fasadu do zemljotresa, u Ulici maršala Tita.
“Ta je ulica bila žila kucavica, i jedina na Topolici, sve dok kasnije, za jednu jedinu noć, nije asfaltirana jedna traka Ulice Vladimira Rolovića kad je trebao da dođe drug Tito. Sa moje strane, sve je započinjalo prodavnicom ‘Vračar’, do nje je bila apoteka (tu je sada ‘Addico banka’), a pored ‘Elektrometal’, gdje smo kupovali nekada ploče, a nekada barut za novogodišnje praznike, odnosno stariji su nam kupovali. Nadalje je išla parfimerija ‘Jasmin’, pa tri trafike, od kojih je jedna, duguljasta, bila za udžbenike, u njoj smo kupovali prve akustične gitare. Bio je u jednom periodu tu i mali kiosk sa sladoledom Karađuzovića, gdje je radio Tomi. Na banak od velike trafike smo provodili vrijeme zimi sjedeći, a ljeti je sastajalište bilo kod sladoleda Ranka i Mićka Perišića. U nastavku je radila prodavnica ‘Jugoplastike’, pa neka obuća, i kafana na ćošku. Sjećam se i jednog prodajnog objekta za voće i povrće, nije dugo radio. Preko puta Ulice Vladimira Rolovića su bile zgrade – ‘Šestica’ i ‘Sedmica’, između njih i ‘Turista’ pjaca sa kamenim stolovima, a prema korzu red olijandera sa pošljunčanom stazom”, detaljan je Medigović.
Po njegovim riječima, jedno od ključnih mjesta Stare Topolice bila je Poljoprivredna škola, tačnije njeno igralište, ali još i više – sala i terasa za koncerte
“U nastavku zabavišta, gdje je sad Dom revolucije, bila je Poljoprivredna škola, a između nje i korza stadion za fudbal okružen topolama, olijanderima. Na tom području je živio nevjerovatan broj svitaca. Mala digresija – moj otac je često išao u Split, tamo je bilo sjedište firme ‘Transjug’, pa je jednog dana donio odande naočare koje su imale dvije sijalice u okviru i bateriju koja se stavljala za pojas… Ono kad radite i potrebna vam je svjetlost, a da su vam slobodne ruke. Tad je to bila prava atrakcija. E, te sam naočare najčešće koristio ja. Naime, moji drugovi bi hvatali one svice u teglu, pa bismo pošli u najmračniji dio korza gdje nema rasvjete i gdje idu samo parovi, i u mrkloj tami bi puštali odjednom svice da svijetle mičući krpu sa tegle, a ja sam palio svijetla na naočarima, da bi se parovi isprepadali jer su se ‘pojavili duhovi’. Iz ove distance izgleda banalno, ali kad usred mraka zasijaju oči, još u to vrijeme, nikome nije bilo prijatno. Bilo je tu vrlo interesantnih situacija.
A tu gdje je sad Dom učenika, bila je sala Poljoprivredne škole, i na njenom vrhu terasa za igranke, koncerte, kroz školu se prolazilo do gore. Išli smo da gledamo naš ‘Napokon’, čiji smo repertoar napamet znali – Santana, ‘Deep Purple’, ‘Uriah Heep’, bio je to doživljaj, ljeti, dosta turista i nas Barana. Pjevao je Sančo Veljić, a onda i Slobo Vučković, svirali Baća Lekavski, Čedo Popović, Pero Purlija i Neven Marković. U samoj sali su se održavala i manja takmičenja, bila je kao uzdignuta bina, tu su se vježbali džudo i karate. Vlatko Orlandić, moj komšija, bio je prvak Jugoslavije u pionirskoj kategoriji. Sjećam se, kad je donio pehar iz Splita, prvi pehar na Topolici, svi smo se skupili ispod njegovog prozora. U Baru su tada, čini mi se, džudo podučavala dva čovjeka sa strane, Miljević i Dubljević, veliki broj dječaka je trenirao“, ističe Medigović, uz opasku da je samo prvi dio korza pored parapeta bio osvijetljen, drugi nije – “i tu govorimo o ljetnjem korzu koji je počinjao kod ‘Agave’, pa išao današnjom Ulicom Branka Čalovića kraj gatova do ‘Turista’, plaže i parapeta, a zimsko korzo je bila Ulica maršala Tita”.
Ljeti je čitava Stara Topolica pulsirala na drugačiji način.
