Demokrate: Predsjednik, Aleksa Bečić – Saosjećanje sa porodicama žrtava gnusnog zločina u Štrpcima i poziv na konačno utvrđivanje istine
Demokratska Crna Gora još jednom na dan kada se obilježava 29 godina od gnusnog zločina u Štrpcima izražava saosjećanje sa porodicama žrtava i poziva na konačno utvrđivanje istine i procesuiranje odgovornih. Smatramo nedopustivim da ruka pravde nakon toliko godina nije zakucala na vrata odgovornih. Borimo se za pravdu i odgovornost, kako nam se nikada više ne bi ponovila ni Štrpci, ni Bukovica, ni Srebrenica, ni Velika, ni Piva, ni Dubrovnik, ni Jasenovac, ni druga teška i bolna nasljeđa u našoj zajedničkoj istoriji, gdje su stradali ljudi različitih vjera i nacija, jer žrtva je žrtva, a zločinac je zločinac, bez obzira na ime i prezime.
Upravo zato što mi na ovim prostorima. nažalost, odlično znamo šta znači zlokobna ćud ratnih vihora, molimo se da konačno prestane ruska ratna agresija prema Ukrajini, da zavlada mir i da mir ostavimo onima koji će nas naslijediti. Dosta je rata, podjela, patnje i stradanja nevinih. Ostavite konačno nove naraštaje da odrastaju u miru i prosperitetu, ako smo već mi i mnoge generacije prije nas morali živjeti u drugačijim vremenima.
***
SD – Potpredsjednica Milica Lekić: Izborna volja se ne brani zarobljenom skupštinom
1.Kako ocjenjujete komunikaciju donedavne vlade, insistiranje na uvođenju religije u javni diskurs, ali i obrazovne ustanove, kao i to što je Temeljni ugovor, osim djelova koji se pojavljuju po medijima, još uvijek nepoznat? Da li prepoznavanje tih činjenica pojedine partije procrnogorske orijentacije čini neprijateljima SPC?
Nije prirodno, normalno niti legitimno, da se ugovor, za koji ne znam da li ima karakter temeljnog, ali zvaćemo ga tako, krije od građana u čije će ime biti potpisan. Zna se koji podaci i informacije mogu biti proglašeni tajnim, i nije mi poznato da je među njima dokument poput Temeljnog ugovora. Naprotiv. Ne vidim ni jedan razlog da se sa njim ne upozna i Skupština, kao naravno i čitava javnost. Stav Socijaldemokrata sa kojim se već izlazilo jeste: Temeljni ugovor-da, ali samo pod istim uslovima kao i sa drugim vjerskim zajednicama, i poštujući Ustav i zakon ove zemlje. Pitanje uvođenja crkve u obrazovne ustanove i javni diskurs je osjetljivo, ali hajde da razgovaramo o tome ako mislimo da rješavamo taj očigledan problem. Dakle, Socijaldemokrate su snažni zagovornici slobode vjeroispovijesti i cijenimo da je to intimno pravo u koje niko nema moralno ni zakonsko pravo da zadire. Istovremeno, jednako branimo svakim atomom snage pravo građanske Crne Gore da živi u zajednici slobodnoj od uticaja bilo koje vjerske organizacije. Nerijetko pak možemo čuti argument da je u velikom dijelu razvijenih zemalja redovna praksa da se prenose vjerski obredi, a vjeronauka izučava u školama. Tačno. Uz jednu ogromnu i trenutno nepremostivu razliku: društveni kontekst. Piće koje prija zdravom čovjeku, bolesnom može značajno da škodi, te evidentno nije do teme, nego do društva u kojem se obrađuje. Ne možete u društvu napetom kao struna zbog sastavljanja vlade sa teokratskim elementima, opušteno kandidovati temu naglog i sveopšteg ulaska crkve u sekularni ambijent i reći da je to “normalno na zapadu”. Jer takvo žmurenje na kontekst onda kandiduje vas… ili za provokatora, ili za vrlo neznavenog predlagača.
2. “Iznevjerena izborna volja” se sada nerijetko može čuti na protestima povodom formiranja manjinske vlade, ali i kao izgovor za nesazivanje skupštinskog zasijedanja. Kako to komentarišete?
