Istinski se trudim da bježim od nostalgije. Teme u kojima se tuguje za nečim što je prošlo, čega više nema, griju dušu mnogima ali mi je jako teško da u njima nađem ljepotu.
Koliko god nostalgija bila plemenita, ovo tugovanje za vremenom prošlim se nekako uvijek svede na tezu “nekad je sve bilo divno, a sada ništa ne valja”. Ta teza u suštini pravi jednu strukturnu grešku – nije lijepo bilo to prošlo vrijeme po sebi, štaviše nekada je bilo i grozno, lijepa je bila mladost, lijepa su bila neka iskustva, lijepi ste bili vi tada. A kako vrijeme nastavi da prolazi, tako se sebi činimo sve ljepšim, zanimljivijim, svježijim. Uprkos svom trudu, postoji nešto čega se konstantno i nostalgično sjećam iz djetinjstva. To su prazni prostori mog grada.
Brz razvoj koji nam se događa u dobu tranzicije, građevinsko ludilo i poplava novih stanova učinila je da svaki brisani prostor, bio na njemu travnjak, neupotrebljiv parking ili prosto parče zemlje na kojima se mogao igrati fudbal, nestane. Vjerujem da istinski zanemarujemo koliko su nam prazni prostori bitni, koliko je važno da nemamo pred sobom samo stambene jedinice, poslovne prostore, kafiće, policiju. Važno je ponekad gledati “u ništa”, biti svjestan prostora kao prostora, vidjeti da pred nama nisu samo uske staze, već polja koja se mogu preći na više načina. Ubijeđen sam da je jedan dio stranih državljana koji se doselio u međuvremenu u našu opštinu, to učinio upravo radi “praznih prostora”, radi širih ulica, radi pogleda na nešto sem na beton. Srećom, blizu moje zgrade u Baru postoji jedno takvo mjesto.
Tamo, pored takozvane “Crvene banke” koja to odavno nije, postavši tako Vodovod i MUP, postoji arheološko nalazište datirano na period između četvrtog i šestog vijeka nove ere, “Barski Trikonhos”. Radi se o ostacima starohrišćanske crkve, okrenute ka istoku, sasvim pristojne veličine za mali grad kao što je Antivari. Pretpostavlja se da je tu pisan čuveni “Ljetopis Popa Dukljanina”. I to je otprilike sve što znamo o ovim ostacima. Uprkos tome što su ostaci prilično veliki, centralno locirani, što su mjesto na kojem smo proveli djetinjstvo, naše poznavanje tog lokaliteta je prilično ograničeno. Umjesto toga ga znamo kao “Crkvice”, mjesto gdje djeca iz ulica Popa Dukljanina, Jovana Tomaševića, Maršala Tita i Branka Čalovića igraju fudbal. U djetinjstvu sam imao osjećaj da je teren velik kao fudbalski, iako sad, dok vodim tamo svog sina da igra, primjećujem da veličinom nije ni blizu terena za mali fudbal. Ostaci oltara, apside i unutrašnje nekropole ni sada ni ranije nisu smetali da se grupe djece raspoređuju, da se izvode korneri, daju golovi, da se događaju mnogobrojne svađe i slavlja.
Dosta dalje odatle, mnogo godina kasnije, vozio sam se Peloponezom, južno od Korinta ka antičkoj Mikeni. Među brdima obraslim niskim maslinama, krije se ova utvrda, centar herojskog perioda grčke civilizacije. Nakon što se prođu Lavlja kapija i impozantni kiklopski zidovi, u njoj nema toliko toga da se vidi. Ovo je naravno potpuno očekivano, ostaci su stari preko tri hiljade godina, toliko je toga prošlo kroz taj predio da bi, sem temelja zidova, bilo i čudo da postoji nešto više. Djelovi grada koji su bili dublje pozicionirani, kao recimo grobnice u obliku osinjaka, očuvaniji su i veći. Ali sam grad, njegov centar, nije mnogo sadržajniji i sam po sebi nam ne govori mnogo više od pomenutog “Barskog Trikonhosa”.