“Aktuelna je bila ograda pored ‘Turista’, tu smo bili poređani kao vrapci i gledali rijetke parove koji su se šetali, sramota je to bilo, puritanska sredina. Prije toga, pratili smo kolone auta koji idu za Italiju, a merak je bio da se zagleda na koliko je baždaren brzinomjer, tj ‘koliko može da juri’. Dan je bio podijeljen na dva dijela. Prijepodne smo pola vremena uživali u najširoj plaži u Crnoj Gori, skačući sa kamenih blokova i plivajući do ‘četvrtog stuba’, a drugu polovinu trošili igrajući fudbal na pijesku. Igrale su se i čuvene ‘derigaće’, i na kopnu, iza današnje ‘Helene’, ali ljepše na plaži. Ko se ne sjeća, svi bi sjedili na zemlji i imali pravo da se brane samo nogama, a jedan bi gađao loptom. Koga bi pogodio bilo đe van nogu, taj bi uzimao loptu i morao da gađa.
More je na plaži počinjalo tako što je samo 5-6 metara nakon ulaska u vodu bila velika dubina, kanal, a kad se on prođe, nastupao bi plićak, daleko ka pučini. Taj kanal je bio opasan, jer je bio neočekivan, naročito za neplivače turiste, dešavalo se da su se utapali u njemu.
Bio je neki zemljotres u Mediteranu, negdje 1978, koji je usložnjavanjem talasa napravio u Vela Luci, na Korčuli, mini-cunami i potopio im kuće. Mi smo tog dana već u 8 ujutro bili na plaži, nas pedesetak, kad se desilo nešto vrlo neobično. Odjednom je nastupila osjeka i taj dio iza kanala, đe je inače bila voda do koljena, odjednom je presušio, nastalo je nešto kao ostrvo, a duž kanala je šibnula voda kao rijeka. Mi smo se niz tu ‘rijeku’ onda spuštali. Nikad se tako nešto više nije dogodilo.
Sjećam se i čuvene, prve vaterpolo utakmice Jugoslavija – Rusija na gatu 5, ali i odloženog meča sa Italijanima, koji nisu htjeli da igraju u lučkom akvatorijumu jer im uslovi nisu odgovarali. Diglo se more, bio neki jugo, ali ništa strašno. Grupa razočaranih mještana je sačekala njihov autobus na rampi kod gatova, uz uobičajeni repertoar negodovanja zbog tog poteza”, kaže Špiro Medigović.
Drugi dio dana su dječaci Stare Topolice iz Špirove i ostalih zgrada provodili na gatovima za ribare.
“Tu gdje je sad vojni dio, bili su mali drveni gatovi, neko ih je od ribara pravio na gredama, neko na šinama, prilaz je bio od kamena i zemlje, bez stepenica, samo da siđeš. Mi smo jutra osvitali tu, čekajući da nam čisteći mreže daju kakvog puža velikog ili morsku zvijezdu. Tu smo pecali na prst, na karole crvene… Prvi put sam blinker kupio u prodavnici ‘Sport’ kod ‘Izbora’. Palasture su izranjali, bilo ih je dosta u lučkom akvatorijumu, pravili su lampe od njih i prodavali turistima. Ili bi se lomljeno staklo kao podloga zalijepilo na šper-ploču, a krabe bi se sa raširenim kliještima preparirale u formalinu, pa bi se zalijepile na staklo, kao ‘borba kraba’. I to su kupovali turisti. Ili najprostije, uzme se razglednica, zalijepi na šper ploču, oko nje polijepe školjke i na ćoškovima puževi.
Inače, nije bilo ljeta, a da kupaći nisu nastradali od katrana. Skidalo se benzinom, ali su fleke ostajale. Uz to, nije bio rijedak slučaj da se tokom fudbala na gradskoj plaži nabodeš na čičalj ili na ‘morskog đavola’ (osušeni plod biljke kasaronj). Imali smo, kad sve sagledamo, naročito ljeti, pravi primorski život, koji je nakon zemljotresa, izgradnjom marine i betoniranjem svega, nestao”, sjećao se Medigović.
Nezaobilazan dio Stare Topolice bila je autobuska stanica i pored nje salon za zabavu Teta Danijele.
“Preko puta hotela ‘Rumija’ je bila autobuska stanica, vrlo neugledna i prilično prašnjava, pored nje je Ljaka Mićković imao bilijar salon za zabavu, postojala je i prodavnica namještaja, a na kraju, kraj kanala Rene, zabavni park Teta Danijele i Čika Nikole. Autobuska bi naročito oživjela kad bi Barani prodavali šipkove u Splitu ili kad su bili ispraćaji regruta u Pulu, u 6 popodne, u JNA, po 100 rođaka bi došlo i blokiralo stanicu, uz boce, pjesme, veselje, ali i plač majki.