Šta je izborna volja? Izborna volja su glasovi, pretočeni u mandate, i predati u ruke poslanicima da njima savjesno “raspolažu”. Zato trenutno imamo čudnu, a ja bih rekla i bizarnu situaciju: određeni politički subjekti ne daju drugima da raspolažu sopstvenim mandatima kako cijene da je najbolje, nego kako oni misle da treba. I isti ti koji zadiru u samu srž izborne volje prisvajajući tuđe mandate, govore o “odbrani izborne volje”. Još gorom mi se čini otvorena politička ucjena u vezi sa nezakazivanjem sjednice 3. marta, gdje je jasno rečeno da će ona biti zakazana ako se dosadašnja parlamentarna većina dogovori. Dakle, mi trenutno imamo skupštinu u zarobljeništvu, a njeno oslobađanje zavisi od lične procjene Demokratskog fronta. Cijenim da ovaj politički subjekt i svi oni koji takvo ponašanje podržavaju, sebe u potpunosti delegitimišu kao borce za pravo i pravdu. Svi politički subjekti će raditi onako kako cijene da treba, njihovi glasači će to nagraditi ili kazniti i to se zove izborna volja. A stavljanje tapije na tuđe mandate se ne zove izborna volja, već njenim urušavanjem.
3. Kakva je situacija sa ženama u politici kada je riječ o Crnoj Gori? Da li su više izlozene napadima i zašto?
Decenijama unazad, baš kao i danas, žene su se masovnije pojavljivale u određenim profesijama tek onda kad bi muškarci počeli iz njih da se povlače kako bi prešli u plaćenije branše. Tako je bilo sa profesurom, tako je bilo sa javnom upravom… Prostori koje žene treba da “osvajaju” danas dominantno su politika i biznis. No ono što značajno otežava jesu učestali napadi na one žene koje se nešto glasnije i vidljivije, bore za svoje ciljeve. Napadi po osnovu pola nailaze na posebno plodno tle u zemljama u kojim demokratska kultura nije dovoljno zrela da bi kolektivno, umjesto žene, osudila i prezrela onoga ko takve nepodobštine plasira. Nakon napada na poslanicu Vuksanović-Stanković i nekoliko drugih žena iz javnog života, imali smo snažnu reakciju javnosti, što je odlično. S tim što cijenim da mnoge dobre namjere, poput ove, nerijetko pogrešno komuniciramo: mi prijetnje zakonskim kaznama adresiramo na onoga koje inicijator napada, ali žaljenje i neprijatnost adresiramo na ženu koja je “meta”. No onoga trenutka kad shvatimo da nju ne treba žaliti niti treba da nam bude neprijatno u njeno ime, već u ime onog člana društva sa bezmalo čudnim svjetonazorima, znaćemo da smo kolektivno prešli na potpuno novi nivo kada je riječ o pravima žena. Cijenim važnim da istaknem još jednu temu koja se pogrešno komunicira i time pravi dodatni problem: prava žena, onako kako ih mi u Socijaldemokratama vidimo, ne znače insistiranje na poslovnom pozicioniranju kao isključivoj mjeri uspjeha. Pravo žene znači da ona ima izbor, uključujući onaj da se posveti domaćinstvu i djeci na primjer, koji je jednako legitiman. Tačno je da takvaodluka sobom nerijetko nosi i rizike ekonomske zavisnosti, ali i sve druge opcije nose svoje rizike. Dakle, ženi je potreban prije svega izbor, nikako “propisivanje” mjere uspjeha. Uspješne smo samo onoliko koliko smo zadovoljne. Na kraju, da bi se u ovoj oblasti napravili pomaci, oni zahtijevaju promjenu paradigme po kojoj sad funkcionišemo, a to je da su se ženi “otvorili” novi prostori za profesionalni uspjeh, ali da se podrazumijeva da je i dalje isključivo ona zadužena za sve kućne poslove, te brigu o djeci. U takvim uslovima, ženi koja stremi profesionalnom uspjehu i koja, formalno gledano ima mogućnost za to, suštinski je napredovanje u startu otežano. Zato, kad sve sumiramo, formalno jesmo napravili pomake, no od promjene zakona do promjene načina razmišljanja, dug je put.