Ne pada mi na pamet da ulazim u priče koje bi za cilj imale da govore “selo moje lepše od Pariza”, niti da na bilo koji način umanjujem velika arheološka nazališta. Naprotiv, približavajući se Mikeni, šetajući njom, pokušavao sam da zaustavim suze, da se umirim, da gledam bez emocija. I to je bilo jako teško, jer su preda mnom bili kadrovi Oresteje, Ifigenijine smrti u Aulidi i drugih tragedija koje se bave Atrejevom kućom, poslednjim Tantalovićima. Prošavši kroz kapiju mislio sam da li su tuda, pune nade, prošle Klitemnestra i Ifigenija, misleći da su pozvane pred pohod na Troju da upoznaju Ahileja, najvećeg junaka? Pitao sam se da li je gore, u predjelu koji je nazvan palatom, ubijen Agamemnon, jedan od najtragičnijih heroja grčkih epova, vječito rastrzan između kraljevske obaveze i lične emocije. Kuda li su prošli Orest i Elektra pripremajući osvetu protiv svoje majke i Egista? Mikena izgleda impozantno i potpuno je nevjerovatno da “Lavlja kapija” stoji i danas, hiljadama godina nakon izgradnje, ali sam kamen nije bitan. Mogla je biti deset puta impozantnija i očuvanija, a mogla je biti i samo jedan puteljak koji se nazire u travi. Njena fizička manifestacija prosto nije bitna.
Ono što je razvilo emocije kod mene, i što sigurno razvija kod svakog zaljubljenika u Antiku, njihovu tragiku, epiku i filozofiju, su priče sa kojima se identifikujemo i koje su se tu odigrale. Nikad nećemo saznati da li su Agamemnom i Menelaj stvarno postojali, a pogotovo ne možemo znati da li je njihov otac Atrej bio surov kao mitski predak Tantal, te je brata kaznio servirajući mu za obrok sopstvenu djecu. Teško možemo povjerovati da je Persej, osnivač grada, stvarno pozvao kiklope da mu pomognu i donesu ogromno kamenje kojima je grad utvrđen. U mitovima je i kralj Euristej koji je na mikenskom dvoru dočekao Herakla i dao mu njegovih dvanaest zadataka.
Toliko velikih priča herojske antike ticalo se Mikene, prolazilo je kroz nju, ili je makar Mikena slala svoju vojsku, svoje izaslanike, svoje ljude. To je ono što vidimo, koliko god se radilo o plodovima mašte, ili u najboljem slučaju, hiperbole, dok koračamo takvim antičkim lokalitetom. Zato bi nam bilo teško da u podnožju Persejevog grada odigramo fudbal, iz čistog strahopoštovanja prema čovjeku koji je otkinuo glavu Gorgoni. Istovremeno, svako svjedočanstvo svijeta koji više ne postoji, kog više nema podjednako je bitno. Sve te priče zaslužuju da budu nanovo ispričane ili makar izmaštane i dopisane, jer se uvijek radi o stvarnim ljudima koji su prerasli u legende, koji su postavili svijet i zemlju svog vremena, koji su temelj civilizacije, pločnici po kojima hodamo, stepenice na koje se penjemo, stubovi koji nas održavaju.
Ali ne možemo to raditi na silu. Negdje igramo fudbal, a negdje zaustavljamo suze koje liju iz strahopoštovanja što dijelimo isti prostor iako se nalazimo u različitom vremenu od nekih junaka stvarnosti ili fikcije. Stvar je u tome da ono što vidimo u tim mjestima objektivno i ne postoji, da smo mi ti koji ih ispunjavaju sadržajem, da mi prenosimo sebe u prostore kojima hodimo. Djeluje kao da ne uspijevamo ništa da riješimo, kao da ne postoji pitanje na koje dajemo ispravan odgovor, kao da je najbolje što možemo učiniti to da izbjegnemo neke zablude. Možda je i tako. Možda filozofija i nauka ne mogu dati odgovore na pitanja duše, na muke života, možda su filozofi egzistencije u pravu i prosto se može samo živjeti, a kroz življenje ćemo stvarati sopstvene istine. Tako zaista spoljašnost objektivno ne postoji, već joj mi dajemo značenje – naše priče ispisujemo na svakom koraku, u svim ljudima koje sretnemo, u svim stvarima koje vidimo, na svim antičkim lokalitetima koje posjetimo.
Arheološki, “Crkvice” će za Bar i sve nas u njemu uvijek biti taj jedan teren na kome djeca nemilice šutiraju loptu i dijele se u timove. Svjesni smo da su tu hodili neki ljudi drugačiji od nas, stvarali djela koja formiraju naš istorijski svjetonazor i danas, ali nas to ne dotiče dovoljno. Za nas je realna lopta, realan je prazan prostor, golovi formirani od cigala sa trotoara. To je priča našeg arheološkog nalazišta, priča radi koje ne treba očajavati jer i kroz nju smo mi formirani, kroz nju smo ono što smo danas. Kroz umjetnost, kroz priču i pjesmu, kroz putovanje, sport, kroz sva ta razna osjećanja mi gradimo, svako ponaosob, sopstvenu individualnost, posebnost, nikad-ponovljivost. Priča je ono jedino što smo ikad posjedovali, priča je ono jedino što nam je zapravo i ostalo. Kako u praznim prostorima improvizovanih fudbalskih igrališta našeg grada, tako i u bilo kojem svjetskom arheološkom nalazištu.