Kod Teta Danijele je bilo nešto posebno i neponovljivo za sve nas. Volio sam stoni fudbal, naravno bez ‘roštiljanja’ jer su takvi bila druga liga, ali sam najviše vremena provodio na fliperu za četiri igrača, sa crvenim kuglama, koji je davao mnogo veće mogućnosti. Skoro svi su zaboravili da je kod džuboksa postojao aparat koji je imitirao lovca-spitfajera u borbi, komande kao od aviona i na dugme aktiviranje naoružanja, ali su ga brzo zamijenili. Kad je došla ‘Formula’, svi su se na nju bacili, međutim, poseban problem je predstavljalo ‘ulje na stazi’, pa bi formula kliznula, i trebalo je puno umješnosti da se prođe taj dio. E sad, kako je vozač bio koncentrisan na stazu, nije primijećivao da su mu ovi pozadi često namjerno stiskali kočnicu baš kad bi naišao na ulje, da bi izletio i ‘gubio život’.
Odmah pored je bila ‘Agava’, čudesan hotel. Sjedili smo na onom zidu kanala i slušali muziku, a terasa nam je zimi služila za fudbal, dva igrača plus golman. Letjela je lopta i u kanal, onda bi nastupale muke da se izvadi”.
Starotopolički ljetni dani često su se završavali na kultnom mjestu – staroj Ljetnjoj bašti (pozicija iza današnjih terena kod hotela ‘Sidro’), u bioskopu.
“Nije bilo dana da već ujutro nismo bili kod panoa sa bioskopskim plakatima da vidimo koji će događaj biti u Ljetnjoj bašti. Pano jedan je bio kod ‘Vračara’, a ovaj naš kod kioska ispred zgrade. Uvijek bi neko od starijih momaka – Nikica Kovačević, Srećko Knežević, Vlatko Orlandić, Duško Čejović – pazio na nas mlađe, pa su roditelji dozvoljavali da idemo. Ulazili smo na kartu, nije bila skupa, ali je omiljeno bilo ‘u po karte’, što je predstavljao dil sa odgovornima za red da za pola para preskočimo preko zida na kome su stakla i motorno ulje. Prebaci se karton preko toga i skoči. Vesterni su bili jako popularni, Đulijano Đemo (Giuliano Gemma, prim ur.) je bio jedan od glavnih. Odnosno, njegov Ringo. Gledali smo i Winnetoua i Old Shutterhanda, sa prezimenima na -ić na špicama. Tarzan sa Johnny Weissmullerom je bio pojam. Najupečatljivi vestern je bio ‘Ubij sve i vrati se sam’ (‘Kill Them All and Come Back Alone’), koga smo svi znali napamet.
Tu sam doživio jednu traumu, koju i danas pamtim. Bila je velika gužva da se dođe do karata, pa smo dugo čekali da se šalter otvori, pribijeni u gomile ili pri zidovima. Za jednog ‘Tarzana’ su dali meni za čitavo društvo da kupim sedam karata, imao sam nekih 12 godina. Nakon više od sat vremena guranja i provlačenja, izašao sam sav srećan sa kartama u rukama, a onda je jedan momak skočio iz mase i iz ruku mi istrgnuo neke karata, a neke pocijepao, i otrčao. Plakao sam, što od poniženja, što od besa, što od muke.
Naš drug Srećko je imao neki kao mali gramofon, sa sićušnim pločama, mogao se staviti u vrećicu, donio mu otac iz Libije. Na jednoj od ploča je bio reprodukovan zarazni smijeh, kojeg je puštao usred projekcije filma. Kao po komandi, i ostatak Ljetnje bašte bi se počeo nekontrolisano smijati nakon toga. Bilo je još efekata, da li rzanje konja, ali je ovaj bio najupečatljiviji…”, govorio je Medigović.
U kolektivno pamćenje barske mlađarije sedamdesetih utisnuta su gostovanja “Ainula Kebira, indijskog fakira”.
