Srđan Leković: Neophodno je da Opština stane iza Godinjskih zvjezdanih noći

Gost „Promenade četvrtkom“ bio je pjesnik iz Godinja Srđan Leković, koji je predstavljao Bar i Crnu Goru na festivalu „Drainčevi književni susreti“, od 28. do 30. avgusta u Prokuplju.

Leković: Bard ovdašnje poezije Miroslav Jovanović Timotijev bio je gost na „Drainčevim susretima“ i rekao mi je kakvo sjajno gostoprimstvo mogu da očekujem, ali ovo je prevazišlo sva moja očekivanja. Festival pomažu i država i opština Prokuplje. Manifestacija je održana 53. put, počela je u aprilu, a krajem avgusta je bila njena završnica. Prvi put sam bio u Prokuplju, nikog nisam znao osim jednog pjesnika kojeg sam sreo dva puta. Ove godine gosti su bili pjesnici iz Crne Gore, a iduće će iz S. Makedonije. Samo sam tako bio počastvovan još jednom – na našem „Barskom ljetopisu“.

RB/BI: Kako je organizovan festival?

Leković: Sav teret organizacije je na Draganu Ognjenoviću, direktoru biblioteke „Rade Drainac“ iz Prokuplja. Mlad čovjek, aforističar, a počeo je da piše i poeziju. U Prokuplje sam stigao taksijem iz Podgorice i on je ugostio taksistu i bez riječi dao 200 eura koliko je koštao put. Ma, ja bih na tu manifestaciju otišao pješke da sam imao vremena, ali sam kasnio i morao sam da uzmem taksi.

Upoznao sam i laureata ovogodišnjeg festivala, to je Miroslav Aleksić iz Vrbasa. On je u veoma jakoj konkurenciji od 41 zbirke koja je stigla na konkurs, nagrađen za knjigu „Kafkino matursko odelo“. Možda dođe iduće godine na „Godinjske zvjezdane noći“. Doći će i Ivan Ivanović, autor čuvenog, zabranjivanog romana „Crveni kralj“, kojega sam, takođe, upoznao u Prokuplju. Iako ima 86 godina veoma je vispren i dobro se drži. On je, ako se ne varam, govorio na promociji tvog romana „Agnostik“ na jednom beogradskom Sajmu knjiga? Ivanović ne govori bilo kome, to da znaš.

RB/BI: Tako je, ali sam ga uhvatio “na kvarno” kad mi je gostovao u ovom studiju, povodom učešće na “Barskom ljetopisu”. A kad je dao riječ, nije htio da je pogazi. A kad smo već kod date riječi, mogu li da se istaknem i kažem jednu tvoju, meni omiljenu pjesmu?

Leković: Možeš.

RB/BI: Zove se “Testament”:

Ostavljam ti pticu.
Kavez nosim sa sobom.
Vetrenjače Don Kihota
i Sizifov kamen.
Ostavljam ti i barikade,
ispisane i neizrečene reči,
čokolade,
gorčinu života,
kada treba da ih otvoriš.

Ostaviću ti i nebo.
Pronađi svoju dugu.
Ja svoju nosim,
baš kao i tugu,
da je slučajno ne zaturiš.
Žmuriš danas ti!
Ja vise oči ne mogu da otvorim.
Žmurke su oduvek bile za nas, decu.

Pod saksijom ti je ključ.
Taj, od moje duše.
Da zlo ne čuje.
U fioci držim pesmaricu,
ako pesme prestanu,
i pisma,
u kartonskoj kutiji od cipela.

I čarobnu frulu ti ostavljam, sećanja,
pa zasviraj kad nagrne mećava
ili vremena postanu smešna.
Jedno srce,
jedan vetar i ružičnjak
kojeg orezivaše ruka ova grešna.
I naliv pero što ti se raduje!
Zemlju koja gladuje,
pa i onaj perjani jastuk

da mirno spavaš na krovu.

I… ne brini.
Zvezde ću popaliti nešto kasnije.
Znaš da nas zovu. 

Leković: Mogu li i ja da se istaknem?

RB/BI: Možeš. Naravno.

Leković: Htio bih, zapravo, da zaokružimo ovu priču iz Prokuplja: Radojko Jovanović, u književnom svijetu poznatiji kao Rade Drainac, rođen je u selu Trbunju nadomak Blaca, 1899. godine, a bio je pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejist, novinar i jedna je od tadašnjih najinteresantnijih pojava u srpskoj književnosti. Neuredan način života i neadekvatno liječenje tuberkuloze umnogome su doprinijeli njegovoj ranoj smrti, u 44. godini.

RB/BI: Da li će ti ovo iskustvo iz Prokuplja pomoći da sa još više promišljanja organizuješ druge “Godinjske zvjezdane noći”, manifestaciju sa dušom, kako su je nazvali učesnici, koja je ovog ljeta izazvala pozornost ljubitelja proze i poezije?

Leković: Hoće, u svakom slučaju. Ali, prije svega, neophodno je da Opština stane iza “Godinjskih zvjezdanih noći” i ja sam uvjeren da će se to desiti. Želim da to bude pravi, iskreni festival, bez podmetanja nogu i bilo kakvih nadgornjavanja, da bude isključivo u slavu poezije. I ne samo poezije. Na prvom festival prvi dan je bio rezervisan za djecu. Dijete se vaspitava do pete godine. Do tada nauči više nego do kraja života. To ne govorim ja, nego struka. I odlično znam što znači djetetu uliti u glavu knjigu, tada i za čitav život. To je nemjerljivo.

Share.

Comments are closed.