4. Godinama ste radili u oblasti odnosa sa javnošću. Kako biste ocijenili javni diskurs?
Javni diskurs je, nažalost, na nikad nižem nivou, i on je proizvod potpunog nedostatka samokontrole na javnoj, posebno političkoj sceni, za koju građani i dalje vjeruju da je najbolje što imamo. Mislim da novi tim u SD ima potencijal da iskorači u jedanu drugu vrstu dijaloga: informisanog i ozbiljnog, umjesto verbalnog blata u kojem se nerijetko svi valjamo. Istovremeno, oblast koja se tiče medijske scene, za početak, traži ozbiljno unapređenje, a društvene mreže, iako se u velikom dijelu ne mogu normirati, mogu biti predmet kvalitetnije reakcije onih djelova Ministarstva javne uprave koji se bave prijavama za cyber nasilje. Cijenim da je Crna Gora negdje na pola puta kada je riječ o nalaženju te tanke, ali jasne granice između slobode govora i dopuštanja verbalne agresije i govora mržnje pod izgovorom slobode govora. Upravo tu nadležni organi, ali i progresivne snage na javnoj sceni, imaju važnu i osjetljivu odgovornost: da insistiraju na slobodi, ali da istovremeno ne dozvole da nacionalizam, ekstremizam i pozivanja na agresiju postanu legitimni dio javnog prostora. Jer to nije nikakvo osvajanje slobode. To je njeno uništavanje. Odbijanje da ekstremizam, verbalno nasilje, agresiju i govor mržnje “uvrstite” u slobodu govora nije ograničenje prava. To je odbrana demokratije. Baš kao što političaru možete da kažete da radi katastrofalno i da treba da ode, tako bi dobro trebalo da promislite prije nego članu LGBT zajednice poručite da ovdje nema mjesta za njega. Kad malo zastanemo, nije tu granicu baš tako teško naći. Samo treba volje. I lične i institucionalne zrelosti.
***
URA: Vojna agresija Rusije na Ukrajinu za najoštriju osudu
Još jednom izražavamo solidarnost sa građankama i građanima Ukrajine i žaljenje zbog stradanja velikog broja civila. Naše misli su uz njihove porodice. Ujedno upućujemo i podršku građankama i građanima koji se protive agresiji i izražavaju svoje neslaganje sa Putinovim odlukama protestima širom Rusije.
Vojna agresije Rusije na Ukrajinu je za najoštriju osudu, a samo pribjegavanje ratu kao sredstvu za rješavanje sporova je nedopustivo, neopravdano i zabrinjavajuće. Stoga iznova pozivamo na poštovanje povelje Ujedinjenih nacija, međunarodnog prava, teritorijalnog integriteta i suvereniteta Ukrajine. Iznova ponavljamo i našu posvećenost evropskoj bezbjednosti i stabilnosti, sistemu vrijednosti i zajedničkoj saradnji. Snažno stojimo uz naše partnere iz Evropske unije i NATO i vjerujemo da ćemo zajednički doprinijeti pronalaženju rješenja za prevazilaženje ove situacije i doprinijeti očuvanju mira i stabilnosti.
***
BS: Zločin u Štrpcima trajna opomena da se konačno pronađu i adekvatno kazne izvršioci i nalogodavci
I danas, 29 godina nakon zločina u Štrpcima, dijelimo bol i tugu sa porodicama ubijenih putnika iz voza 671, koji je saobraćao na relaciji Beograd-Bar, saopšteno je iz Bošnjačke stranke, povodom obilježavanja godišnjice od otmice i ubistva 19 putnika, koje su srpske paravojne snage počinile nad Bošnjacima otetim iz voza na stanici Štrpci.
“Ostaće upamćeno da su nedužni ljudi ubijeni samo zbog biljega svog imena. Zato je 29 godina čekanja na mnoge odgovore u vezi sa ovim zločinom neprihvatljivo dugačak period, što samo povećava bol i tugu porodicama ubijenih. Nema govora o pravdi ako skoro tri decenije od zločina, porodice ubijenih još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih. Zločin u Štrpcima je trajna opomena da se odgovorni pronađu, procesuiraju i adekvatno kazne.
S toga, pozivamo Specijalno tužilaštvo Crne Gore, u čijem je mandatu rasvjetljavanje i kažnjavanje odgovornih za ratne zločine počinjenih na teritoriji Crne Gore ili izvan nje ukoliko su počinioci državljani Crne Gore, da preduzme sve zakonske mjere, izvede pred lice pravde počinitelje svih zločina i njihove nalogodavce i traži adekvatne kaznene mjere u skladu sa međunarodnim i nacionalnim krivičnim normama humanitarnog prava”.