“Neki su u Baru pričali da je on sin čuvenog Ulcinjanina, Dauta Pelivana, ali naravno to nije bio… Njegov dolazak je donosio mistiku u grad, brižljivo je najavljivan megafonima, a grad je bio oblijepljen plakatima sa zmijama na glavi (i urokljivim očima – prim. aut.). Ta glavna priredba koju ja pamtim je bila u staroj Ljetnjoj bašti. Za Kebira smo dobili informaciju na zbornom mjestu kod sladoleda Perišića da se može ući ‘u po karte’ da gledamo hipnotizera. S obzirom da nas je bilo dvadesetak, to je bila dobra poslovna transkacija. Uskočili smo tako iza platna da bi se ušunjali u publiku, ali Kebir ne bi bio Kebir da nije nešto posumnjao. Došao je lično da obiđe taj dio, pa smo mi ekspresno preskakali nazad preko zida. Tek kad se zamračilo, vratili smo se na isto mjesto i raštrkali se po prepunoj Ljetnjoj bašti. I odgledali pravo čudo, danima se o tome u gradu pričalo.
Neki ljudi i danas govore da je sve bilo namješteno, sva ta hipnoza, ali ja mislim da nije, no, sve je moguće. On je hipnotisao ljude iz publike, dobrovoljce, Barane, teško da se mogao sa svima dogovarati. Posebno je zanimljivo bilo kad je od petorice iz publike napravio džez orekstar, pa su oni u isto vrijeme na bini imitirali instrimente i ‘svirali’, uz ovacije smijeha i odobravanja. Naravno, kao pravi fakir ležao je i na ekserima. A jedan drugi put, na novoj Ljetnjoj pozornici, ljude u publici je hipnotisao, ubjeđujući ih da je poplava, pa su dizali noge i peli se na stolice”.
Prvi, drugi i pola trećeg razreda je Špiro išao u staru OŠ “Meksiko”, onda su Topoličani i Šušanjani prebačeni u “Drugu osnovnu školu”.
“Putovanja do Krstiputeva su bila prava avantura, naročito povratak preko Sokolane, odnosno ‘preko livada’, on bi se žestoko odužio. Kad bi bili kišni dani, ako nam se nije išlo na časove, pošto smo ionako bili mokri od puta, dodatno bi se kvasili na česmi u dvorištu škole, ne bi li nas pustili doma da idemo. Neki se nastavnici nisu ‘primali’ na to, pa bi nas stavljali pored peći na drva da se osušimo, ali smo znali da one mesingane metke od engejca (pištolja plašljivca) umotamo dobro u novinu i ubacimo u šporet, pa kad izgori novina – kreće i pucnjava. Engejac je koristio te zatvorene metkiće, ali nije bio naivan, znalo je da bude i povreda s njim.
Kad smo već kod povreda, najznačajnija mi je ona zadobijena u jednom od sukoba topoličkih dječaka iz različitih zgrada kamenjem. Bio je neki dugački sto za obradu stakla kod Perkovića, a neko od starijih iz kontra ekipe je gađao kamenom, on se odbio od stola i direktno me u čelo pogodio i bacio na pod. Naravno da nisam smio kući reći ništa.
Na Crkvici su zimi bila splavarenja. Napunio bi se onaj dio gdje su temelji vodom do vrha, a mi smo tražili veće komade stiropola ili neke daske, i splavarili od ćoška do ćoška građevine. Znalo se i pasti u vodu i ići doma cio mokar, ne jednom. Kad se gradila Crvena banka, vraćao sam se iz škole i upao u kanal koji je napravljen za temelje, u robi, sa knjigama. Htio sam da preskočim kanal, ali sam samo dobacio do nasipa i vratio se unatrag, u vodu, jedva me drugovi Igor i Ćako izvukli”.
Kako je rekao, na prelazu sedamdesetih u osamdesete, i u prvim godinama postzemljotresne decenije, dva važna mjesta za barske tinejdžere bila su novoizgrađeni Dom kulture, odnosno nova Ljetnja bašta, i igralište Lučkog hotela.
“Krajem sedamdesetih, krenuli su u novom Domu kulture skupni rock koncerti – Pop parade. Na jednom od njih nastupila je ‘Titogradska rock selekcija’. Njihov pjevač, u hipi fazonu, u zanosu pjesme ‘Saloma’ skinuo je majicu sa sebe i bacio u publiku, međutim, nije prošlo ni nekoliko sekundi i dobio je natrag posred lica i mikrofona! Pop parade su trajale čitavi dan, nedjeljom, svirke od prijepodne do kasno uveče, grupe iz Nikšića, Titograda i Bara, ali mi smo čekali naš ‘Napokon’ kao najveće zvijezde.
Inače, i na Staroj Topolici je svirao za nas, po zgradama, jedan solidan bend. Boban Mijović, pa njegov brat od strica Zoran i Miško Grubač skidali su razne rock standarde, ‘Lynard Skynard’ – ‘Simple man’ u duetu, pa ‘Allman Brothers Band’…
Prve dvije godine osamdesetih su bile pravo vrijeme za koncerte – ‘Azra’, ‘Boa’, ‘Atomsko sklonište’, ‘Divlje jagode’, ‘COD’… ‘Sklonište’ je odradilo nevjerovatan koncert, a ja sam prisustvovao i tonskoj probi. Džoni Štulić je samo rekao ‘dobar dan’ i ‘do viđenja, hvala lijepa’, bez sekunda pauze skoro dva sata prašenja. Sjećam se i svirke grupe ‘Crni biseri’ u Domu kulture za neki praznik, jer im je bubnjar služio vojsku u Baru
Posebna priča vezana je za fudbalske termine Lučkog hotela. Mlađi taj prostor danas znaju kao košarkaški, ali je to bio od 1978. čuveni fudbalski teren, asfaltni, sa velikim golovima. Kasnije je, unutar fudbalskog, iscrtan i teren za tenis, pa su nastali problemi. Dolazilo je do varnica, hvatanja za gušu, skoro pa fizičkih obračuna. Fudbaleri su dolazili u 5 ili 6 sati, kad zahladi, jer je bila paklena vrućina, a teniseri su grabili svoj termin od 4. Teniska partija bi se, međutim, često odužila, a fudbaleri nisu imali mnogo strpljenja, ni debele živce. Prvo bi počeli da ‘pričaju na potez’ dok ovi serviraju ili igraju, a onda bi se lopta fudbalska ‘slučajno’ našla na teniskom terenu jer je odskočila, dok ne bi počela sasvim konkretna sučeljavanja. Gaga Vučković je bio odličan teniser, Džimi Smejkal iz Sutomora je imao prvi pravi reket, ‘Willsonov’… Od fudbalera koji su tu igrali, bilo je i prvotimaca ‘Zvezde’, ‘Partizana’ ili ‘OFK Beograda’ koji su se našli na ljetovanju, pa domaći majstori, a nas mlađe je okupljao Zoran Živković. Da budem jasan, ja sam bio zlatna rezerva, daleko od onih koje su prvo birali za utakmicu”, prebira Medigović po danima od prije 40 godina.
Međutim, kao i kod većine Barana, najupečatljivije mu je sjećanje na zemljotres od 15. aprila 1979. Zatekao ga je nasred Ulice maršala Tita.
“Bio sam ranoranilac, pa sam tog, 15. aprila 1979, neđelja, već u 7 sati kupio tetrapak mlijeka i hleb u ‘Izboru’. Otac je ustao još ranije i pošao kod prijatelja Voja kod Zgrade prvoborca da rade neke tende. Majka i sestra su bile u stanu, u prizemlju. Sedam dana ranije je bio zemljotres od nekih 7 stepeni, i svaki čas je nešto drmalo, kao smirivanje tla, pa smo navikli na to. Bio sam tog jutra negdje kod ‘Ateksa’ kad je počelo da trese, vidio sam stakla kako se neprirodno mrdaju, ali sam prvo pomislio da je to ono ‘smirivanje tla’ koje pominju. Međutim, sve je više drmalo, počelo je da jezivo škripi i puca, da ispada armatura, stakla da padaju, pucali su izlozi, sve se prosipalo, iz pravca Suda čula se odjednom strašna buka i digao se ogroman oblak prašine. Ja sam počeo bezglavo da trčim ka svojoj zgradi, koliko sam uspijevao jer nisi mogao ni da se krećeš. Zaustavio me stariji čovjek, Zagarčanin mislim, i jedan malo mlađi, držali smo se za ruke dok nije sve stalo i smirilo se. Onda sam dotrčao do parkinga, majka i sestra su već izašle, a brzo se stvorio otac sa našom ‘bubom’, uskočio u stan, uzeo dokumenta i potrebno, zaključao vrata i izašao. Proveli smo prvi dan u Čelugi kod njegovog prijatelja Sava Jovanovića, ali se prvu noć u folksvagenu nije moglo spavati od drmanja i od strašnog laveža i zavijanja pasa sve do ujutro. Tetka je brzo došla i povela nas u Kosovi Lug, gdje sam proveo divnih mjesec dana. A noć prije toga u barskom kinu bio je film ‘Abot i Kostelo traže Frankeštajna’, svi moji drugovi su gledali, a ja sam morao da idem sa ocem u Petrovac”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Špiro Medigović.
